Uzimajući u obzir visoke stope gospodarskog rasta i inflacije koje ne ostavljaju previše prostora za manevar, kreatori američke monetarne politike ovoga su tjedna demonstrirali tek suzdržanost, zaključivši redoviti sastanak Odbora za monetarnu politiku (FOMC) bez ikakve promjene kamatnih stopa.
Ishod sastanka sasvim je u skladu s očekivanima, baš kao i nova provala bijesa Donalda Trumpa koji je na društvenim mrežama (u nekoliko nastavaka) podijelio svježu salvu kritika usmjerenih prema prvom čovjeku središnje banke koji, eto, “uopće ne kuži stvari”. Trump već mjesecima verbalno proganja Jaya Powella, zahtijevajući stimulativniju monetarnu politiku i niže kamatne stope, a pritom počesto vuče paralele s aktualnim zbivanjima na istočnim obalama Atlantika.
Povijest se ponavlja
Američki se predsjednik pritom ne opterećuje previše ekonomskom teorijom i detaljima poput ogromnog jaza u kategoriji gospodarskog rasta, zanemarujući pritom i činjenicu da domaća stopa inflacije, pritisnuta višim carinama, bilježi zabrinjavajući rast, dok na Starom kontinentu (barem unutar granica Europske monetarne unije) već mjesecima vrluda vrlo blizu ciljane razine od dva posto godišnje.
Kombinacija slabije ekonomske aktivnosti i podnošljive inflacije omogućila je zaokret tijekom kojeg je ECB, u svega godinu dana, ključne kamatne stope doslovno prepolovio, dok je za to vrijeme ključna kamatna stopa u SAD-u (Federal Funds Rate) korigirana u znatno manjoj mjeri, za tek jedan postotni bod. Štoviše, polako se već bliži i godina dana otkako je Fed posljednji put (u rujnu prošle godine) donio odluku o (tek simboličnom) smanjenju kamatnih stopa.
Opisana je divergencija iznjedrila najveći kamatni diferencijal od pandemije naovamo, a trend bi se mogao dodatno intenzivirati, i to opet (barem posredno) zaslugom Donalda Trumpa. Kako navodi kvartet analitičara Europske središnje banke u istraživanju objavljenom krajem srpnja, uvođenjem visokih carina na kineske proizvode Bijela kuća mogla bi zapravo preusmjeriti značajan dio kineskog izvoza upravo prema Starom kontinentu, a time isprovocirati i daljnje snižavanje kamatnih stopa.
Povijest se u ovom slučaju ponavlja, ili barem rimuje: Europa je još 2018. godine, za prvoga mandata aktualnog predsjednika, apsorbirala dio izvoza kineskih proizvođača kojima je Trump višim carinama zalupio vrata (američkog tržišta). Neke procjene pokazuju kako je rast uvoza iz Kine (u Europu) između dva i tri posto bio izravna posljedica protekcionističkih mjera s potpisom Bijele kuće. Doduše, trenutačno je na snazi svojevrsno primirje između Washingtona i Pekinga, no aktualne su carine i dalje znatno više nego što je to bio slučaju 2018. godine.
U istraživanju se ističe usporediva struktura kineskog izvoza na američko i europsko tržište, koja potonje čini prikladnom alternativom, što je dodano potkrijepljeno tvrdnjom kako već sada više od 40 posto europskih kompanija uvozi proizvode ili određene komponente iz Kine, dok otprilike 75 posto svih uvezenih proizvoda karakterizira određeni udio Kine u opskrbnom lancu (potonja stavka je počesto zanemarena jer na Kinu trenutačno otpada manje od deset posto ukupnog uvoza robe široke potrošnje). Pritom su ključnu rolu u cijeloj priči odradile kineske državne institucije, bilo izravnim subvencijama ili tečajnom politikom koja također favorizira izvoznike (samo od početka godine euro bilježi rast vrijednosti od oko 10% u odnosu na kineski juan).
Najgori scenarij
Autori su se stoga pozabavili najgorim scenarijem koji je za kratko aktualiziran inicijalnom objavom recipročnih carina početkom travnja, a potom i eskalacijom (trgovinskog) sukoba, kulminiravši povećanjem carinama na kineske proizvode podigao na nevjerojatnih 135 posto. U tom bi slučaju, ovisno o metodologiji procjene, uvoz iz Kine (u zemlje članice EMU-a) mogao tijekom iduće godine porasti za čak sedam do deset posto.
Rast uvoza iz Kine u tom bi slučaju, pod pretpostavkom stabilne potražnje, mogao rezultirati istiskivanjem uvoza iz drugih zemalja i djelomičnom zamjenom (skuplje) proizvodnje u Europi, a onda i padom uvoznih cijena za 1,6 posto. S određenim vremenskim odmakom niže cijene iz uvoza počele bi se prelijevati i na cijene proizvoda u maloprodaji te u konačnici spustiti harmonizirani indeks potrošačkih cijena za oko 0,15 postotnih bodova tijekom iduće godine (uz nešto slabiji pad u 2027. godini), otvarajući mogućnost primjene još ekspanzivnije monetarne politike središnje banke (i još većeg raskoraka u odnosu na Fed).
Dijelom svakako u korist potrošača. Međutim, istraživanje ne tematizira previše (već tek ovlaš spominje) negativan utjecaj opisanog mehanizma na europsku industriju, kao rezultat automatske prilagodbe (vođene nevidljivom rukom tržišta) na jeftiniju konkurenciju iz uvoza. To nije posljedica svjesnog izbora institucija i izabranih političkih predstavnika na Starom kontinentu, već, kako naglašava Michael Pettis (jedan od gurua aktualne ekonomske politike Bijele kuće), plod nečijih tuđih odluka – u ovom slučaju, agresivne izvozne orijentacije koju uporno provodi kineska Komunistička partija, a onda i jednako agresivnog protekcionizma u režiji aktualne američke administracije.
