Goli otok dugo je ostao simbol represije i zaborava u povijesti bivše Jugoslavije — mjesto koje je gasilo glasove neslaganja i lomilo ljudske sudbine. Iako ga mnogi danas promatraju kroz povijesnu distancu, priče o patnjama zatvorenika i dalje odjekuju kroz sjećanja preživjelih i njihove potomke. Jedna od takvih priča je i ona o Matu Geliću, mladiću iz sela Janjac kraj Zenice, čiji je bijeg s Golog otoka zauvijek urezan u anale otpora i preživljavanja.
Mato Gelić bio je običan mladić — odrastao u selu, okružen prijateljima i obiteljskim vezama, dok mu sudbina nije donijela optužbu i niz zatvorskih kazni. Poslan je na Goli otok u doba kad su administrativne odluke u političkim čistkama lako određivale nečiju budućnost. Ondje je iskusio stroge režime, podjele među zatvorenicima i brutalne uvjete rada.
Unatoč svemu, Gelić je uspio ono što su mnogi smatrali nemogućim — iskoristio je trenutak prilike i pobijegao s otoka. Njegova priča nije samo anegdota o snalažljivosti; to je svjedočanstvo ljudske upornosti i žudnje za slobodom u najmračnijim okolnostima.
Goli otok — mjesto straha i prisile
Goli otok, osnovan 1949. nakon Informbirove rezolucije, služio je kao logor za one koji su smatrani sljedbenicima staljinizma, ali i za druge političke neistomišljenike. Prema dostupnim izvorima, kroz logor je prošlo između 17.000 i 32.000 zatvorenika. Mnogi su pretrpjeli torturu, prisilan rad i svirepe metode discipliniranja; broj poginulih i umrlih i dalje nije u potpunosti utvrđen. Nakon gašenja logora 1956. mjesto je kasnije promijenjeno u kazneno-popravni dom za maloljetnike, a konačno je ukinut 1988. godine.
Uvjeti na otoku bili su iznimno teški — zatvorenici su bili razvrstani u grupe i strogo rangirani prema “ponašanju i radu”, što je utjecalo na pravo na odmor, hranu i druge privilegije. Sustav je poticao međusobno nasilje i degradaciju kao način kontrole.
Optužba i slanje na Goli otok
Mato Gelić, rođen u Janjcu kraj Zenice, 1958. je ušao u sudsku i političku mašineriju zbog sumnji u povezanost s urotom protiv tadašnjeg predsjednika. Iako nije bio glavna figura u tim događajima, njegovo povremeno druženje s osobama povezanim s urotom bilo je dovoljno da dobije kaznu od tri i pol godine zatvora. Nakon pritvora u Foči i Zenici, završio je na Golog otoku — mjestu koje je mnogima oduzimalo identitet i nadu.
Na otoku je bio svjestan stroge podjele među zatvorenicima: pripadao je grupi „B“, što mu je onemogućavalo određene povlastice koje su imali pripadnici skupine „A“. Unatoč radu i prilagodbama, prelazak u povlašteniju skupinu bio je gotovo nedostižan.
Bijeg iz logora — prilika iskorištena
Bijeg se dogodio 30. srpnja 1960., tijekom dana predviđenog za posjete. Gelić je iskoristio trenutak i slagao stražaru da ga očekuju posjetitelji, što mu je otvorilo put prema pristaništu. Ondje je ugledao upravnikov gliser — upravo vraćen iz radionice u kojoj su ga on i suzatvorenici lakirali i popravljali. U intervjuu je detaljno opisao samu akciju:
„Bilo je dana posjeta, 30. srpnja 1960. Rekao sam stražaru: ‘Gdje ćeš? Posjeta mi je došla.’ On kaže: ‘Nije na popisu.’ Ja kažem: ’Jest, sad javiše odozdo da ipak dođoše.’ Rekao je: ‘Ajde,’ a ja sam odmah otišao prema pristaništu. Bilo je mnogo ljudi — iz cijele Jugoslavije; i brodova je bilo koliko hoćeš: vojni, teretni, civilni. Među njima i upravnikov gliser, veliki čamac, nedavno u radionici bio na popravku. Svezan je bio za onaj kameni panj, a konop je bio debljine ruke. Naslonio sam se, kao da pušim cigaru, izvadio perorez iz džepa i počeo rezati. Jednom, drugi put… Bravari su, majstori su to — što je njima jedan perorez.“
Filmski bijeg
Prekidanjem konopa i dolaskom vala, gliser se odvezao i odnio ga je u slobodu. U intervjuu je opisao dramatičan nastavak bijega:
„Kad je konop pukao, val ga je povukao i ja sam uskočio. Pritisnuo sam gumb, gurnuo ručicu; znao sam to iz radova. Čamac je krenuo, mene je skoro bacio. Kažu da su pucali za mnom, ali ja to nisam čuo. Brzo sam došao do obale, isključio gorivo, pa plivao i penjao se prema planinama — preko magistrale, pa gore, u Velebit. Vidio sam odozgo da milicija dolazi, blokirali su cestu. Bio sam na putu 12 dana i 12 noći: ako je bio brijeg, pregazio sam ga; ako je rijeka, preplivao sam je. U planini sam po rupama jeo i stari snijeg… Naletim na trojicu seljaka, reko sam im: ‘Jao ljudi, pobjegao sam s Golog otoka, ako me uhvate — ubij će me.’ Oni su mi dali luk i slaninu. Jedna stara žena — mislim da je bila Srpkinja — dala mi je smještaj. Spavao sam u košu za kukuruz, a ujutro mi je pokazala put. Tako sam se dokopao sela Pazarište, a zatim sve do Janjca.“
Gelić je opisao kako je u tom razdoblju preživljavao skrivanjem u štalama, u žbunju i u senu te kako su mu mještani, često rizično, pružali hranu i zaklon.
Što je rekao na Titovom grobu?
Iako je uspio pobjeći i preživjeti 12 dana u bijegu, Gelić se na kraju sam predao policiji i vraćen je na Goli otok. No, njegov je čin ostavio snažan dojam: priča o bijegu izazvala je poštovanje i među čuvarima. Bijeg je razotkrio ranjivost režima i pokazao koliko je ljudska volja za slobodom snažna čak i pred najgorim pritiscima.
U svojim kasnijim izjavama Gelić je emotivno govorio o strahotama koje je vidio i doživio na otoku, opisujući teške posljedice nasilja i izolacije:
„Što su sve ljudi pretrpjeli na Golom otoku, Bog sačuva. Ubijali su ih kamenolomom, izolacijom; stražari su ih prebijali. Postoji groblje, ali nije bilo pravih označenih grobova — bacali su ljude u neku rupu, zatrpavali par kamenčića i to je to. Bilo je ubojica, bilo je izdajica, naših, kriminalaca, ljudi iz drugih republika… I što god protiv tebe netko reče, milicija mu odmah povjeruje. Za kaznu si morao nositi veliki kamen i, ako posrneš, svi te pljuju ili udaraju. Tako sin tatu, tata sina, drug druga. Ali čovjek se navikne na sve. Vjeruješ li da sam plakao kad sam se rastao od jarana i krenuo kući? Kad sam jednom bio kod Tita u Kući cveća, rekao sam mu: ‘Što ti je život, jarane, evo mene živog k tebi, a ti ležiš.’“
Ove riječi, izgovorene u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju, odražavaju duboku traumu i trajan trag koji je logor ostavio na mentalitetu ljudi koji su ga preživjeli.
