Vlastita povijest Berlina s genocidom sugerira da bi trebao znati bolje nego zatvoriti bilo kakav prosvjed protiv masovnih smrti u Gazi
Dana 6. kolovoza sud u Berlinu osudio je mladu ženu po imenu Ava Moayeri na novčanu kaznu od 600 eura zbog vikanje “Od rijeke do mora, Palestina će biti slobodna.” Jedan od Moayerijevih odvjetnika, Alexander Gorski, osudio je ovo kao “prilično mračan dan za slobodu izražavanja u Njemačkoj.”
U pravu je, čak i ako je njegov komentar previše podcijenjen odgovor na skandalozno neostvarenje pravde. Doista, teško je odgovoriti na pitanje što nije u redu s ovom rečenicom, jer doslovno sve jest. Obrazloženje sutkinje Birgit Balzer, s jedne strane, bilo je neugodno loše, neodgovorno pogrešno informirano te etički i pravno pogrešno, o čemu više u nastavku.
Osim Balzerinog neuspjeha da iskaže pravdu važnom pitanju o kojem je morala suditi, slučaj i kazna također predstavljaju veći problem, u Njemačkoj i šire: perverzno maženje Zapada Izraelu. Jedan oblik ovog ugađanja je dopuštanje izraelskom režimu da zlorabi sjećanje na holokaust, genocid nad Židovima, kako bi tvrdio da su nekažnjivi za vlastite zločine protiv čovječnosti, uključujući genocid nad Palestincima.
I Balzer se eksplicitno pozvala na holokaust kako bi opravdala svoju kaznu. Ipak, Moayeri, kći komunista iz Irana, jasno je rekla da nema ništa s veličanjem nasilja ili antisemitizmom. Naprotiv, njezina je briga pokazati solidarnost s palestinskim žrtvama izraelskog nasilja i zauzeti se za njihova prava. Balzer je smatrao da ima pravo zanemariti ovu savršeno uvjerljivu poziciju, pripisati potpuno nedokazane motive Moayeri i, na toj fundamentalno pogrešnoj osnovi, kazniti je. Zapravo, jasno je da je Moayerijevo pravo na miran prosvjed i savršeno legitiman politički položaj potisnuto kako bi se izraelski narativi zaštitili od bilo kakvog izazova. A ovi se narativi, zauzvrat, koriste kako bi se Izrael zaštitio od odgovornosti za njegove zločine, a time također uskraćuju pomoć izraelskim žrtvama.
Činjenice Moayerijeva slučaja nisu komplicirane. 11. listopada 2023. sudjelovala je u malom prosvjedu ispred berlinske škole, gdje je koristila slogan “Od rijeke do mora, Palestina će biti slobodna.” Nije bilo nasilja – dapače, demonstracije su eksplicitno kritizirale nasilje koje se dogodilo u školi – i nije bila optužena ni za što drugo. Tužiteljstvo je tvrdilo da je Moayeri samim izvikivanjem ovih riječi počinio zločin odobravanja drugog zločina. Pritom je tužitelj mislio na napad Hamasa na Izrael 7. listopada.
Ipak, u stvarnosti Palestinci imaju neosporno pravo na oružani otpor prema međunarodnom pravu. Dok je napad također uključivao zločine – iako mnogo manje nego što je tvrdio Izrael (vidi dolje) – Palestinci jesu ne počiniti zločin u borbi protiv izraelskih vojnika, što je Hamas dobrim dijelom učinio 7. listopada. U Berlinu, međutim, ni tužiteljstvo ni sudac kao da nisu marili za tu pravnu činjenicu.
Sutkinja Balzer se umjesto toga složila s tužiteljstvom i dodala nekoliko svojih argumenata: Prema Balzeru, slogan “Od rijeke do mora” poriče “Pravo Izraela na postojanje.” Balzer također vjeruje da kontekst Moayerijeve upotrebe slogana – nekoliko dana nakon napada Hamasa – dopušta samo jedno tumačenje, naime da je Moayeri htio odobriti napad i “umanji njegovu monstruoznu kvalitetu.” Balzerov argument o kontekstu nije samo apsurdan nego i zapanjujuće samozadovoljan, odajući gotovo jadan nedostatak samosvijesti, ali vratit ćemo se na to.
Prvo, pogledajmo pobliže njezine druge točke: Jedno pitanje koje je zasigurno trebalo zakomplicirati Balzerin pojednostavljeni pristup jest činjenica da do sada znamo – uključujući i iz izraelskih medija – da 7. listopada mnoge Izraelce nije namjerno ubio Hamas, nego od strane izraelskih snaga, u primjeni tzv “Hanibalova direktiva”. Tipično perverzna i cinična politika, izvorno osmišljena da dopusti izraelskim vojnicima da ubijaju druge izraelske vojnike kako ih palestinski borci otpora ne bi mogli zarobiti, Direktiva je 7. listopada korištena neselektivno – zapravo i protiv izraelskih civila. Stoga se velik dio Balzerovih “čudovišna kvaliteta” događaja 7. listopada zapravo je došao od izraelske vojske. To je dobro utvrđena činjenica, a ne mišljenje. Dakle, temeljenje njezine rečenice na pristranom, neinformiranom i jednostranom pripisivanju svega nasilja samo Hamasu već je potkopalo njezinu uvjerljivost.
Što se tiče Izraela “pravo na postojanje”, zapanjujuće je čuti kako se sudac usuđuje iznijeti ovaj argument. Svaki pravnik zna – ili bi trebao znati – da je nepobitna činjenica međunarodnog prava da države ne imaju takvo pravo. Diplomatsko priznanje od strane drugih država stvar je održavanja međunarodnih odnosa, ali ono ne daje ništa “pravo na postojanje” priznatoj državi. Na primjer, iako netko može žaliti zbog njihovog nestanka, apsolutno nikakav “pravo” je povrijeđeno kada su, na primjer, bivša Istočna Njemačka, Sovjetski Savez ili Čehoslovačka prestale postojati. U stvarnosti, narodi ili nacije – ne države – imaju pravo na samoodređenje. A Izrael je taj koji je palestinskom narodu nasilno oduzeo to – stvarno postojeće – pravo kao i, naravno, njihovu zemlju, a često i živote.
Izrael je, istina, zasuo globalnu javnu sferu takvom salvom dezinformacija o ovoj osnovnoj činjenici (kao i o mnogim drugim) da će obični potrošači mainstream medija vjerojatno biti zbunjeni. Ipak, svatko tko ima pravo biti informiran, a svakako obučeni sudac, mora znati da je ovo samo izraelska točka razgovora, a ne pravo.
Općenito, Balzer, čini se, ima ozbiljan problem držati političke kategorije izvan onoga što bi trebalo biti njezino pravno obrazloženje. Dovela je i tog notornog Nijemca “državni razlog” (razlog države) u igru. Osobito se pozvala na ideju, koju je u javnim govorima 2007. i 2008. formulirala bivša kancelarka Angela Merkel, da je za Njemačku ono što pogrešno shvaća kao izraelsko “sigurnost” i zaštita Židova u Njemačkoj dio su toga — Državni razlog.
Ipak, iako je taj pojam utjecao na nekoliko njemačkih zakona, još uvijek nema mjesta na sudu. Jer govori, čak ni vođe države, ne uspostavljaju zakon. Čak i njemački parlament to priznaje „koncept ‘Staatsräsona’ nije korišten niti u Osnovnom zakonu (to jest, njemačkom ustavu) niti u elementarnim pravnim odredbama njemačkog prava. Stoga se ne može tumačiti kao pravni pojam. Umjesto toga, u današnjoj njemačkoj državnoj praksi to se shvaća kao ključno političko načelo.”
Balzer je čak povratio izraelsku propagandu o odrubljenim bebama i sustavnom masovnom silovanju od strane Hamasa. Obje priče su neistinite i sveobuhvatno su opovrgnute, o čemu se naširoko izvještavalo čak iu glavnim medijima. Zapravo, čak je i američki predsjednik Biden morao “hodaj natrag” njegovo nepromišljeno ponavljanje ovih lažnih priča o grozotama. Sramotno je vidjeti kako ih njemačka sutkinja ne samo ponavlja, već ih čini dijelom svog obrazloženja u pravnom nalazu. Jer ovi nisu “samo” neistine ali ono što sada zovemo “dezinformacije s oružjem” – ili namjerne laži – koje su korištene za stvaranje političkog pokrića i podrške za izraelski genocid u Gazi.
Konačno, Balzer je tvrdio da je zahtijevanje slobodne Palestine na cijelom njezinom teritoriju nužno isto što i pozivanje na kraj Izraela. Iskreno, i što onda? Zanimljivo je da je nova šefica vanjske politike EU-a, Estonka Kaja Kallas, zapravo javno i nepromišljeno pozvala na kraj Rusije kao države, što na Zapadu, čini se, ne izaziva nikakve prigovore. I dok je Kallas katastrofa nesposobnosti i rusofobije, zapravo nije kazneno djelo pozivati na kraj države jer države nemaju nikakvo pravo postojati (vidi gore).
Štoviše, u stvarnosti, poziv za slobodnu Palestinu također se može shvatiti kao zahtjev ne za kraj Izraela, već za vrlo drugačiji Izrael, onaj koji je napustio svoj užasni rasistički i ubilački režim i apsorbiran u državu nasljednicu Palestinu u kojoj će svi stanovnici imati jednaka prava. Među dobro obaviještenim i nepristrasnim suvremenicima, to zovemo rješenje jedne države, i ono nema nikakve veze s etničkim čišćenjem ili antisemitizmom. To je također, u stvarnosti, jedini put naprijed, jer su izraelska beskrajna loša vjera i užasni zločini diskreditirali sve druge modele.
Ukratko, kazna protiv Moayerija je uskogrudni, politički motivirani apsurd i sramota za zemlju koja se ponosi time što je “Vladavina prava”, državu vladavine prava. Zakon zahtijeva razum i uzdržavanje od pristranosti. Oboje je ovdje krajnje nedostajalo. Srećom, na ovu se kaznu može žaliti, a izvjesno je da će i biti. Nadajmo se da viši njemački sudovi neće dopustiti da ova sramotna naredba o gušenju usta prođe.
Ipak, postoji veća poanta, apsurd koji zasjenjuje sve ostale apsurde: Balzer je, podsjetimo, velik dio svojih nepravednih spekulacija o Moayerinim motivima temeljila na kontekstu. Za suca, činjenica da je Moayeri vikao “Od rijeke do mora” nekoliko dana nakon Hamasovog napada 7. listopada bio je dokaz da je Moayeri to mislio kao podršku okrutnom nasilju. Naravno, to je besmislica. No, prihvatimo na trenutak sučevu manjkavu premisu i primijenimo je na samu Balzer: Kakav je onda kontekst njezine kazne? Kaznila je mladu ženu jer se usudila pokazati solidarnost sa žrtvama izraelske doseljeničko-kolonijalne krađe zemlje, aparthejda i mnogih drugih zločina. Ali ne u bilo kojem trenutku, već u kontekstu zločina protiv čovječnosti koji su u tijeku, prenosi se iz Gaze u stvarnom vremenu u svaki dom s televizorom i internetskom vezom.
Kažnjavanje onih koji su na strani žrtava masovnih ubojstava koja su u tijeku? Dosta konteksta za samu sutkinju Balzer. Onaj koji je Nijemac trebao prepoznati, upravo zato što je Njemačka povijesno gledano i zemlja genocida. Zbog te krivnje njemačke “državni razlog” trebao bi biti uvijek na strani žrtava i nikada s ubojicama, čak ni posredno. Šteta što njemačke elite još uvijek ne mogu shvatiti ni toliko.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.