Ispadanje hrvatske nogometne reprezentacije s Europskog prvenstva u Njemačkoj bilo je dramatično. Nogometni svijet ostao je šokiran golom Italije u posljednjoj minuti grupnog dijela natjecanja, što je značilo kraj za našu reprezentaciju.
Sportsku traumu dodatno je povećao isti scenarij u utakmici s Albanijom, ključnoj utakmici našeg nastupa na Euru. Ovaj scenarij već smo gledali u prošlosti naših nastupa na Europskim prvenstvima. Protiv Turske smo 2008. primili gol u zadnjim minutama i kasnije ispali na jedanaesterce.
Taj događaj ostavio je veliku ranu u kolektivnom sportskom sjećanju u hrvatskom javnom prostoru te ima velik broj navijača koji ne voli čuti, a ni vidjeti tu utakmicu. Trauma ovog prvenstva mogla bi biti još i veća jer se dogodio isti scenarij u par dana, ali o snazi traume možemo govoriti kroz neko vrijeme.
Hvala na svemu, ali…
Kao i obično, kada se dogodi sportski neuspjeh, ljudi traže emotivno utočište u online forumima, memovima, društvenim mrežama i medijskim istupima. Mjeri se što je tko rekao i na koji način, a javnost je jako osjetljiva jer smatra da nam je sudbina ostala dužna, da nisu svi posložili kockice kako treba i osjećamo se tužno i žalosno. Zato je bilo zanimljivo promatrati narative i pozicioniranje u medijskom prostoru nakon ispadanja Hrvatske s Europskog prvenstva.
Budući da je trauma velika, uvijek se traži odgovorna osoba. Izbornik Dalić odmah se javno ponudio da bude ta osoba, što ima smisla jer se često kod loših rezultata prvo dovodi u pitanje izbornika. Na primjer, engleski izbornik Southgate trpi velike kritike na račun igre iako ima dobre rezultate. Kod nas je komunikacijska situacija malo drugačija – na bilo kakvu kritiku prema izborniku Daliću navijači su počeli reagirati odbojno, smatrajući da se treba gledati čitav trenerski put Zlatka Dalića, a ne samo jedno prvenstvo ili tri utakmice.
U medijima, ne samo našim već i stranim, bila je jaka i frustracija zbog gledanja Luke Modrića. Najveći sportaš Hrvatske, uplakan i tužan odlazi s još jednim trofejom za najboljeg igrača utakmice. To je dodatno pojačalo emocije. Slična scena dogodila se i u Moskvi kada je Modrić nakon proglašenja za najboljeg igrača turnira ostao zbunjen i uplakan. Strani novinari, ali i komentari na društvenim mrežama, isticali su da Modrić nije zaslužio takav kraj dok su se Talijani, naravno, veselili.
Dosta komentara išlo je u smjeru narativa da imamo pravo kritizirati nakon lošeg rezultata. Smatrali su da je rezultat reprezentacije najvažniji i da nitko nije veći od reprezentacije. No, naišli su na čvrst i jak zid podrške Zlatku Daliću. Kritike, poput one da je utakmica protiv Albanije bila loše taktički pripremljena, ili da je Dalić napravio komunikacijske pogreške s Brunom Petkovićem, nisu prošle. Ta grupa inzistira da su oni pravi navijači hrvatske nogometne reprezentacije i da ne robuju putu Zlatka Dalića, koji se također mora gledati u širem kontekstu.
U emotivnim raspravama često su se pojavile nelogične situacije, posebno u politički korektnim podcastima i medijima, gdje se rasprava brzo razbukta ako se kaže nešto poput: “Hvala na svemu, ali trebao bi otići.” Tada se ova grupa u pravilu povlačila ako je riječ o javnom prostoru ili postajala još upornija ako se radi o društvenim mrežama.
Nije bilo toliko kritika prema igračima nego najviše prema Daliću, i ako bismo to formirali u jednoj rečenici bilo bi – hrvatska reprezentacija je dobra, ali joj stručno vodstvo treba dodatne tehničke i taktičke znalce. Poput gromobrana – u trenucima sportskih uspjeha izbornik je bio pretjerano hvaljen, a u porazu pretjerano napadan.
Obrambeni narativ koristio je tezu da smo jako mala država s velikim nogometnim iskustvom i osvojenim trofejima koje bi poželjele sve reprezentacije na Euru. Naš izbornik je skrušen i skroman čovjek uz emotivan dodatak “najveći trener u povijesti svijeta” – to je samo jedno od oružja korištenih u obranu Zlatka Dalića. Korišteni su citati s presica i izjava Zlatka Dalića o nepovoljnom odnosu Uefe i/ili Fife prema “malim” reprezentacijama. Njegova fraza “nismo bili pravi” bila je dosta česta u komunikaciji.
Zaimljivo je bilo vidjeti kako su njegovi kritičari relativno brzo odustajali od veće kritike kada bi naišli na zid podrške Zlatku Daliću. Možda je najvidljivija bila oda izborniku Joška Jeličića na HRT-u, koji je odmah javno prozvao sve kritičare i one kojima bi to palo na pamet. Kasnije su se kritike u javnim prostorima maskirale u načelnu podršku, uz malu kritiku koja se “lako da ispraviti.” Ovo potonje jasno svjedoči o premoći “Dalićevaca” u tom prostoru.
Tribina primjer podcasta
Iako ima komunikacijske logike, teško je zamisliti da će Dalić biti ključan za polarizaciju publike na ovaj način, no izbornici uvijek trpe najveće kritike pa možemo reći da im je to neki komunikacijski smisao.
Možemo vidjeti da se takvom komunikacijom pokušava reflektirati stavove navijača, no osim samog fenomena ispadanja malo je toga komunikacijski bilo zanimljivo, a što do sada nismo vidjeli u narativu hrvatskog nogometa. Budući da se nogomet toliko široko prati, stavovi i dinamika komunikacije trebali bi biti na ozbiljnijoj razini.
Jedino što uistinu moram pohvaliti jest podcast Tribina i njihovo praćenje EP-a svaki dan kada se igraju utakmice, njihove analize i podizanje nogometne pismenosti publike. Pokazali su da je moguće napraviti nogometni regionalni proizvod na skroz drukčijim narativima, lišenima naglašenih emocija te naglašavanjem stručnosti, taktičkim opcijama i analizama suđenja. Dakle, čisti nogomet.
