Kad je 2017. godine barem nakratko Katalonija proglasila neovisnost, Madrid je žurno aktivirao članak 155 ustava koji mu dopušta da svim potrebnim mjerama preuzme kontrolu u odmetnutoj pokrajini. SAD i EU skočili su na stranu Madrida, Hrvatska – također. Hrvatska je to proglasila unutarnjim problemom Španjolske i zaboravila kako je sama stekla nezavisnost. Gotovo desetljeće kasnije Katalonija je i dalje motor Španjolske, a gotovo trećina španjolskog izvoza dolazi iz Katalonije gdje se proizvode prije svega živežne namirnice, automobili, lijekovi i strojevi. Najbogatija i najrazvijenija regija nije prestala sanjati san o odvajanju od Madrida, koji i dalje uzima novac Katalonija stvara, a koji ne vraća u tu sjeveroistočnu regiju Španjolske.
Kneževina Katalonija bila je država složene monarhije poznate kao Kruna Aragona. Kneževina je nastala apsorpcijom ili vazalizacijom ostalih katalonskih grofovija (kao što su grofovije Girona, Osona, Urgell ili Rousillon) od strane Grofovije Barcelona, dok je Kruna nastala dinastičkom unijom Grofovije Barcelona i Kraljevine Aragon 1137. godine.
Krajem 15. stoljeća, Aragon se brakom ujedinio s Krunom Kastilje kako bi formirao ono što će kasnije postati Španjolska monarhija. U početku su razne političke cjeline Aragonske krune, uključujući Kneževinu Kataloniju, zadržale vlastite zakone i običaje, poznate kao Ustavi, ekvivalentni u drugim kraljevstvima fuerosu (krzna).
Katalonija ostavljena na cjedilu
Osim toga, političke institucije poput katalonskih sudova i Generalitata postoje kao jamstvo svog suvereniteta i jurisdikcije, za koje su vodili građanski rat tijekom stvarnog ujedinjenja kruna, poznatog kao Katalonski građanski rat (1462. – 1472.) između foralista i rojalista. Tijekom Rata za španjolsko nasljeđe, većina teritorija Aragonske krune, uključujući Kneževinu Kataloniju, žestoko je podržavala nadvojvodu Karla, habsburškog pretendenta, koji je prisegnuo na katalonske ustave, protiv burbonskog pretendenta, koji će kasnije ukinuti katalonske ustave i političke institucije putem dekreta Nueva Planta.
Engleski saveznici Habsburgovaca povukli su se iz rata Utrechtskim ugovorom 1713. godine, a ubrzo nakon toga, habsburške trupe evakuirane su iz Italije i Španjolske, što je ostavilo katalonsku vladu izoliranom, ali je ostala lojalna Karlu i jednostrano objavila rat Filipu V. i Kraljevini Francuskoj.
Katalonija: Mukotrpan put do neovisnosti
Nakon 14-mjesečne opsade, Barcelona se predala burbonskoj vojsci 11. rujna 1714., a datum pada Barcelone, obilježavali su katalonski nacionalisti od 1886. godine, dok je u 20. stoljeću odabran kao Nacionalni dan Katalonije.
Nastanak katalonskog pokreta za neovisnost
Od političkog ujedinjenja 1714. godine, španjolske asimilacijske politike prema katalonskim područjima (Katalonija, Valencia, Balearski otoci, dio Aragona) i drugim nacionalnim manjinama povijesna su konstanta.Katalonski pokret za neovisnost je društveni i politički pokret s korijenima u katalonskom nacionalizmu koji teži neovisnosti Katalonije od Španjolske i uspostavljanju Katalonske Republike.
Iako su prijedlozi, organizacije i pojedinci koji se zalažu za katalonsku neovisnost ili vraćanje državnosti Kneževini Kataloniji postojali tijekom 18. i 19. stoljeća, počeci pokreta za neovisnost u Kataloniji mogu se pratiti do regionalizma i katalonskog nacionalizma iz sredine 19. stoljeća, pod utjecajem romantičnih ideja raširenih u Europi u to vrijeme, poznat kao Renaixença (kulturna renesansa).
Neuspjeh Macijine politike
Prva relevantna organizirana katalonska stranka za neovisnost bila je Estat Català (“Katalonska država”), koju je 1922. osnovao Francesc Macià, a otišla je u egzil u Francusku tijekom diktature Prima de Rivere (1923. – 1930.), pokrenuvši neuspješni ustanak iz Prats de Mollóa 1926. godine.
Estat Català, Partit Republicà Català (Katalonska republikanska stranka) i političkom skupinom L’Opinió (Mišljenje) osnovale su Esquerra Republicana de Catalunya (“Republikanska ljevica Katalonije”, ERC) u ožujku 1931. s Maciom kao prvim vođom, koji je proglasio Katalonsku Republiku unutar Iberijske Federacije.
Sljedećeg mjeseca ERC je postigao spektakularnu pobjedu na općinskim izborima koji su prethodili proglašenju Druge španjolske republike 14. travnja. Potom je prihvatio autonomiju unutar Španjolske Republike nakon pregovora s čelnicima privremene španjolske republikanske vlade. No, tijekom Španjolskog građanskog rata, general Francisco Franco ukinuo je katalonsku autonomiju 1938. godine.
Kraj diktature omogućio daljnje povećanje autonomije Katalonije
Dio Estat Català koji se odvojio od ERC-a 1936. pridružio se drugim skupinama kako bi osnovao Front Nacional de Catalunya (Nacionalni front Katalonije; FNC) u Parizu 1940. godine. FNC je proglasio svoj cilj “energičnim prosvjedom protiv Franca i afirmacijom katalonskog nacionalizma”, ali njegov utjecaj se osjećao među katalonskim prognanicima u Francuskoj, a ne u samoj Kataloniji.
FNC je zauzvrat dao povoda za nastanak Partit Socialista d’Alliberament Nacional (Socijalistička stranka nacionalnog oslobođenja; PSAN), koja je kombinirala program za neovisnost s ljevičarskim stavom. Raskol u PSAN-u doveo je do formiranja Partit Socialista d’Alliberament Nacional – Provisional (PSAN-P) 1974. godine.
Nakon Francove smrti 1975., katalonske političke stranke usredotočile su se na oporavak i daljnje povećanje autonomije, a ne na neovisnost, koja je bila ograničena na izvanparlamentarne marksističke organizacije i unutarnje frakcije glavnih stranaka. Uslijedio je Statut o autonomiji Katalonije iz 1979., koji je odobren na referendumu, a podržalo ga je 88% birača.
Zloglasna “Operacija Garzón”
Crida a la Solidaritat en Defensa de la Llengua, la Cultura i la Nació Catalanes (“Poziv na solidarnost u obranu katalonskog jezika, kulture i nacije”) je manifest koji su izdali katalonski intelektualci, u kojem se tvrdilo da se diskriminira katalonski jezik, te se pozivalo na skup na Sveučilištu u Barceloni, iz kojeg je nastao narodni pokret.
U vrijeme političke nesigurnosti u Španjolskoj, u španjolskom parlamentu uveden je Ley Organica de Armonización del Proceso Autonómico (LOAPA) 1982., navodno radi “harmonizacije” procesa autonomije, ali u stvarnosti radi obuzdavanja moći Katalonije i Baskije, zbog čega je došlo do vala prosvjeda naroda.
Vođa Cride Àngel Colom, napustio je stranku kako bi se pridružio ERC-u, “dajući poticaj neovisnom ponovnom osnivanju” te stranke. U policijskoj operaciji poznatoj kao “Operacija Garzón” 1992. uhićeno je 45 katalonskih aktivista i političara za neovisnost uoči Ljetnih olimpijskih igara održanih u Barceloni, pod optužbom da su članovi militantne skupine Terra Lliure bez stvarnih dokaza.
Izrada nacrta novog Statuta autonomije Katalonije
U samici je držano 25 uhićenih, a osuđivali su mučenje od strane španjolske policije i prijetnje nasiljem i silovanjem upućene njima i njihovim obiteljima, kao i stalne antikatalonske uvrede.
Nakon izbora 2003. godine, umjerena nacionalistička stranka Convergència i Unió (CiU), koja je vladala Katalonijom od 1980. godine, izgubila je vlast u korist koalicije ljevičarskih stranaka sastavljene od Socijalističke stranke Katalonije (PSC), pro-neovisne stranke Esquerra Republicana de Catalunya (ERC) i krajnje lijeve/zelene koalicije (ICV–EUiA), na čelu s Pasqualom Maragallom.
Vlada je izradila nacrt novog Statuta autonomije, koji je podržala CiU, a parlament ga je odobrio velikom većinom. Nacrt statuta potom je morao odobriti španjolski parlament, koji je mogao unijeti promjene, što je i učinio, uklonivši klauzule o financijama i jeziku te članak u kojem se navodi da je Katalonija nacija.
Narodna stranka ga je osporila na Ustavnom sudu
Suvremeni pokret za neovisnost započeo je oko 2009. nakon niza događaja, uključujući financijsku krizu 2008. i osporavanje Statuta o autonomiji iz 2006. od strane Partido Popular (Narodne stranke; PP) na Ustavnom sudu Španjolske, a katalonske općine održale su simbolične referendume o neovisnosti između 2009. i 2011. godine.
Presuda suda iz 2010. da su dijelovi statuta neustavni izazvala je velike prosvjede, a prijevremeni izbori 2012. doveli su do prve pro-neovisne većine ikada u katalonskom parlamentu. Nova vlada održala je 2014. godine “neobvezujući” referendum o samoodređenju, koji je rezultirao velikom većinom u korist neovisnosti, ali uz nisku izlaznost zbog bojkota birača protiv neovisnosti.
Nakon daljnjih izbora 2015. godine uslijedilo je raspisivanje novog, obvezujućeg referenduma. Međutim, španjolska vlada i Ustavni sud smatrali su to nezakonitim, jer katalonska vlada nema zakonsku nadležnost za organiziranje referenduma. Referendum je ipak održan 2017. godine usred velikih političkih i društvenih kontroverzi, uključujući policijsko nasilje usmjereno na njegovo zaustavljanje i prije i tijekom glasovanja.
Bijeg vođe pokreta u inozemstvo
Usred velikih prosvjeda i pro- i anti- tabora, katalonski parlament odobrio je prijedlog s ciljem proglašenja neovisne republike. Istodobno, španjolski senat glasao je za preuzimanje kontrole nad katalonskim institucijama do novih regionalnih izbora.
Čelnici autonomne vlade uhićeni su u sljedećim tjednima, a neki su pobjegli u inozemstvo, uključujući tadašnjeg predsjednika Carlesa Puigdemonta. Nova španjolska vlada pristala je 2019. godine održati “stol za pregovore” s vladom Katalonije, iako je prethodno odbila razmotriti neovisnost ili samoodređenje.
Hrvatska: Katalonija je unutarnje pitanje Španjolske
Španjolska vlada je 2020. započela obradu zahtjeva za pomilovanje uhićenih čelnika, što je stupilo na snagu u lipnju 2021. godine. U Parlamentu Katalonije, stranke koje izričito podržavaju neovisnost su Zajedno za Kataloniju (Junts), nasljednica bivše Demokratske konvergencije Katalonije (CDC); Republikanska ljevica Katalonije (ERC), Kandidatura narodnog jedinstva (CUP) i Katalonski savez.
Stranke koje se protive katalonskoj neovisnosti su Narodna stranka (PP), Socijalistička stranka Katalonije (PSC) i Vox. Catalunya en Comú (Comuns) podržava federalizam i legalan i dogovoren referendum.
