Od Mikulićeva nasljednika svi trebaju strahovati: Čim dođe imat će jedan vrlo opasan posao

Nazivali su ga HDZ-ovim dečkom, problematizirali njegova druženja i kontakte, odbijajući prihvatiti odluku da će baš Ivan Turudić postati glavni državni odvjetnik. No premijer Andrej Plenković je prelomio, a vladajuća većina u konačnici donijela odluku da predsjednik Županijskog suda i iskusni pravosudni djelatnik s golemim iskustvom u kaznenom pravu preuzme jednu od najvažnijih institucija u zemlji – Državno odvjetništvo.

Sve ono što je nadmena opozicija spočitavalvili beroš a Turudiću palo je u vodu već u prvoj godini njegova mandata, u kojoj je podjednakim intenzitetom otvarao afere SDP-ovih i kadrova vladajuće stranke. Turudićeva metla pomela je tako jednog od nekoć najpopularnijih Plenkovićevih ministara, Vilija Beroša, otvarane su i brojne druge afere, a kada više nisu znali što mu zamjeriti i spočitnuti, oporbeni saborski zastupnici počeli su propitivati trenutak otvaranja njegovih istraga.

No, koliko god oni sumnjali i propitivali, Turudić je dokazao da baš nikoga ne štedi. DORH je otvorio javnosti i od njega počeo stvarati transparentnu instituciju. Uredno i redovito istupa u javnom prostoru, odgovara na škakljiva novinarska pitanja i onda kada ona za njega nisu ugodna, iz DORH-a je ispratio Mladena Bajića i pod kontrolu doveo njegove kadrove, dokazujući da je nepristran iako ideološki možda i jest najbliži HDZ-u. No ideologija je za Turudića jedno, a služba nešto sasvim drugo. Isto vrijedi i za prijateljstva.

Značajan iskorak

Uostalom, Turudić je svojedobno i kao sudac presudio bivšem premijeru Ivi Sanaderu, s kojim je, kako se tada tvrdilo, također bio u korektnim odnosima. No, kako to obično biva, hrvatska ljevica, kojoj dobar dio jugoslavenski orijentiranih novinara jede iz ruke, Turudiću do danas ne oprašta što je domoljub koji se to ne libi javno i reći. On je hrvatski branitelj, a to se vidi i u načinu na koji se u njegovu mandatu obrađuju ratni zločini i pronalaze kosti onih s kojima su se četnici obračunavali 90-ih. U tome je već učinio značajan iskorak u odnosu na svoje prethodnike, posebice u odnosu na Zlatu Hrvoj Šipek koja i nije bila stručnjakinja za kazneno pravo.

Stručnjak je zato Turudić koji se ne da pokolebati, pa je tako reforma DORH-a, a time i pravosuđa, nakon Bajićeva ispraćaja u mirovinu nastavljena i ovih dana, nakon što je kritičarima začepio usta privođenjem glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića, nadmenog i utjecajnog zagrebačkog HDZ-ovca koji se godinama opisivao kao kadar bivšeg HDZ-ova glavnog tajnika Milijana Brkića. Možda se u jednoj fazi svoje karijere Mikulić jest prikrpao Brkiću čuvajući tako svoju poziciju, međutim, premijer Andrej Plenković nedavno mu je produljio mandat, što znači da se Turudić ovih dana obračunao s inspektorom koji se u široj javnosti percipirao kao Plenkovićev kadar za borbu s kriminalom i korupcijom.

Umjesto da se bori protiv kriminala i korupcije, Mikulić je, čini se, kriminal i korupciju razvijao unutar Državnog inspektorata, s čijeg je čela naprasno maknut gotovo u isto vrijeme kada je USKOK protiv njega izdao uhidbeni nalog, zbog čega oporba i dalje problematizira Turudićevu ulogu u tom procesu. Opet im je sporan trenutak, iako je on za većinu građana manje važan.

Nije mario

S druge strane, može se protumačiti i kako je Plenković pred neslomljivim Turudićem spašavao što se spasiti dade kada je od policije doznao da su krenuli prema lovištu kako bi priveli Mikulića, pa je na brzinu smijenio glavnog državnog inspektora i nekolicinu direktora javnih poduzeća, dok će planiranu cjelovitu čistku javnih poduzeća od političkih kadrova, što je uvjet OECD-a, provesti ubrzo.

U svemu tome važno je ono što je golim okom vidljivo – Turudić se obračunao s još jednim kompromitiranim HDZ-ovcem unatoč tomu što je on bio na jednoj od najutjecajnijih pozicija u državi. Godinama se u javnom prostoru ispod glasa govorilo o Mikuliću i njegovim aferama, no sve do Turudićeva dolaska na čelo DORH-a za to nitko nije mario. Još je u ožujku 2023. bivša saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto prozivala Mikulića i njegova zamjenika Ivana Samca, koji se spominje i kao njegov nasljednik u Državnom inspektoratu, pozivajući se na pismo koje je dobila od četrdesetak djelatnika Inspektorata, a u kojem su navedene brojne nepravilnosti iza kojih oni stoje. Zastupnica je svoja saznanja prijavila Državnom odvjetništvu koje je tada vodila Hrvoj Šipek, no ona očito ništa nije poduzela, a u međuvremenu su i Krišto i Šipek postale bivše pa je u zraku ostala visjeti tema koja se odnosi na deset zagrebačkih reciklažnih dvorišta.

U tom se trenutku spominjalo pet dvorišta bez riješenih papira, od kojih jedan nije ni bio upisan u očevidnik, o čemu se iznosilo mnogo detalja i dokaza, no nitko nije reagirao, možda i zato što takvo stanje reciklažnih dvorišta datira iz 2016., kada je Mikulić vodio zagrebačku Gradsku skupštinu, partnerski njegujući odnose s pokojnim Milanom Bandićem. To je, prema tvrdnjama upućenih, nastavio činiti i od 2019., kada je preuzeo Državni inspektorat.

Podredio sebi

Zahtjev Vidović Krišto da se Mikulić razriješi zbog te afere u ono doba nije prošao, ali je Mikulić ovih dana smijenjen i uhićen među ostalim i zbog otpada. Kao što je poznato, uhićen je tijekom lova, a policija je nakon toga satima pretresala njegovu obiteljsku kuću i automobil. USKOK njega i njegova kuma Dragana Krasića tereti da su primili najmanje 120.000 eura mita. Zauzvrat su trebali osigurati dozvolu za rad jednom kamenolomu na području Krapinsko-zagorske županije, što je tek jedan dio onoga čime je kontaminiran Mikulić.

Drugi se dio odnosi na golemu aferu sa zakapanjem otpada u kojoj su početkom godine uhićeni supružnici Josip i Monika Šincek. Istraga protiv supružnika Šincek pokrenuta je zbog nepropisnog odlaganja desetaka tisuća prostornih metara medicinskog i plastičnog otpada uvezenog iz Italije i Slovenije. Umjesto da ga propisno zbrinu, hrvatske tvrtke koje su ga uvozile zakapale su ga na području Varaždina, Gospića i Benkovca, ugrožavajući time živote, okoliš i zdravlje stanovništva. Upravo je uhićeni Šincek u svojoj obrani teretio Mikulića s kojim se minimalno dva puta tjedno sastajao u jednoj gospićkoj pivnici.

Šincek je ustvrdio da je donedavni glavni državni inspektor od njega tražio pola milijuna eura mita da bi inspekcija zažmirila na njegove nezakonite radnje zbrinjavanja otpada, a kako on taj novac nije imao, njegovoj je tvrtki ukinuta dozvola za raspolaganje otpadom. Pojednostavljeno rečeno, Mikulić je sustav za borbu protiv korupcije koji mu je s Inspektoratom povjeren podredio sebi i svojim interesima, sudjelujući u svojevrsnom kamatarenju poduzetnika koji su strahovali od njegove moći i utjecaja. U odnosu na njega, Turudić iz afere u aferu dokazuje da je čovjek koji je odlučio urediti sustav.

Ključna figura

Sviđalo se to nekomu ili ne, neosporno je da je s Turudićem na čelu DORH oživio pa nije teško zaključiti da bi u budućnosti i na čelu Inspektorata trebalo inzistirati na nekom nestranačkom kadru i osobi s kredibilitetom koja će raditi za sustav, a ne protiv njega. To bi moglo biti izazovno jer će novi glavni državni inspektor Inspektorat morati pročistiti od Mikulićevih kadrova, baš kao što je Turudić pročistio DORH od Bajića i njegova utjecaja.

Oni koji Mikulića poznaju, i koji su ga imali prilike sresti, opisuju ga kao bahatog tipa koji je na čelne pozicije u Inspektoratu doveo svoje kadrove, sijući strah među nižerangiranim kolegama koji su vjerovali da je glavni državni inspektor nedodirljiv zbog političke pozadine. Svojim podređenima Mikulić se, kako svjedoče, obraćao svisoka, odbijajući bilo kakvu mogućnost suradnje, zbog čega ga je pratio glas samodopadnog tipa koji se nerijetko i sam pozivao na utjecaj u stranci, u kojoj su ga također smatrali prepotentnim. Gradeći takav imidž, Mikulić je ovladao tom institucijom znajući da je ključna figura u kontroli poslovanja i zakonitosti, a u prilog mu je išlo i to što ga nitko nije pitao, ili ga se nitko nije usudio pitati, što je to konkretno Inspektorat učinio pod njegovim vodstvom.

Ni jedan veći i značajniji slučaj u njegovu mandatu nije zabilježen, a on je, unatoč tomu, bio drzak od prvog dana. Tako je, primjerice, praktički čim je ušao u Inspektorat, izbacio funkcionalan uredski namještaj i opremio svoje “odaje” po svom ukusu. U stranci ga je malo tko volio, ali svejedno je uspio povećavati svoju moć, koja je porasla nakon što je preuzeo Inspektorat, što je za njega bio ostvarenje svih snova i ambicija.

Kumov kadar

Vrlo je dobro znao da je na čelu objedinjene inspektorske formacije i da mu je podređeno nekoliko tisuća ljudi kojima se nitko ne usuđuje usprotiviti, među ostalim i zbog apsurdnih hrvatskih zakonodavnih okvira koji su, najblaže rečeno, osmišljeni u antipoduzetničkom duhu. Biti na čelu nečeg moćnog, Mikulićev je san bio dugi niz godina, a ostvario mu ga je Plenković koji je time nastojao smiriti unutarstranačke tenzije. Pritom se zanemarilo to što je Mikulić i prije Brkića bio kadar svojeg kuma Dragana Krasića, ključnog čovjeka za eksploataciju rudnih bogatstava u Hrvatskoj, koji je ovih dana i “pao” s njime.

Krasić je inače rođak bivše državne revizorice Šime Krasić koji je preživio sve smjene vlasti a da dobar dio javnosti za njega nikada nije čuo. U zagrebačkom HDZ-u svjedoče kako je Mikulića u stranku uveo Trpimir Majcan sredinom devedesetih. On i Mikulić bili su susjedi iz Donje Dubrave, a ovaj je u to vrijeme bio tajnik mladeži u zagrebačkom HDZ-u. Devedesetih su bili vrlo bliski, a njihovo prijateljstvo puklo je godinama poslije, nakon što se Majcan u Donjoj Dubravi obračunao s Mikulićevim kadrovima.

Krajem 90-ih Mikulić je jedno vrijeme radio u zagrebačkom Zavodu za prostorno planiranje, u kojem je surađivao i s bivšom HNS-ovom ministricom Ankom Mrak Taritaš. Iz te ere datira njegovo prijateljstvo s Krasićem, koji je od 1997. vodio Odjel za rudarstvo. Ubrzo je Mikulić postao glavni državni inspektor za rudarstvo zahvaljujući Krasićevu utjecaju. U Mikulićev utjecajni krug svrstavani su i Mladen Lugarić iz HŽ-a te Robert Laginja iz zagrebačke Vodoprivrede, u kojoj je jedno vrijeme radio Mikulićev zet. Krasićeva supruga Ozana, pak, bila je Mikulićeva poslovna partnerica. Ta je tvrtka od Krasićeva Sektora za rudarstvo tražila otvaranje polja Plano, kamenoloma kod Trogira, što se pretvorilo u veliku aferu koja ipak nije naštetila ni Krasiću ni Mikuliću.

Krizni sastanci

Krasić je preživio vladu Ivice Račana, a iako ga je Sanader smijenio, na poziciju moći vratili su ga Jadranka Kosor i njezin ministar Đuro Popijač. Snalažljiv kakav jest, Mikulić se jedno vrijeme pritajio, a onda u eri Tomislava Karamarka uzletio u zagrebačkom HDZ-u, iz kojeg je bivši šef stranke maknuo dr. Antu Golema. U tome je navodno sudjelovao i Ivan Ćelić. Tada, uz pomoć Marija Župana, počinje uspon Andrije Mikulića. Sa Županom je Mikulić navodno i nedavno razgovarao, neposredno prije saznanja o smjeni, kada je zaključio da njega nitko neće dirati.

Po zagrebačkom HDZ-u priča se o čestim kriznim sastancima Andrije Mikulića i njegovih kadrova iz tog ogranka vladajuće stranke, u kojoj su nedavno održani unutarstranački izbori na kojima je maknut Mislav Herman, a skupa s njime i Župan. Posljednjih godina Mikulića se nazivalo gadnim igračem koji je svoju igru usavršavao kao najdugovječniji predsjednik zagrebačkog HDZ-a. Upućeni tvrde da nije imao ideologiju, ali je svakako imao strategiju, pa je tako prije Brkića bio dobar s Mladenom Vedrišem, Ivićem Pašalićem, Sanaderom i Jadrankom Kosor. Andrija je gazde mijenjao kao donje rublje, kažu upućeni pa dodaju da je živio bez ideologije podređujući sve oko sebe osobnom interesu do te razine da je i Zakon o inspektoratu kompletno osobno napisao.

Za poziciju glavnog državnog inspektora spremao se godinama prije nego što mu je Plenković ostvario taj san. No ovih mu ga je dana srušio nepokolebljivi glavni državni odvjetnik Ivan Turudić, profilirajući se u tužitelja čije se neovisno djelovanje sasvim argumentirano može preliti i na druge državne institucije koje treba staviti u službu građanima.