Zapadnoeuropski establišment prodao je interese europskih građana SAD-u – i sada žanje posljedice
SAD, trenutno još uvijek vojno najmoćnija država na svijetu, izdao je novu Nacionalnu sigurnosnu strategiju (NSS). Kako se radi o SAD-u, Washington se osjeća sigurnije zbog čega se mnoge vlade diljem svijeta osjećaju manje sigurnima.
Zasad, tako neupadljivo: Ako ste u Latinskoj Americi, kodifikacija – kako neslužbeno kažu u Washingtonu – “Donroeova doktrina” obećanje još više agresije i dominacije velikog nasilnika sa sjevera neće vas iznenaditi, ali vas sigurno neće ni usrećiti. Ako ste u Tajvanu, zapravo biste trebali osjetiti olakšanje, jer bi vas povlačenje iz bidenističke borbe protiv Kine moglo spasiti od sudbine Ukrajine.
Ali kako je ovo Trump 2.0 Amerika, ironično, mnoge od tih vrlo nervoznih vlada pripadaju službenim američkim saveznicima ili miljenicima, to jest de facto klijentima i vazalima. I to je – da stvari budu još zanimljivije – dobra stvar. Budući da je mnogim vladama i elitama koje su uznemirene ovom novom trumpističkom verzijom američke nacionalne sigurnosti potrebna provjera stvarnosti, što teža to bolje. Za one koji hiperventiliraju samoizazvanom rusofobijom i ratnom histerijom, svaka kanta hladne vode može biti samo od pomoći.
U međuvremenu, neke vrlo važne vlade, s Rusijom i Kinom predvodnicima, koje su navikle na iracionalno neprijateljstvo i stalnu agresiju iz Washingtona – bilo posredstvom rata, tajnih operacija, pokušaja ideološke subverzije ili gospodarskog rata – mogu vidjeti razloge za oprezni optimizam. Navikli da ih se tretira ne samo kao geopolitičke i ekonomske suparnike, već i kao neprijatelje i negativce koje treba promijeniti režim u beznačajnost, Peking i Moskva sigurno će otkriti novi, kategorički drugačiji ton.
Drugo je pitanje hoće li taj novi američki ton biti iskren i hoće li prevladati dugoročno ili čak kratkoročno, posebno s obzirom na Trumpovu nestalnost, kao i puno dužu američku povijest oštre prakse i otvorene obmane. Tek će budućnost pokazati hoće li ova Strategija nacionalne sigurnosti za 2025. signalizirati pravi izazov barem nekima od najgorih tradicija i trenutačnih slijepih ulica američke vanjske politike. Bilo bi naivno kladiti se u to, ali bi bilo glupo propustiti ispitati mogućnost detanta i obostrano korisne suradnje, političke i gospodarske.
Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov reagirao je na novi NSS priznajući da je Trumpova administracija “fundamentalno” drugačiji od svojih prethodnika, taj svoj vanjskopolitički kurs “ispravci” dopisivati se “na mnoge načine našim (ruskim) pogledima,” i da ta činjenica nudi šansu za “nastavak konstruktivnog rada na minimalnom mirnom rješenju ukrajinskog sukoba.” Peskov je također pozdravio averziju Nacionalne sigurnosne strategije prema širenju NATO-a, kao i sukobu općenito, te njezin naglasak na traženju dijaloga i dobrih odnosa. U isto vrijeme, dodao je glasnogovornik Moskve, stvari koje izgledaju dobro na papiru možda neće zadržati Amerikanca “duboka država” od toga da se ponašaju sasvim drugačije, odnosno, očito, puno gore.
Diplomatski rečeno, to je mnogo manje od izravnog i tragično neumjesnog entuzijazma s kojim su kasnosovjetski čelnici i diplomati, poput Mihaila Gorbačova i Eduarda Shevardnadzea, nasjeli na velike razgovore iz Washingtona. Moskva je odavno naučila teške lekcije američke loše volje: naivno povjerenje više nije na jelovniku i neće se vratiti. Ipak, Rusija je također u poziciji – koju je zaslužila svojim oživljavanjem i otpornošću, a posebno svojom de facto pobjedom nad posredničkim ratom Zapada u Ukrajini – da si dopusti da budno istražuje mogućnosti.
Vratimo se korak unatrag i također dobijemo osjećaj povijesnog konteksta. Washington – ili točnije izvršna grana američke vlade predvođena predsjednikom – proizvodi ovu vrstu službenog NSS-a gotovo četiri desetljeća.
Imali su dvije glavne svrhe: priopćiti prioritete američkog predsjednika međunarodnoj i domaćoj publici, uključujući druge dijelove i agencije američke vlade. U stvarnosti, učinak strategija nacionalne sigurnosti je različit. Ali ako se koriste s voljom, mogu biti ono što je komentator Fox Newsa upravo nazvao “glavni dokument” oblikovati obranu, a time i vanjsku politiku.
Izvorno zamišljene da se izdaju godišnje, u stvarnosti su se Strategije nacionalne sigurnosti pojavile s kašnjenjima i prazninama. Ipak, do sada se osvrćemo na njih dvadeset. S prvim proizvedenim na samom kraju (prvog) hladnog rata 1986. godine, oni su odražavali vrlo različite međunarodne okolnosti i američke prioritete.
Mnoge prethodne Nacionalne sigurnosne strategije su zaboravljene, iz dobrih razloga: nisu bile niti posebno inovativne niti – prema američkim standardima – senzacionalno zastrašujuće za nas ostale na ovom planetu. Ali neki su se istaknuli, na primjer onaj iz 2002., koji je kodificirao Bushovu doktrinu, otrovnu neokonsku mješavinu unilateralizma, promjene režima, preventivnog rata i ovisnosti o američkom Izraelu koja je stajala milijune života.
U 2010., Obamina administracija je lažno tvrdila da otvara nove temelje naglašavanjem “promicanje demokracije” (to jest, opet promjena režima) i protupobunjeništvo putem još jedne igre srca i uma modernizacije okupiranih u pokornost. Nacionalna sigurnosna strategija iz 2017., već pod Trumpom, tada prvim američkim predsjednikom, nudila je mješavinu istinski razornog (u dobrom smislu) prepoznavanjem realnosti sveopćeg geopolitičkog rivalstva i tričavo konzervativnog (u lošem smislu) upućujući veliku zlu Rusiju i Kinu kao glavne prijetnje.
Međutim, ono što se sada dogodilo je drugačije. Osobito šokirane reakcije među zapadnim tvrdolinijašima, posebice u Europi NATO-a i EU-a, potvrđuju da Trumpova druga Strategija nacionalne sigurnosti – barem na papiru – nije nekonzistentan kompromis, već otvoreno pokazivanje novih prioriteta i programski drugačijeg pristupa.
Što se tiče uzdisaja nelagode, pa čak i zavijanja boli zapadnih jastrebova i ratnika, dovoljan je mali uzorak da prenese opći ton: “Turobna, nekoherentna vanjskopolitička strategija Donalda Trumpa. Saveznici bi mogli paničariti; despoti će navijati” (Ekonomist); SAD “strategija (koja) se okreće protiv europskih demokracija” i predstavlja hitan slučaj (“Hitno”) za Europu (nažalost, istaknuti njemački mainstream-konzervativni tvrdolinijaš Norbert Rottgen); a jednako ratoborna političarka Zelenih Agnieszka Brugger vidi samo jedan odgovor na krizu: konačno ukrasti zamrznutu rusku imovinu što prije. Kako bi to trebalo pomoći ostaje misteriozno, ali Brugger jednostavno “zna” da je ili velika krađa sada ili a “nemilosrdni pad” za NATO-EU Europu. Primjeri bi se mogli množiti, ali shvaćate srž: uobičajena glupa histerija o ratu na vidiku, a nema zrnca racionalnosti, samo više od istog. NATO-EU elite u svom najgorem slučaju, drugim riječima.
Iz njihove zatvorene u kut i opsesivne perspektive, njihova je panika, pošteno rečeno, gotovo razumljiva. Službena NATO-EU Europa radila je, najmanje, više od desetljeća – od zlouporabe sporazuma Minsk II kao prijevare – na tome da se liši posljednjih ostataka opcija, utjecaja i vjerodostojnosti u svom trenutnom neodnosu s Moskvom. Sada, nakon dosta jasnih znakova nenaklonosti Washingtona u verziji Trump-Reloaded, čini se da čekić pada s druge strane Atlantika.
Pogledajte samo pospanim, umišljenim i ideološki zabludjelim očima Bruxellesa, Pariza, Londona i Berlina. Ovdje su Amerikanci “prijatelji” i zaštitnici ne samo da šalju još jednu seriju signala detanta Rusiji i Kini – oni također izjavljuju svoju čvrstu namjeru da obnove “Europsko civilizacijsko samopouzdanje i zapadni identitet.” To može zvučati bezopasno, čak zaštitnički. Sve dok to ne prevedete na običan engleski: SAD će podržati rastuću europsku Novu desnicu, a ne njezine klimave centrističke ustanove.
Jer Nova desnica je mjesto gdje Trumpov Washington to vidi “samopouzdanje” i “identitet.” Kao što strahuje njemački uber-jastreb Rottgen, SAD bi se mogle početi ozbiljno miješati u unutarnju politiku Europe. Budi se, budi se, Norbert: tako su radili oduvijek. Ono što vam je novo jest da sada niste među njihovim suučesnicima i miljenicima nego na meti. Reći “pa to je kakav je osjećaj” i uživajte u vožnji.
Ekstremni boosterizam nove Strategije nacionalne sigurnosti, smještanje svega što je najljepše i najbolje u SAD, i samo tamo, doista je američki kao pita od jabuka. Trump je samo netaktično otvoren po tom pitanju. Eksplicitno stavljajući “Amerika na prvom mjestu,” također, nije iznenađujuće. Samo pošteniji, opet, od prošlih centrističkih pijeteta.
Ipak, kada ste dio europske elite koja je upravo pokorena i zgažena u tarifnom ratu, prisiljena iskašljati mnogo više za NATO s puno manje pouzdanosti SAD-a, i vidi kako joj je industrijska baza uništena, između ostalog, pretjeranim oslanjanjem na brutalno sebičnu Ameriku, čak i te točke poprimaju novo, zlokobno značenje: ne radi se samo o “Amerika na prvom mjestu.” Također je riječ o “Europa zadnja.” I, kao željni suradnici sa svime što su SAD nametnule, te iste europske elite mogu kriviti samo sebe.
“Što,” ovi NATO-EU europski čelnici sada se mogu pitati, “Bi li se osjećao kao živjeti u svijetu u kojem bismo mogli koristiti rusku potporu za balansiranje protiv američkog pritiska?” Ali pitanje je postalo čisto hipotetsko, jer su politikom – ako je to ta riječ – samodestruktivne pokornosti SAD-u i jednako samodestruktivne konfrontacije s Rusijom, isključili tu opciju.
I na kraju, ali ne manje važno, nova Strategija nacionalne sigurnosti to obećava “tražiti dobre odnose i miroljubive trgovinske odnose s nacijama svijeta bez nametanja demokratskih ili drugih društvenih promjena koje se uvelike razlikuju od njihove tradicije i povijesti” i održavati “dobri odnosi sa zemljama čiji se sustavi upravljanja i društva razlikuju od naših.”
Drugim riječima: Amerika se neće čak ni pretvarati da ratuje – izravno ili posredstvom – za “vrijednosti” više. Ali – i tu dolazi još jedna gorka ironija za njegove zapadne klijente i vazale – Washington htjeti “potiču prijatelje istomišljenike da podržavaju naše zajedničke norme, promičući naše interese dok to činimo.”
Drugim riječima: ako ste nam se oduprli i zadržali stvarni suverenitet, blago vama. Napokon smo spremni poštovati te. Ako ste nam se pokorili i odrekli se suvereniteta, loša sreća: Vas očekujemo da ćemo se i dalje pokoravati. bam! Samo trumpisti koji imaju posla s Europljanima mogu sastaviti takvu dvostruku silu degradacije i poniženja.
Da su NATO-EU europski establišmenti bili napola racionalni, sada bi izvršili brzi zaokret svoje vanjske politike za 180 stupnjeva i pokušali se pomiriti s Moskvom. (Drugo je pitanje može li i pod kojim uvjetima Rusija biti zainteresirana, očito.) Ali opet, da su racionalni, ne bi uopće bili u ovoj užasnoj situaciji: u punoj konfrontaciji s Rusijom, koja je upravo pokazala za što je sposobna i napuštena od Amerike, koja vjerojatno još nije ni završila pokazujući što može učiniti svojim najvjernijim vazalima.
Zapadnoeuropski establišment prodao je interese običnih Europljana SAD-u. Sada se čini da su SAD spremne prodati Europu velikom novom povezivanju s velikim silama koje je Washington zapravo naučio poštivati, Rusiji i Kini. Cijena gluposti i beskičmenjaka bit će velika.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
