More je te noći bilo crno kao smrt, a brod „Stilla Maris“ – ta krhka Kapljica mora – drhtao je pod udarcima koji su zvučali poput maljeva. Čelik je stenjao, a posada je u utrobi broda, među mirisom nafte i nadiruće soli, brojala svoje posljednje sate.
Ljudi od soli i kamena
Na zapovjednom mostu, kapetan Marko, rodom iz Postira s Brača, čvrsto je držao rukohvat dok su mu se prsti bijeljeli. Misli su mu bježale u usku kalu, do mirisa svježe pečenog kvasca i supruge Marije koja je sigurno upravo tada, u tišini Velike subote, mijesila uskršnju pogaču. „Samo da joj još jednom vidim ruke od brašna,“ pomislio je, dok mu je hladan znoj curio niz kralježnicu.
U strojarnici, u samom paklu metala, borio se Luka, mladi strojar iz Vinišća. Njegovo rodno mjesto, ušuškano u mirnu uvalu, činilo se kao drugi planet. Sjećao se oca, starog ribara, koji mu je uvijek govorio: “Luka, more ti sve daje, ali pazi kad počne uzimat natrag.“ Luka je pokušavao začepiti prodor mora krpama i drvenim klinovima, dok mu je pred očima titrala slika male nećakinje koja ga čeka da je na Uskrs vodi na misu.
Pored njega je bio Šime, kuhar iz Sali s Dugog otoka. Čovjek koji je preživio desetke oluja, sada je prvi put šutio. U džepu je stiskao krunicu od maslinova drva koju mu je dala majka prije nego što se ukrcao. Sjećao se mirisa procvjetalih badema u polju ispod brda i onog posebnog mira koji zavlada otokom pred blagdan.
Zajednički krik u noći
Kada je oko dva sata iza ponoći, između Subote i Uskrsa, trup broda jezivo puknuo – zvukom koji je nadjačao i samu oluju – kapetan Marko je znao. Pozvao je svu posadu u kormilarnicu.
Izmučeni, mokri do kože i s modricama od bacanja po brodu, okupili su se u polumraku koji su sjekli samo crveni signali alarma. Gledali su se, a u očima im se zrcalila ista spoznaja: Stilla Maris je na izmaku snaga.
– Ljudi moji – započeo je kapetan Marko, glasom koji je podrhtavao više od broda, – – učinili smo sve. Sad je na Onome gore.
Tada je Šime, kuhar iz Sali, izvukao svoju krunicu. Bez riječi, momci s Brača, Hvara, iz Vinišća i malih mista uz obalu, uhvatili su se za ruke. Nije to bila formalna molitva; bio je to zajednički krik duša koje se opraštaju. Šaputali su Oče naš na dalmatinskom dijalektu, onako kako su ih učile bake, dok su se oko njih rušili jarboli i dok je more proždiralo palubu. U tom trenutku, strah je zamijenio neki neobjašnjiv mir. Bili su spremni.
Uskrsnuće na obzoru
A onda, u zoru, dogodilo se ono što će pomorci kasnije prepričavati generacijama.
Prva zraka sunca na Uskrs pogodila je razbijeno staklo kormilarnice. Oluja je, gotovo u trenu, spustila svoje krike u tihi šapat. Kad su otvorili vrata mosta, vani nije bilo smrti, već nevjerojatna, zlatna tišina. Stilla Maris je plutala, nagnuta i polomljena, ali još uvijek na površini.
Tada su ih ugledali. Ne samo spasilačke brodove, već čitavu flotu koja je, bježeći od nevremena, završila točno u njihovoj putanji. Među njima je bio i tegljač koji je plovio prema Splitu.
Kada su ih počeli prebacivati na sigurno, Luka iz Vinišća je kleknuo i poljubio mokru palubu. Šime je izvadio svoju krunicu, a kapetan Marko je pogledao prema istoku. Znao je da će, dok on stupa na čvrsto tlo, Marija u Postirima upravo vaditi toplu pogaču iz pećnice.
Ime broda, „Stilla Maris“, tog je dana dobilo novi smisao. Shvatili su da su oni doista bili samo kapljica u beskraju oceana, ali kapljica koju Velika Ruka nije dopustila da se rasprši u ništavilu. Bio je to Uskrs koji će svako dalmatinsko misto, od Vinišća do Sali, pamtiti kao dan kada se Kapljica mora vratila kući.
Jurica Gašpar
Priča nije dokumentarani događaj, već je napisana u spomen na sve pomorce, koje je dotakla havarija…
