Prošli tjedan popratili smo verbalni sukob Donalda Trumpa i ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Iako je ovaj sukob mnoge šokirao ili se barem taj šok pokušao pokazati u medijima, ovo nije prvi sukob njih dvojice, ali je od posebne važnosti zbog konteksta u sklopu kojeg se događa, a to je međudržavni rusko-ukrajinski sukob.
Analiza se sastoji od dva glavna dijela: 1) Kakav je bio odnos Donalda Trumpa i Volodimira Zelenskog za vrijeme i nakon Trumpovog prvog predsjedničkog mandata? 2) Zašto bi Donald Trump osudio Ukrajinu za početak sukoba i koji bi se potencijalni interesi krili iza trenutačnih zaoštrenih američko-ukrajinskih odnosa?
Kompleksan odnos
Odnos Trumpa i Zelenskog je vrlo složen, kompleksan i obilježen političkim skandalima, geopolitičkim napetostima i različitim interesima u kontekstu američko-ukrajinskih odnosa. Nakon pobjede Zelenskog na izborima 2019. godine, odnos je počeo srdačno, međutim, iste godine unutarnji američki politički rivalitet između demokrata i republikanaca prelomio se na bilateralni vanjskopolitički odnos Ukrajine i SAD-a. Naime, u ljeto 2019. otkriveno je kako je Trump izvršio pritisak na Zelenskog da pokrene istragu protiv Joea Bidena i njegovog sina Huntera, koji je imao poslovne veze s ukrajinskim tvrtkama. Telefonski razgovor između Trumpa i Zelenskog iz srpnja 2019. godine postao je središnji dokaz u Trumpovom prvom opozivu (impeachmentu). Trump je navodno uvjetovao vojnu pomoć Ukrajini (oko 400 milijuna dolara) pokretanjem istrage protiv Bidena. Trump je tvrdio da nije bilo quid pro quo (trgovine uslugama), dok su demokrati u Kongresu to smatrali zlouporabom ovlasti. Trump je bio opozvan u Zastupničkom domu u prosincu 2019. godine, ali ga je Senat oslobodio u veljači 2020.godine.
Zelenski se našao u osjetljivoj poziciji: s jedne strane, Ukrajina je ovisila o američkoj vojnoj i financijskoj pomoći, a s druge strane, nije htio biti uvučen u unutarnju američku politiku. Nakon toga, odnosi između Trumpa i Zelenskog postali su napeti, iako je Trump ipak deblokirao vojnu pomoć Ukrajini krajem 2019. godine. Nakon Trumpovog prvog predsjedničkog mandata, njihovi stavovi su se još više razišli, posebno u kontekstu rusko-ukrajinskog sukoba 2022. godine i američke pomoći Kijevu.
Nakon prvog predsjedničkog mandata Trump je često zauzimao ambivalentan stav prema Ukrajini i više puta je kritizirao pomoć Ukrajini, nazivajući je korumpiranom. U više navrata Trump je sugerirao da bi mogao završiti rat u 24 sata ako se ponovno vrati na vlast, implicirajući da bi prisilio Ukrajinu na kompromis s Rusijom. Trump je također više puta dovodio u pitanje količinu američke pomoći Ukrajini i tvrdio da Europa ne daje dovoljno u svoju obrambenu-vojnu sferu.
Tjedna analiza Zorana Metera: Neviđena metamorfoza od hodajuće ‘anomalije’ do ‘globalnog lidera’
Amerika štiti Europu koja joj konkurira
Iz Trumpove pozicije, Amerika troši ogromne količine novaca za obranu Europe, a oni koje se štiti (Europljani) ne sudjeluju dovoljno u svojoj vlastitoj obrani i fokusirani su na tržišna, ekonomska i financijska pitanja (uz ekološka) zbog kojih su konkurencija američkim tržišnim ekonomskim i financijskim pitanjima.
Amerika štiti Europu, koja je konkurencija Americi u ekonomskim pitanjima. Zato je cilj Trumpa prije svega završiti, ali i transformirati rusko-ukrajinski sukob u europski regionalni sukob (što u svojoj biti uistinu i jest, ali s globalnim implikacijama) te prebaciti cijelu daljnju odgovornost za europski sukob na europske saveznike jednom kad se uspostavi mir. Riječ je o europeizaciji europskog odnosno rusko-ukrajinskog sukoba i de-amerikanizaciji (ali se amerikanizira europska politika, odnosno SAD i Donald Trump podržavaju svoje ideološke bliske političke opcije u Europi, odbacujući i prozivajući one koje su ideološki slični gubitnicima prošlih američkih izbora). Prema tome vode sve američke diplomatske akcije u posljednja dva tjedna. Međutim, zašto bi Donald Trump osudio Ukrajinu da je počela sukob? Koji bi bili Trumpovi interesi za novi sukob s Volodimirom Zelenskimprošli tjedan? O nekoliko se interesa i ciljeva ovdje može raditi:
- Pritisak na Ukrajinu kako bi došlo do Sporazuma/Ugovora između SAD i Ukrajine po pitanjima američke eksploatacije minerala i prirodnih bogatstva Ukrajine.
- Američki novac i ukrajinska korupcija. Mnogo analitičara i samih dionika trenutačne predsjedničke administracije Donalda Trumpa dalo je naslutiti da se kroz financiranje Ukrajine od američke vojne i humanitarne pomoći kasnije taj novac različitim donacijama iz Ukrajine (ako je opće do nje i došao) preusmjeravao natrag u SAD. (Pojedini izvori hipotetski navode da se novac vraćao u kampanju demokratske stranke i protiv samog Donalda Trumpa, za što je potrebno napraviti zasebno ozbiljno novinarsko istraživanje prije ikakvih ozbiljnijih zaključaka.)
- Trumpova retorika često je u skladu s interesima poslovnih subjekata i različitih lobističkih skupina u SAD-u koji zagovaraju smanjenje američke vanjske oružane intervencije u svijetu. Time se mogu ostvariti koristi za gospodarske sektore koji imaju veću koristi od stabilnijeg domaćeg ekonomskog okruženja, bez visokih troškova međunarodnih angažmana u različitim sukobima diljem svijeta.
- Pragmatično poboljšanje odnosa s Rusijom za novu američku širu strategiju s fokusom na Pacifik. Iako je sukob sa Zelenskim samo verbalan, ovdje je riječ samo o percepciji i narativu, što je ponekad dovoljno. Trumpov narativ ga daleko može dovesti, a uvijek treba imati na umu da je mnogo važnije što Trump radi, od onog što govori. Diskurs i narativ je političko sredstvo za ostvarenje konkretnih političkih rezultata uokvirenih u međunarodnim ugovorima. (Također, sve ove vijesti o izdaji i napuštanju Ukrajine čitaju vojnici na frontu i navedeni narativ i diskurs može potencijalno utjecati na njihov moral za borbom ako uvide da se ključne odluke o sudbini njihove države donose negdje daleko od fronta.)
- Unutarnja politička podrška Donalda Trumpa, jer među jednim dijelom njegovih birača postoji skepsa prema američkim međunarodnim vojnim intervencijama. U unutarnjoj politici SAD-a također se može ponoviti argument iz ranijih analiza o marginalizaciji određenih antiruskih američkih jastrebova u Kongresu koji bi mogli stajati na putu novoj Trumpovoj doktrini koja je možda u nastanku.
- Ubrzati kraj međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba verbalnim pritiskom na predsjednika Zelenskog koji odbija godinama diplomatske pregovore s Moskvom. Zato je Donald Trump i naglasio da Zelenski otežava postizanje dogovora, što je s ukrajinske pozicije logično da brani ukrajinske interese (ali i interese pojedinih europskih saveznika). Američki predsjednik je također naglasio da je Ukrajina trebala s Rusijom napraviti dogovor, ali kakav dogovor? O čemu je tu riječ i što se nudilo kao opcija Zelenskom u siječnju i veljači 2022. godine (što ćemo možda saznati u budućnosti kad se otvore arhivi i dokumenti koji su pod oznakom tajnosti)? Možda neki konkretniji dogovor oko implementacije Sporazuma iz Minska i određene ekonomske i financijske povlastice iz Rusije? Jesu li Ukrajinci mogli postati uspješna i prosperitetna nacija da su se poslužili vanjskopolitičkom i sigurnosnom strategijom Dubrovačke Republike ili Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (neutralnog) balansiranja između velikih sila (Rukavina, 2024: 23)? Je li Ukrajina, kao umiljato janje i Zapada i Rusije nakon implementacije Sporazuma iz Minska i de facto neutralizacije (finlandizacije), mogla dvije majke sisati u svojoj novoj neutralnosti i tako kroz jeftine resurse iz Rusije (kojima se poprilično i ranije okorištavala zbog svoje geoekonomske pozicije) i tehnologije sa Zapada omogućiti razvoj i prosperitet svojim građanima? Međutim, liberalima (ili kako ih se u klasicima realizma ranije nazivalo – utopistima) je možda želja za slobodom (do smrti i potpunog uništenja) jača od prema njima percipiranih okova realpolitičkih pragmatičnih nacionalnih interesa za koje je ponekad nužno surađivati i s neliberalnim (u nekim slučajevima i nedemokratskim) političkim sustavima, što konstantno rade sve američke predsjedničke administracije. Zato možda Trump zaključuje da je Zelenski napravio užasan posao, razbio svoju državu, a milijuni su nepotrebno umrli te da Joe Biden nije zahtijevao ravnotežu snaga (temelj realpolitičkog razmišljanja) koja je ključna za Europu.
- Trump pokušava osporiti dominantan liberalan zapadni narativ u kojem je Ukrajina žrtva ruske agresije, čime se otvara prostor za alternativne interpretacije međunarodnih odnosa i sigurnosnih pitanja koje više odgovaraju realističkoj teorijskoj školi međunarodnih odnosa (utemeljenoj na sigurnosti kao glavnoj vrijednosti, političkoj moći i sili, državama kao glavnim akterima, međunarodnoj anarhiji, sukobu kao temelju međunarodnih odnosa jer su ljudi iracionalna bića vođena emocijama) radeći otklon od liberalne teorijske škole međunarodnih odnosa (utemeljenoj na slobodi kao glavnoj vrijednosti, ekonomskim i tržišnim odnosima, promoviranju ljudskih prava, širenju demokracija, paradigmi kolektivne sigurnosti, međuljudskoj harmoniji vjerujući da su ljudi altruistična i racionalna bića koja teže suradnji) koja je bila aktualna i dominantna od kraja hladnog rata.
- Ako se narativ preusmjeri na optuživanje Ukrajine, to može dovesti do smanjenja američkih izdataka za vojnu i ekonomsku pomoć Ukrajini. Time se potencijalno oslobađaju financijska sredstva koja se mogu preusmjeriti na domaće prioritete (Pacifik i američka granica) ili druge ekonomske politike. Upravo je zbog ušteda državnih izdataka i osnovan DOGE (Department of Government Efficiency) – Odjel za državnu učinkovitost, koji spada po politološkoj znanosti o upravljanju u Novi javni menadžment kao model upravnih reformi, kojem je cilj efikasni javni sektor s kvalitetnim uslugama što se postiže uvođenjem metoda upravljanja iz privatnog sektora poput pokazatelja izvedbe, kompetitivnih ugovori s jasnim rezultatima i slično.
- Osobni politički kapital Donalda Trumpa time što iznosi kontroverzne tvrdnje, on se pozicionira kao netipični svjetski lider i politički inovator koji se ne boji izazivati ustaljene stavove i vladajuću paradigmu. Ovaj pristup pomaže mu da se izdvoji od političkih protivnika i nastavi graditi svoj ugled kao outsider koji se bori protiv globalnog političko-institucionalnog poretka.
- Nastavak distrakcija od unutarnjih pitanja, ponajviše ekonomsko-financijskih izazova u SAD-u. Optužbe prema Ukrajini mogu služiti i kao paravan ili način za odvraćanje pažnje javnosti od domaćih problema (ili nekih drugih problema koji se odvijaju u pozadini), što dodatno koristi njegovoj političkoj agendi. Nikad ne smijemo zaboraviti da je istina teško dokučiva u današnjem svijetu i da se vrlo često nalazimo u Platonovoj pećini u kojoj promatramo sjene politike koja nam se predočava kroz medije čija bi glavna svrha trebala biti informiranje javnosti, a vrlo često služi formiranju određenih stavova i pogleda, naročito u kontekstu izuzetnog pomanjkanja kritičkog mišljenja koje vlada u široj javnosti Republike Hrvatske, ali i globalno.
Trogodišnja obljetnica: Uzroci i povod rusko-ukrajinskog rata započetog 24.2.2022. (Video)
Slijedi zanimljivi razvoj događaja
Daljnji razvoj događaja će biti vrlo zanimljiv jer svojevrsno izmjenjuju trenutačan (liberalni post-hladnoratovski) poredak te možda danas svjedočimo novoj 1989. godini u kojoj se mijenja dosadašnja prevladavajuća liberalna paradigma koja je u posljednjih 25 godina bila izazvana nekoliko puta:
- Sigurnosna kriza 2001. godine i rat protiv terorizma.
- Ekonomska kriza i recesija 2008. godine.
- Politička kriza 2016. godine nakon pobjede Trumpa i Brexita te pojavom pojma post-istina (koji je vrlo problematičan pojam jer podrazumijeva da je prije 2016. godine postojala nekakva istina koju smo svi morali samorazumjeti, a to onda može biti samo istinsko slijepo vjerovanje u liberalni post-hladnoratovski poredak koji se ne smije dovoditi u pitanje čak i kad ga pogode krize i izazovi na koje ne može pronaći adekvatna rješenja).
Nakon ove tri krize uslijedile su još dvije krize koje imaju kumulativan učinak sve navedene tri krize, odnosno u sebi imaju elemente sigurnosne, ekonomske i političke krize. Riječ je o:
- Globalnoj krizi izazvanoj zbog pandemije Covid-19 virusa.
- Međudržavnom rusko-ukrajinskom sukobu od 2022. godine.
Potonje dvije krize će potencijalno dovršiti (ili sigurno transformirati) liberalni poredak kakvog poznajemo nakon kraja hladnog rata i pokrenuti kotač povijesti koji je po navodima i radovima Francisu Fukuyame zaustavljen 1989. godine. Sam Francis Fukuyama sad se raspisuje svojim tužaljkama u najnovijim člancima o autoritarnim režimima kojima se Donald Trump priključio tako izdavši Ukrajinu, koja se po njemu bori za liberalni poredak i primjer je države-nacije kojoj je sloboda ultimativna vrijednost (naravno gledajući ovaj sukob u čistom suprotstavljenom dualističkom odnosu dobro-zlo, crno-bijelo, negirajući kompleksnost sukoba i da je riječ o jednom jasnom sivilu od sukoba). Važno je naglasiti da se svojevrsni trumpizam (čije bi definiranje zahtijevalo posebnu analizu) pojavio kao odgovor na rezultate i promašene politike liberalizma i njegovih političkih elita u posljednjih 30 godina.
Tri su zanimljiva argumenta neuspješnosti post-hladnoratovskog liberalizma: 1) prenaglašavanje univerzalnosti liberalizma (ne prihvaćanje njegovih granica i limita) i njegove primjenjivosti na svjetskoj razini (zanemarujući kontekstualne kulturne i tradicionalne specifičnosti drugih dijelova svijeta čije vrijednosti nisu fokusirane na liberalni materijalizam, konzumerizam i hedonizam); 2) zatvaranje prema kritikama liberalizma, bilo da su dolazile s lijeva (socijalističkih aspekata) ili s desna (konzervativno-nacionalnih-suverenističkih aspekata), stvarajući neku vrstu liberalnog (kvazi)religijskog pokreta čiji su glavni članovi ili implementatori političke, ekonomske i akademske elite i čije se liberalne vrijednosti i stavovi ne dovode u pitanju jer su „samorazumljive“ i „moralno superiorne“ proizašle iz racionalnog intelekta; 3) ekonomsko-financijske krize proizašle iz (neo)liberalnog upravljanja tržištem i financijskim špekulacijama te geopolitičke krize kroz vojne (ili po liberalnom narativu) „humanitarne“ intervencije, smatrajući da svi žele biti slobodni čim se sruše „diktatori“.
Ako liberalizam želi ostati uspješna ideologija koja uistinu ima vrijednosti za koje se vrijedi boriti i doprinijela je razvoju današnje civilizacije, treba se spasiti od današnjih ekstremno progresivnih liberala koji su izdali liberalizam i doveli ga do današnjih opasnih patologija, a reakcija na tu patologiju je predsjednik Donald Trump.
Dramatičan govor Jeffreya Sachsa u Europarlamentu: Zašto europski mediji o ovome šute?
Šira Trumpova strategija
Trumpovo preusmjeravanje optužbi prema Ukrajini i Zelenskom čini se dijelom šire strategije usmjerene na redefiniranje međunarodnih savezništava i domaće političke dinamike. Na taj način pokušava iskoristiti trenutačne geopolitičke tenzije kako bi osnažio svoju političku poziciju, privukao podršku određene baze te potencijalno otvorio prostor za ekonomske odluke koje bi smanjile američku izloženost skupim stranim angažmanima. Takav pristup, premda kontroverzan, može donijeti kombinaciju političkog kapitala i ekonomske fleksibilnosti u budućim pregovorima i vanjskopolitičkim odlukama.
Trumpovi potezi u optuživanju Ukrajine predstavljaju kombinaciju geopolitičkih kalkulacija i unutarnje političke strategije. Dok istovremeno nastoji poboljšati odnose s Rusijom i preoblikovati međunarodni narativ, koristi i ove izjave za jačanje vlastitog političkog identiteta i mobilizaciju baze koja cijeni retoriku koja izaziva status quo. Ovaj pristup, iako kontroverzan, omogućuje mu da se predstavi kao alternativni glas u međunarodnoj politici, usmjeravajući kritiku prema onima za koje smatra da su previše utjecajni ili nepravedno favorizirani. Također na ovoj način nastavlja svoju taktiku nepredvidljivosti o kojoj smo ranije pisali.
Geopolitički možemo govoriti da Donald Trump vraća SAD talasokraciji (vladavini morima/oceanima tipičnu za SAD) s fokusom na Pacifik (gdje je i Rusija jedna od glavnih igrača te je zato vrlo vjerojatno u rusko-američkim pregovorima riječ o paketu dogovora i sporazuma o različitim dijelovima svijeta, a Ukrajina je samo jedna od točaka širih strateških rusko-američkih dogovora), dok Europu i Ukrajinu prepušta Europljanima da riješe sukob kroz svoju telurokraciju (vladavinu kopnom kroz suradnju unutar Euroazije) koja mora biti fokusirana na rješavanje odnosa s Rusijom i završetkom rusko-ukrajinskog sukoba.
EU nije ‘milosrdni Samarijanac’ koji samo želi hraniti Ukrajinu: Podlost i njenih elita nema granica
Potencijalni izazov potonjem kraju sukoba vidi se u ideološkom jazu između većinom liberalnih europskih saveznika (koje su međusobno podijeljene interesno, jer Velikoj Britaniji i Francuskoj ne odgovara pomirenje s Rusijom, dok bi to potencijalno odgovaralo jednoj Njemačkoj) dok su Washington i Moskva ideološki izjednačeni i vođeni konzervativnim vrijednostima koje se na međunarodnoj razini utjelovljuju u načelima realističke teorijske škole međunarodnih odnosa.
Izvor:
Rukavina, Bruno (2024) Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014. – 2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno na poveznici ovdje.
