Središte Munchena godinama je sinonim za luksuzne butike i blještave sportske automobile. No, ovih dana izlozi i fasade pričaju drukčiju priču. Ulice su oblijepljene plakatima koji reklamiraju novu generaciju dronova, a s jedne od najpoznatijih pješačkih zona, s crkve prekrivene skelama, poručuje slogan: “Europska sigurnost je u izgradnji”, piše BBC.
Takva otvorena i gotovo demonstrativna promocija vojne tehnologije prije samo nekoliko godina bila bi nezamisliva u Njemačkoj. No sigurnosno okruženje dramatično se promijenilo – i Njemačka se mijenja zajedno s njim. Bavarska se profilirala kao vodeće njemačko središte obrambenih tehnologija, s naglaskom na umjetnu inteligenciju, dronove i zrakoplovstvo. Industrija koja je nekoć bila u sjeni danas izlazi na glavne gradske avenije.
Raspoloženje među građanima odražava širi europski sentiment. Mnogi se osjećaju izloženima – između ekspanzionističke Rusije i gospodarski agresivne Kine na istoku te sve nepredvidljivijih Sjedinjenih Država na zapadu, nekoć najbližeg saveznika. Prema podacima Eurobarometra, čak 68 posto Europljana smatra da je njihova zemlja pod prijetnjom. U Njemačkoj je Savezni ured za civilnu zaštitu ove jeseni prvi put nakon Hladnog rata upozorio da rat više nije “nevjerojatan scenarij”. Iako naglašavaju da je zemlja sigurna, građanima se preporučuje da kod kuće imaju zalihe hrane za tri do deset dana – za svaki slučaj.
Veliki donator
Njemačka je danas najveći pojedinačni donator vojne i druge pomoći Ukrajini, osobito nakon što su Sjedinjene Države obustavile novu izravnu pomoć. Istodobno, ankete pokazuju da Nijemci žele snažniju zaštitu i unutar vlastitih granica. Pitanje koje se sve glasnije postavlja u Berlinu, ali i diljem Europe, jest mogu li tradicionalni savezi sa SAD-om – kroz NATO i Europsku uniju – i dalje biti dovoljni. Ili bi Europa trebala graditi fleksibilnije, ad hoc koalicije s državama sličnih stavova poput Australije, Južne Koreje i Japana?
Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte ističe da će do 2029. njemački obrambeni proračun biti veći od britanskog i francuskog zajedno. Riječ je o 150 milijardi eura koje Berlin planira uložiti u obranu – iznosu koji je Rutte opisao kao “zapanjujući”. U Washingtonu to primjećuju i pozdravljaju. No odnosi preko Atlantika nikada nisu bili krhkiji nego danas, osam desetljeća nakon Drugog svjetskog rata.
Napetosti su bile u središtu ovogodišnje Munich Security Conference, najvećeg svjetskog godišnjeg okupljanja posvećenog obrani i sigurnosti. Posebnu je pozornost izazvao govor američkog državnog tajnika Marco Rubio, koji je predstavljao administraciju Donalda Trumpa. Europa je s nestrpljenjem, ali i nelagodom čekala njegov nastup. Razlog je jednostavan: povjerenje je ozbiljno narušeno. U nešto više od godinu dana od Trumpova povratka u Bijelu kuću, odnosi su opterećeni carinama, oštrim izjavama i krizom oko Grenlanda.
Danska premijerka Mette Frederiksen u Münchenu je jasno poručila da američke ambicije prema Grenlandu ostaju nepromijenjene, unatoč diplomatskim razgovorima. Prijetnje sankcijama i ranija neizvjesnost oko mogućeg preuzimanja otoka ostavile su duboke ožiljke. Mnogi europski dužnosnici Trumpa vide kao izrazito transakcijskog predsjednika, spremnog sigurnost i gospodarske odnose koristiti kao polugu pritiska. U više je navrata poručio da SAD neće štititi saveznike koji “ne plaćaju svoj dio” obrambenih troškova. Njemački ministar obrane Boris Pistorius priznaje da se Europa predugo oslanjala na američki sigurnosni kišobran. “Navikli smo se na komfornu zonu. To je vrijeme završilo”, poručio je. Iako je Rubio u Münchenu naglasio povijesnu povezanost SAD-a i Europe te izjavio da Washington želi “snažnu Europu”, poruka je bila uvjetovana: partnerstvo je moguće samo uz dijeljenje istih vrijednosti i veće europsko preuzimanje odgovornosti.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen upozorila je da su „neke granice prijeđene i ne mogu se poništiti“. Europa je, kako je rekla, prošla kroz „šok-terapiju“. Istodobno se unutar same Europe otvaraju pukotine. Nordijske i baltičke zemlje, zajedno s Njemačkom i Nizozemskom, snažno povećavaju izdvajanja za obranu. Na jugu kontinenta, primjerice u Španjolskoj, vlade otvoreno odbijaju značajnije podizanje vojnih proračuna.
Britanski premijer Keir Starmer zagovara dublju obrambenu suradnju s Europom, ali bez prekida veza sa SAD-om. U isto vrijeme, Washington poručuje da mu prioritet postaje Indo-Pacifik, a Europa mora postati ravnopravan partner, a ne ovisnik. Sve to potiče stvaranje novih, fleksibilnih saveza – od „koalicije voljnih“ za potporu Ukrajini do tješnje suradnje sa zemljama poput Kanade, Japana i Južne Koreje. Europa traži načine da ojača vlastitu stratešku autonomiju, ne samo u obrani nego i u energetici, opskrbnim lancima i tehnologiji. No unatoč ambicijama, realnost ostaje jasna: Europa je i dalje duboko ovisna o američkom nuklearnom kišobranu, obavještajnoj suradnji i zapovjednim strukturama. Razlika u tehnološkoj moći također je očita. Promjene koje se sada događaju nadilaze kratkoročno „preživljavanje“ jedne američke administracije. Svijet se sve više vraća logici velikih sila. A čak i oprezna, sporija Europa shvaća da se mora prilagoditi – i to brže nego što je navikla.
