Dosadašnja rješenja EU-a nisu funkcionalna. Zato što nije realno imati ‘i jare i pare’: otvorene granice, a da nema nezakonitih migranata; imati uvoznu radnu snagu, ali da nam dolaze samo oni koji nam najviše trebaju; da ne investiramo u prosperitet siromašnih naroda, ali da ti narodi ne kukaju i da ne sanjaju vlastiti boljitak
Mađarski premijer Viktor Orban nije više usamljeni antimigrantski buntovnik koji cijelo desetljeće konzistentno ukazuje na posljedice ilegalnih imigracija u Europsku uniju. I ne samo ukazuje, već i prijeti ovih dana da će autobusima dovesti prekobrojne imigrante u Bruxelles pod izgovorom da nastoji očuvati sigurnost u svojoj zemlji od onih koji bi je, u vremenu neizbježnog civilizacijskog preustroja, potencijalno mogli ugroziti.
Iako još nitko javno ne želi priznati da je antimigracijska, populistička, … politika EU-a postala stvarnost, posljednji summit europskih lidera održan u četvrtak i petak u Bruxellesu, kako smo početkom tjedna i najavili, potvrdio je da će takva politika na tlu sadašnje Unije uskoro biti čak i ozakonjena.
Predsjednica Europske komisije Ursula vod der Leyen (UvdL), kao suučesnica summita europskih lidera po službenoj dužnosti, istog dana je obećala “žurne aktivnosti na preobrazbi europske migracijske legilsative”. A Ursula se obično nikada ne šali!
Nova stranica EU-povijesti
Temeljno pitanje je: zašto baš sada toliko radikalan otklon od “tradicionalnih europskih vrijednosti” po pitanju migranata kada je nakon migracijskog uragana 2015. godine ilegalno useljavanje u EU u konstantnom opadanju, izuzme li se prošla godina kada je taj broj gotovo udvostručen (oko 300.000 ilegalaca) u odnosu na 2022. godinu kada je registrirano oko 160.000 protuzakonitih ulazaka na tlo Unije?
Odgovor je: strah! Strah od nacionalističkih, populističkih i euroskeptičnih stranaka koje malo po malo osvajaju glasove antimigracijskih europskih birača. Te stranke postaju i sve snažniji čimbenik suodlučivanja u Europskom parlamentu u kojem zauzimaju četvrtinu zastupničkih mjesta, u Vijeću ministara EU još i više, a kako se pokazalo na zadnjem summitu EU – i u Europskom vijeću kao glavnom kormilaru na europskom brodu. Jedino je Europska komisija zbog autoritatnosti njene čelnice i u novom petogodišnjem mandatu ostala formalno socijal-demokratska i narodnjačka institucija.
‘Formalno’, međutim, u Bruxellesu postaje manje bitno od stvarnog. Sama činjenica da je u novom Kolegiju UvdL prvi put otvoreno radno mjesto i za potpredsjednika Komisije i povjerenika za migracije potvrđuje da Europska unija nužno, ali sigurno, ulazi u epohu zatvaranja, radikalne etničke selekcije i besprimjernog obračuna s migrantima ne mareći odveć za ljudska prava i zajamčenu slobodu kretanja. Ni na redefiniranje vizne politike, politike legalnog useljavanja, pa čak i nedavno (u svibnju) usvojenog europskog Pakta o migracijama, neće se čekati dugo jer se europskom gospodarstvu nimalo ne piše dobro bez najmanje milijun uvoznih radničkih ruku odmah.
Burne reakcije iz Njemačke: ‘Migrantska politika ubija naše građane’
Opasne slutnje
Kako bi se ipak ublažile ili potpuno otupjele kritike zagovornika ljudskih prava širom Europe, za sada se u Bruxellesu vrlo vješto izbjegava rasistička ili ksenofobična retorika, ali sam pristanak europskih čelnika na prisilno premještanje ilegalnih migranata u sabirne centre u trećim zemljama izvan Unije umjesto isključivo u države iseljenja – razotkriva vrlo opasnu slutnju: svjesno stvaranje prostora za manipuliranje ljudskim sudbinama!? Takva slutnja sama po sebi neizbježno producira i sumnju u krajnje namjere aktualnih kreatora europske migracijske politike pa i sveukupnih politika Europske unije.
Osobito je važno ovdje podsjetiti da su najnoviji stavovi europskih lidera o viznoj i imigracijskoj politici općenito, uslijedila ni 24 sata nakon summita čelnika desničarsko-populističkih vlada unutar EU-a: Belgije, Mađarske, Austrije, Nizozemske, Italija, Slovačke, a desničarske stranke vladaju ili podržavaju vlade i u Finskoj i Švedskoj. To je razlog što je i sama UvdL u petak potvrdila da će se “osobno zalagati za deportiranje što većeg broja migranata s tla Europske unije”.
Radikalne desne stranke ranije su svoje članstvo homogenizirale na idejama o napuštanju Europske unije, suspendiranju politike proširenja ili na ukidanju zajedničke valute eura. Kada su postale realnije, to više nije mainstream njihovog djelovanja. Sada na europske politike žele utjecati iznutra, a dosadašnja europska konfuzija u vezi s migracijama u samom je žarištu interesa ovih članica Unije.
I ne samo njih. Posljednjih mjeseci desetak europskih zemalja uvelo je neki od oblika ograničenja na svojim granicama u pokušaju odvraćanja migranata, izbjeglica i tražitelja azila. Poljska je prije desetak dana zbog navodne sigurnosno-hibridne prijetnje najavila privremenu obustavu obrade zahtjeva za azil migrantima koji dolaze iz susjedne Bjelorusije.
Njemački kancelar Olaf Scholz, kome su upravo imigranti iz Sirije jače uzdrmali kancelarsku stolicu nego dramatično stanje u njemačkoj industriji, uveo je granične kontrole još ljetos nakon što je jedan mladi Sirijac nožem ozlijedio jedanaestero, a ubio troje njemačkih državljana. Još šest zemalja, uključujući Italiju, Francusku i Austriju, uvelo je granične provjere podrivajući tako i najveću svetinju Europske unije – schengensku slobodu kretanja ljudi, roba, kapitala i znanja!
Dominik Matković: EUROPSKA UNIJA IZMEĐU IDEALA VRIJEDNOSTI I STVARNOSTI
Centri za ‘obradu’ migranata kao kamuflirani logori?
Čitajući finalne zaključke zadnjeg summita europskih lidera o migracijama nemoguće je ne uočiti zastrašujuće paradokse.
Umjesto da se bave završetkom ratova i stvaranjem uvjeta za istinsku, umjesto fingirane demokracije, zapadnoeuropski čelnici Unije su se i ovoga puta nadmetali u dokazivanju utjecaja hipotetičkog “hibridnog ratovanja neprijateljskih sila” na migracijske tokove prema Europi.
Umjesto, dakle, otklanjanja samih uzroka milijunskih iseljavanja stanovništva iz kriznih područja svijeta – među kojima su najčešće ratovi (izazvani pretežito imperijalističkom politikom moćnika ovoga svijeta); represija nad pučanstvom od strane autoritarnih režima (koje je uglavnom potaknula ili nominirala neka od velikih sila Zapada); glad, žeđ i bijeda (što je posljedica neokolonijalne politike i nepravedne globalizacije) – na zasigurno povijesno najretrogradnijem summitu čelnika EU o migracijama, više od deset sati se raspravljalo o represivnom presijecanju glavnih imigracijskih ruta (o čemu je bilo detaljnije u prethodnoj analizi); o ubrzanju i pojednostavljivanju procedura deportacije izvan teritorija Unije; i o ubrzanom otvaranju centara “za obradu migranata” poput onih koje je ranije ovog mjeseca Italija otvorila u Albaniji, a Nizozemska bojažljivo najavljuje otvoriti u Ugandi!?
Usprkos činjenici da se takvi “centri za povratak” ili “centri za obradu migranata” u biti ni po čemu ne razlikuju od već uspostavljenih “sabirnih centara” ili “zatvorenih kampova” u Turskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini, s čijim stanarima ove države imaju ogromne sigurnosne, međurasne i međureligijske probleme – u pismu čelnicima Unije ovog tjedna, Ursula von der Leyen je podržala ideju o otvaranju sličnih centra izvan Unije. U tim centrima bi se vršila trijaža i obrada protjeranih migranata iz Unije, a talijansko iskustvo bi moglo poslužiti kao inspiracija i putokaz u kreiranju novog europskog pristupa, smatra predsjednica Komisije.
Španjolski premijer Pedro Sánchez, njemački kancelar Scholz i francuski predsjednik Emmanuel Macron pažljivo su nakon summita odbacili takvu ideju kao nekompatibilnu s tradicionalnim europskim vrijednostima. Za njemačku čak suprotstavljenu i potrebama njemačkog gospodarstva za uvoznom radnom snagom!
Umjesto centara za migrante u trećim zemljama, Francuska se sve ustrajnije zalaže za promjenu zakonodavstva EU-a kako bi se olakšale deportacije izvan Unije, a da se milijunskim financijskim potporama po uzoru na EU-Tursku nagodbu iz 2016. godine, tim zemljama olakša dalje procesuiranje migranata ili njihovo zadržavanje ako to te zemlje žele.
Takvom retorikom i glumatanjem pravovjernosti, nedvojbeno se pokušava aludirati na empatiju, međunarodno-pravni legalitet i pravičnost prema migrantima, a zapravo se maskira bit – kronična anksioznost izazvana greškama u vođenju europske migracijske politike, osobito politike azila i legalnog useljavanja.
Iako migracije postoje koliko i čovječanstvo, i mada Europska unija (zbog svoje primamljivosti za afro-azijske narode) ima više direktiva, rezolucija, zaključaka i summita o migracijama nego sve druge zemlje svijeta zajedno, brojevi o ilegalcima i problemi s kojima se Unija suočava govore da dosadašnja rješenja EU-a nisu funkcionalna. Nisu funkcionalna zbog toga što nije realno imati ‘i jare i pare’: otvorene granice, a da nema nezakonitih migranata; imati uvoznu radnu snagu, ali da nam dolaze samo oni koji nam najviše trebaju; da ne investiramo u prosperitet siromašnih naroda, ali da ti narodi ne kukaju i da ne sanjaju vlastiti boljitak!
Velika debata trese EU: Zatvara li Bruxelles vrata migrantima
Jalova europska ‘igranka’ je završena. Računi su stigli na naplatu. Europska unija beznadno postaje prostor negacije ljudskih sloboda za onu djecu, žene i muškarce koji od neslobode upravo bježe.
Pred našim očima bespomoćno izumire još jedan donedavni uzor!
