Građanska inicijativa Mjesto koje hoće živjeti 2020 objavila je novu ispovijest o posljedicama azbesta i bolesti koje su obilježile živote brojnih Vranjičana.
U drugom nastavku serijala donose priču o Ljubomiru, sumještaninu koji je cijeli život proveo u blizini i u krugu tvornice Salonit, a život mu je prerano prekinula “vranjička bolest” – mezoteliom.
Njihovu objavu prenosimo u cijelosti:
“Znaš, umra je od vranjičke bolesti”
“E, onaj Ljuban (Juban) koji se spominje u prvoj priči, bija je čovik od pisme, akcije, društva, naš sumještanin!
Ovo je priča o njemu, priča Davor (sin) 36 godina.
Otac Ljubomir, rođen 1954., cijeli život proveo u Vranjicu, živjeli smo 300 metara od tvornice Salonit, a otac je i radio u Salonita nešto više od 15 godina. 2016., nakon snimanja pluća zbog bolova u ramenu i punkcije, dijagnosticiran mu je mezoteliom.
Odmah po utvrđenoj dijagnozi, klasično, počinju tretmani kemoterapijom. Nakon prve 3 kemoterapije primjećuje se smanjenje mezotelioma za 20%, međutim nakon 6., zadnje terapije mezoteliom se toliko povećao da se više ne može liječiti (kao što smo i spomenuli u prvoj priči, mezoteliom je smrtonosan u kratkom periodu). Uskoro započinje agonija sa konstantnim gušenjem zbog ogromne količine vode u plućima.
Doslovno gušenje i konstantno stenjanje u postelji. Nakon toga se karcinom širi na ostale organe uključujući i mozak. Više nije znao ni tko je ni di je. Zadnja 3 dana otac provodi u bolnici bez svijesti te umire u 63. godini života”, napisali su.
Moja reakcija na članak je…
