Od studenog 2024. pa sve do danas s napetošću i iščekivanjem stanja u Srbiji. Ogromni protuvučićevski sentiment koji je bujao godinama napokon je našao svoj konkretan izričaj i stavlja ozbiljna pitanja pred šašavog diktatora.
Vlada pod njegovim protektoratom trenutno je u tehničkom mandatu, izbori se uskoro iščekuju, i sve veći niz onih koji podržavaju studente i prosvjednike sve su jasniji jamac buduće smjene režima. Ovak narodni bunt standardna je pojava u srpskoj politici, kako prije tridesetak godina, tako i danas.
Cilj ovog razglabanja neće biti nikakva politička analiza niti projiciranje nekih novih moćnika na srpskoj političkoj sceni. Te analize su svakako napravljene, i pravit će ih stručnjaci bolje upućeni u politička kretanja Srbije i okolice. Ono što ja želim ponuditi je način na koji mi ‘obični’ trebamo promatrati ove prosvjede, ali i prosvjede generalno.
Krupne stvari događaju se u susjedstvu, te je iz jednog organskog nezadovoljstva razvio se iznimno organiziran pokret opstrukcije trenutne političke vlasti. Ova impresivna činjenica često je zamagljena nizom reportaža koje dolaze poglavito iz Srbije u kojima se praktički infantilizira studentski pokret koji je uspio postići nacionalni mandat da sruši postojeći ‘status quo’. Kada kažem infantilizira, ne mislim da itko uzima studente zdravo za gotovo ili da minimaliziraju njihova postignuća. Dapače, događa se svojevrsna deifikacija ovoga pokreta, gdje svi koji se svrstaju uz njih odmah dobivao na ugledu u Srbiji i šire.
Biti buntovnik protiv ustajalog režima stvar je prestiža i trenda, i to se uklapa jako dobro u liberalni mentalitet kojeg kolektivni Zapad gaji. Tako čujemo brojna svjedočanstva studenata, pratimo ih na terenu, upućeni smo u sve grane njihove organizacije i dobivamo sliku skupine idealista koji se snagom svojih ideja i uvjerenja uspijevaju suprotstaviti moćnom autokratu Aleksandru Vučiću.
Taj naivni sentiment prisutan je i među nama, često s poklicima kako moramo biti kao ti studenti te hrabro podignuti glas protiv tiranije, i čim to uradimo – vlast će se urušiti. Propali pokušaj bojkota u Hrvatskoj, te još sramotniji rasap pokreta bojkota kod nas u Bosni i Hercegovini jasni su pokazatelji kako je za politički prevrat potrebno nešto više od narodnog sentimenta.
Željezni zakon oligarhije
U elitnoj teoriji politike (elitnoj u smislu važnosti društvene elite kao ključne nositelje politike i suvereniteta) razvio se koncept ‘željeznog zakona oligarhije’. Zakon je od željeza skovan zbog činjenice da se on neminovno pojavljuje u svakom obliku društvene i političke organizacije. Ideali demokratizma stoje pri uvjerenju da postoji neka mistična ‘volja naroda’ koja se sama po sebi pojavljuje i uvjetuje politički razvoj društva i države.
Ovi postulati donedavno su uzimani zdravo za gotovo, ali političke putanje posljednjih desetak godina pokazale su svu naivnost ovakvog promišljanja. Demokratizam zapravo uvjetuje dodatnu društvenu atomiziranost koja pospješuje veću povodljivost, a time i lobiranje za političke ciljeve. Tu nastupa spomenuti ‘željezni zakon’ prema kojem se prije ili kasnije okuplja organizirana manjina koja nameće svoju vlast na neorganiziranom većinom.
Ovaj teorem primjenjiv je i u najbanalnijim životnim situacijama, od vođenja svojih obiteljskih poslova, pa do vođenja većih organizacija kao što su tvrtke, klubovi ili molitvene zajednice. Ipak, ovaj teorem najkonsekventniji je u politici.
Pokret bojkota trgovina u Hrvatskoj krenuo je obećavajuće, ali je praktički postojao na osnovi inicijalnog uzbuđenja sudionika. Jasno je kao dan kako su disciplina i ustrajnost nužni sastojci za uspjeh bilo čega, a pogotovo nekog društveno-političkog pokreta. Nakon nekih mjesec dana, pokret je ispario u zaborav, a cijene su nastavile svoj rast. U Bosni i Hercegovini taj pokret nije imao ni onog inicijalnog uzbuđenja koji je trebao potpaliti prevrat u nastanku.
Neusuglašenost voditelja pokreta, nezainteresiranost građana te apsurdni rezultati (na dan bojkota FBiH i RS okretali su profite veće nego inače) osudili su pokret bojkota odmah na propast. Razjedinjenost i pasivnost građana Bosne i Hercegovine traži organizirane i energetične vođe koji neće ispraznom pričom skupljati političke bodove, ali kako stvari trenutno stoje – načekat ćemo se!
Pogledamo li sada pokret u Srbiji, ono što impresionira je iznimna organiziranost, jer u sami napor uvezani su nizovi fakulteta, društvenih i gospodarskih udruga, pa čak i cijele općine. Blokirati autocestu ili organizirati ‘protestna hodočašća’ pred zgradu Vlade u Beogradu djela su organizirane manjine koja ima jasnu strategiju. Moramo jednostavno odbaciti i primisao da se ovdje više radi o nekom tek tako studentskom buntu kojeg drže ideali revolucionarnog prevrata. On je možda tako započeo, ali mi sada promatramo politički pokret s energijom koja ima potencijal prekrojiti ne samo odnose moći u Srbiji, nego i odnos snaga u čitavom našem susjedstvu. Možda se na početku moglo tolerirati pomodarstvo vezivanja uz studentski pokret, ali već sada to predstavlja politički nepromišljen čin.
O opravdanosti i neopravdanosti pokreta se može raspravljati, i možemo mi imati simpatije u ovim previranjima što se događaju pred nama, ali mi također moramo razmišljati o onome što će se dogoditi nakon previranja. Nije više stvar rušenja koruptivne vlasti, nego stvaranja nove vlasti, i svi strepimo pred njezinim novim postupcima
Što izvući iz situacije u Srbiji?
Često se mogao čuti podsmjeh pri ideji da su prosvjeti na neki način orkestrirani s izvana. Bilo da se to radi o američkom uplitanju, ili ruskom ili uplitanju Europske Unije, mi takve implikacije ne možemo odbaciti kao puku teoriju zavjere. Ne tako davna prošlost naučila nas je kako velesile djeluju preko posrednika, bilo kroz rat, bilo kroz građanske nemire. Ovdje su sumnje još akutnije, jer se radi o organiziranom i iznimno efektivnom pokretu, koji nije gonjen tek liberalnim idealima života, slobode i prava na sreću, nego i snažnim nacionalnim sentimentom.
Ovim prosvjedima (ukoliko se nastave ovim intenzitetom) otvara se put novoj društvenoj eliti koja će kroz dogledno vrijeme oblikovati i usmjeraviti srpsku vanjsku politiku. Iz te perspektive mi moramo biti oprezni i pažljivi pri ocjenjivanju događaja u Srbiji. Najpouzdaniji stav u svakom slučaju je neutralnost. Naivni bismo bili ako bismo uopće pomišljali kako ovaj studentski pokret nije uvezan s trenutnim geopolitičkim zbivanjima. Nedvosmisleno svrstavanje na bilo koju od ovih dviju strana može dvosjekli je mač koji dugoročno može ili poboljšati ili uništiti položaj.
Ozbiljna i zanimljiva vremena su pred nama, i sukladno tome mi moramo biti ozbiljni i razboriti u stavovima i postupcima. Prosvjednici jednako kao i njihov protivnik Vučić traže svoje mjesto u novom preslagivanju svijeta. To je ono što i mi moramo uraditi, i to nećemo postići prijanjanjem uz Vučića ili uz prosvjednike.
Jedina prava strana uz koju moramo prionuti je ona naša – a nju smo već odviše zanemarili. Tuđa avlija je tuđa briga, pogotovo kad smo našu ovako zapustili!
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
