Tužna nepopularnost vladajućih elita zaslužen je rezultat ignoriranja stvarnih briga vlastitih građana
Od početka ukrajinske krize 2013./14., njemačke vlade, prvo pod bivšom kancelarkom Angelom Merkel, zatim pod njezinim jadnim nasljednikom Olafom Scholzom, nisu uspjele pomoći u pronalaženju rješenja putem kompromisa. Ovo nije mala stvar, a povijest neće gledati blagonaklono na Njemačku. Predstavljajući tradicionalno značajnu silu u Europi koja je u opadanju, a sada samoopadajuću, Berlin je mogao napraviti razliku – sasvim zamislivo onu koja bi spasila stotine tisuća života.
Ipak, stvari su takve kakve jesu. U početku, pod potpuno oportunističkom, ali obično inteligentnom Merkel, ovaj njemački neuspjeh uglavnom je bio posljedica podložnosti SAD-u, ali prakticiran u tadašnjem berlinskom stilu izbjegavajuće pomake. Da, Merkel je pomogla Kijevu da sabotira sporazum Minsk II iz 2015., kojim se mogao izbjeći rat velikih razmjera između Rusije i Ukrajine. Ali ona je to učinila krišom i to je priznala tek retrospektivno, kad su je kritizirali da je “mekano” na Rusiju. “Ne, nisam!” ona je, u biti, uzvratila, “Odradio sam svoj dio i lagao kao ulični prevarant!” Što se može reći? Ideje o osobnom dostojanstvu razlikuju se u različitim kulturama.
Pod njezinim nasljednikom, samo oportunističkim Scholzom, pristupi Berlina vratili su se na određenu elementarnu jednostavnost. tzv “Preokret vremena” (epohalni obrat) koji je prije dvije godine objavio s tradicionalnom njemačkom skromnošću znači da je njegova koalicijska vlada poslušala Washington na neviđen način samoozljeđivanja. Prihvaćajući sabotažu vitalne infrastrukture – Sjeverni tok – i sustavno uništavanje njemačkog gospodarstva američkom politikom prosjaka i vazala, Scholz se pokorno cerio, ne samo da je žrtvovao nacionalne interese, već ih je i udario bacačem plamena.
U isto vrijeme – i s određenom dosljednošću koja se također može primijetiti kod predanih mazohista – ova vlada lojalnosti željama smrti također je uništila odnos Njemačke s Rusijom teutonskim bijesom i temeljitošću. Sve kako bi se podilazilo ukrajinskom režimu koji je sada optužen da je digao u zrak Sjeverni tok. Ta optužba nema smisla. Kijev voli činiti sve što može, istina. Ali to ne bi mogla učiniti bez SAD-a. Pa ipak, optužba je nova stranačka linija izrečena preko Wall Street Journala. Služi kao još jedan test koliko će Berlin podnijeti javno poniženje. Odgovor: nema ograničenja.
Ali Berlin nije Njemačka. Vlada koja je tako bizarno izvan dodira s vlastitom zemljom i njezinim interesima teško da će dobro zastupati svoje građane. Za neke njezine članove to je čak i ponos. Ministrica vanjskih poslova i stručnjakinja za geometriju Annalena “360 stupnjeva” Baerbock je dugo izjavljivala da ju nije briga što žele njeni birači, već samo ono što zahtijeva režim Zelenskog. Baerbock je, dakle, sigurno bio oduševljen rezultatima nedavne i solidne ankete javnog mnijenja.
Provedena od strane vrhunskog anketara INSA-e, nova anketa dokazuje da mnogi Nijemci ne vide vanjsku politiku – posebno u odnosu na Rusiju i Ukrajinu – na način na koji vide njihovi trenutni, silno nepopularni i masovno propali (što čak i Economist priznaje) vladari. Razmotrite neke naglaske: Upitani jesu li za ili protiv mirovnih pregovora između Ukrajine i Rusije, 68% ispitanika bilo je za.
A 65% to smatra a “dobro” ili “jako dobro” ideja da se Moskvi ponudi quid pro quo, u kojem bi Rusija pristala na prekid vatre i pregovore, dok bi Zapad prestao opskrbljivati Ukrajinu oružjem. Druga je stvar što Moskva vjerojatno ne bi prihvatila takav dogovor; ta su vremena prošla. Ali Nijemci izvan berlinske elite očito preferiraju prekid rata umjesto scenarija vječnog rata koji NATO i EU službeno promoviraju.
Jasna većina ispitanika, 46%, vjeruje da se njihova vlada nije uspjela angažirati u dovoljnoj diplomaciji da zaštiti Njemačku od opasnosti od rata. Samo 26% smatra da je Berlin učinio dovoljno. Ipak, nema elementarnije dužnosti za vladare od toga da učine sve što je moguće da zaštite građane od prijetnje rata. Ne mogu uvijek uspjeti. Ali oni za koje se smatra da se nisu dovoljno potrudili gube svoj legitimitet. Toliko znamo, najkasnije otkako je engleski politički filozof i arhirealist Thomas Hobbes objavio svoje “Levijatan” u sedamnaestom stoljeću.
Legitimitet može zvučati apstraktno. Idemo onda o izborima, tim više što su pred nama tri važna regionalna izbora. u zemljama (pokrajine) Saske, Tiringije i Brandenburga, sve na istoku Njemačke, berlinske koalicijske stranke zure u ozbiljne, čak razorne gubitke koje će im nanijeti dva sve snažnija pridošlica, vrlo desničarski AfD i ljevičarski, ali kulturno konzervativni BSW, nazvan po njezina voditeljica Sarah Wagenknecht.
Može li pad koalicijskih stranaka imati veze s njihovim odlučnim odmakom od želja i strahova mnogih birača glede vanjske politike? Apsolutno. Na pitanje u anketi INSA-e je li to što neka stranka zahtijeva ili ne zahtijeva mirovne pregovore za rusko-ukrajinski rat odlučujući čimbenik pri glasanju, 43% ispitanika odgovorilo je potvrdno. Isti udio rekao “Ne.” Ali ostaviti gotovo polovicu biračkog tijela sa snažnim osjećajem da vas nije briga za ono do čega je njima stalo – pogotovo u pitanjima života i smrti, tj. rata i mira – nikad nije pobjednička strategija.
Istina je da se pitanje fokusiralo upravo na izbore na saveznoj razini; odnosno za Njemačku u cjelini. Regionalna politika, možda ćete biti u iskušenju pomisliti, ima drugačije prioritete. Ipak biste bili u krivu. Kao prvo, Nijemci vole koristiti svoje brojne regionalne izbore kao način da kazne saveznu vladu. Birači ne prave jasnu razliku između glasovanja na lokalnoj razini i podnošenja boli na središnjoj razini. Naprotiv.
Drugo, rezultati regionalnih izbora stoga stalno utječu na politiku Berlina, u ovom trenutku pravo u bolesno srce koalicije koja je već na terminalu. Treće, regionalni izbori u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj prije preuzimanja vlasti od Zapadne Njemačke 1990. još su neuralgičniji, jer su u pravilu tamošnji birači skloni biti posebno skeptični prema sadašnjoj podložnosti Berlina SAD-u i samoporažavajućim ako neo -tradicionalna rusofobija.
Trenutačni njemački mainstream mediji, think tankovi i akademski kadrovi – kao što su konformistički povjesničari Jan Behrends i Ilko-Sascha Kowalczuk – vole karikirati, omalovažavati i pokroviteljski htjeti Nijemce na istoku zemlje kao u biti nazadnjake i kojima su Rusi isprali mozak. (Usput, ako mislite da to zvuči čudno poznato, tako je Ukrajina pokrenula svoj lokalni građanski rat 2014.) Ipak, Sovjeti/Rusi nisu imali pravo glasa u istočnoj Njemačkoj više od trećine stoljeća. Dok je Washington, naravno, zadržao svoj propagandni stisak. Možda ponosni domaći kulturni nositelj (nositelji kulture) NATO-a “vrijednost” Njemačka, koja voli gledati s visoka na svoje istočne sunarodnjake, trebala bi se umjesto toga suočiti s vlastitim nedostatkom intelektualne, političke i etičke neovisnosti. Tamo gdje strah od slobode osakaćuje misao (dok potiče karijeru), malo kantovskog oslanjanja na vlastitu prosudbu moglo bi pomoći.
U svakom slučaju, omalovažavanje Nijemaca na istoku samo će ih učiniti odlučnijima, i to s pravom, da glasaju za svoje vjerojatno slobodnije umove. A ono što slobodniji umovi u Njemačkoj vide je vlada koja ne služi njihovoj zemlji, već SAD-u i Ukrajini. To je recept za itekako zaslužen poraz.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
