Već dvije godine izbjeglički kamp Salakovac dom je 16-članoj obitelji Al-Barawi iz Palestine. Nakon mjesec dana od početka rata uspjeli su stići u Bosnu i Hercegovinu i ovdje započeti potpuno novi život. Nekoć imućna i visokoobrazovana obitelj više ne mašta o povratku u svoj dom.
Ispred izbjegličkog kampa u Salakovcu ekipu N1 dočekuju Samir i njegova kći Dalila – srdačni, nasmijani i skromni. Zadovoljni su uvjetima u kampu, a na tečnom BHS jeziku govore koliko su zahvalni što su dobili priliku biti na sigurnom. Prisjećaju se odlaska iz rodne Palestine – puta ispunjenog neizvjesnošću, boli i snažnim emocijama. Jedan od najtežih trenutaka bio je na prijelazu Rafah, kada su im rekli da nisu svi članovi obitelji na popisu za prelazak granice.
“Ja nisam bio na tom popisu, ni Dalilina 17-godišnja kći, ni beba moje druge kćeri, ni dva zeta. No naš je veleposlanik rekao: ‘Idu svi zajedno ili nitko ne ide.’ Nakon 20 sati čekanja rečeno nam je da svi možemo proći. Kakva je to bila sreća – tekbir, sedžde… Veleposlanik nas je sve osobno grlio jer je uspio nešto napraviti”, ispričao je Samir Al-Barawi.
Tako je svih 16 članova obitelji uspjelo napustiti Gazu i započeti novi život u BiH. Velika prednost bila je što je Samirova supruga podrijetlom iz Bihaća, pa su već poznavali jezik. Ipak, cijeli su život proveli u Palestini, gdje su imali vrlo udoban život – Samir je bio uspješan poduzetnik, a njegova supruga fitness trenerica. Imali su plantaže, imanje, tvrtke – danas od toga nemaju ništa. Nisu željeli živjeti od pomoći, pa danas svi u obitelji rade.
“Ne volimo čekati pomoć. Rekao sam – ako nam želite pomoći, u redu, ali uzmite od nas kolač. Tako su žene počele praviti kolače, mi smo prodavali, i tako smo krenuli tražiti posao. Imamo dvije majke, a sada i treću – majku koja nas je rodila, majku Palestinu i majku Hercegovinu,” dodaje Samir.
Njegova kći Dalila je u Palestini radila kao učiteljica u privatnoj školi, a sada radi kao prevoditeljica. Ima četvero djece koja školovanje nastavljaju u Mostaru. Iako su svjedočila ratu, i dalje je svakodnevno pitaju kada će se vratiti kući.
“Kad su djeca na granici Rafah ugledala kupaonicu i vodu, počela su plakati. Ne mogu vjerovati da ljudi već dvije godine žive bez vode, struje, bez ičega. Kada su se okupali u hotelu u Egiptu, rekli su da im je to najsretniji dan u životu. U Palestini su živjeli sretno, sa svekrvom, s bakom… Sad me svaki dan pitaju kada će rat stati, da se možemo barem nakratko vratiti, posjetiti kuću,” priča Dalila Al-Barawi.
Ipak, svjesna je da povratak u Palestinu vjerojatno više nije moguć. Zbog toga su sve snage usmjerili na to da djeci osiguraju dostojan život u kojem im ništa neće nedostajati. Njezina majka, Samirova supruga, radi u butiku, ali u slobodno vrijeme zajedno s drugima pravi tradicionalne palestinske kolače.
“To su kolači koje smo tamo pravili, većinom za praznike poput Bajrama. Sad ih nosimo na sajmove, imamo narudžbe, da zaradimo neki svoj dinar, da možemo živjeti bez ovisnosti o drugima,” kaže za N1 Sutka Al-Barawi.
U Palestini su do sada izgubili 128 članova obitelji, a za smrt najbližih Samir je saznao putem medija, zbog čega je doživio srčani udar. U Mostaru svi oni vide novu priliku za oporavak – sigurniji i mirniji život.
