Trenutačni vlasnici Chelseaja zaslužuju pohvale što su sami prijavili godine financijske zavrzlame za koju su otkrili da se dogodila u klubu između 2011. i 2018. pod okriljem režima Romana Abramoviča.
Ali nemojmo se pretvarati da je kazna koju je klubu izrekla Premier liga u ponedjeljak, a koja uključuje devetomjesečnu zabranu potpisivanja ugovora s akademijom i suspendiranu zabranu transfera u prvu momčad, išta drugo do samo mali dodir na zapešću njihovog bogatstva i njihove pozicije među elitom.
Kazna od 10,75 milijuna funti možda je rekord Premier lige, ali ne znači ništa u kontekstu basnoslovnog bogatstva kluba kao što je Chelsea. To je kap u moru njihovih prihoda i njihove zarade i njihovog prestiža. To je patetično blaga sankcija.
Suočimo se s tim, nastavi li sadašnjim tempom, Chelseajev centarhalf Wesley Fofana će za nekoliko godina zaraditi toliko kazni za prebrzu vožnju. Možda suvlasnik Todd Boehly može obožavateljima naplatiti nekoliko dodatnih funti za sjedala na svojoj stranici za preprodaju ulaznica i na taj način platiti kaznu.
Chelsea, koji se još uvijek suočava s odvojenim sankcijama od strane FA-a zbog 74 optužbe za kršenje propisa agenata, također je dobio suspendiranu zabranu transfera koji se odnosi na njihov prvi tim, te trenutnu devetomjesečnu zabranu transfera u akademiju.
Opet, to su beznačajne, polovične mjere. Ako je Chelseaju dopušteno da tako olako pobjegne od tako ozbiljnih prijestupa, bilo bi čudno i nepravedno da Manchester City – ako bude proglašen krivim u beskonačnom slučaju Premier lige protiv njih – bude pogođen strožim kaznama, što je točka koja neće biti izgubljena u Cityjevoj hijerarhiji. I njihovi odvjetnici.
Roman Abramovič slavi Chelseajev prvi trijumf u Ligi prvaka 2012. – godinu dana nakon početka financijske zavrzlame o kojoj su novi vlasnici kluba kasnije sami izvijestili
Nemojmo se pretvarati da je kazna koju je klubu dodijelio Premier League u ponedjeljak bilo što drugo do samo mali dodir na ruci njihovog bogatstva i njihove pozicije među elitom
Chelseajeva kazna postavlja zanimljiva pitanja o tome koliko vremena treba pustiti da se izbrišu prijestupi u modernom nogometu. Razdoblje koje je proučavano dovoljno je davno da se nekim sljedbenicima igre čini kao davna povijest.
Premier liga ne slijedi načelo da se grijesi očeva trebaju posjećivati na djeci i niti se čini da postoji bilo kakav apetit za retrospektivnim kaznama.
To je u oštroj suprotnosti sa špekulacijama o tome što bi se dogodilo Cityju ako budu proglašeni krivima za mnoge optužbe koje su protiv njih podignute, a koje žestoko osporavaju, a koje se tiču navodnih prijestupa u sličnom vremenskom razdoblju.
U raspravi o tom slučaju City koji je u tijeku, mnogo se govorilo o naglom oduzimanju bodova i zvjezdicama koje bi se stavljale na naslove ako bi presuda bila protiv kluba. Ovdje u presudi Premier lige to nije bilo sugerirano, ali teško je pobjeći od zaključka da je trebalo biti.
Argument Premier lige, ili njihov izgovor, je da Chelsea ne bi prekršio svoja financijska pravila tijekom primjenjivih sezona, čak i da je registrirano 47 milijuna funti u tajnim isplatama nelicenciranim agentima i trećim stranama.
To ne mijenja činjenicu da je Chelsea osvojio ono što je osvojio u tom razdoblju – naslov Lige prvaka i dva naslova u Premier ligi, da ne spominjemo Europsku ligu i dva FA kupa – s igračima koji su stečeni nezakonitim plaćanjem.
Niti odgovara na pitanje bi li Chelsea mogao potpisati Edena Hazarda, Samuela Eto’oa, Williana, Ramiresa, Davida Luiza, Andrea Schurrlea i Nemanju Matića da nije bilo tih nedopuštenih isplata.
Prethodno je objavljeno da je Manchester United izgubio ugovor s Hazardom nakon što su klupski dužnosnici odbili zahtjev njegovog agenta za tajnu isplatu više milijuna funti. Kako se to ne može smatrati davanjem kritične prednosti Chelseaju u odnosu na konkurenta u to vrijeme?
Mnogi protivnički navijači smatrat će da bi uz Chelseajeve naslove u 2014.-15., pod Joseom Mourinhom, i 2016.-17., pod Antoniom Conteom, u povijesnim knjigama trebale stajati zvjezdice
Obrazloženje Premier lige za kaznu Chelseaju ne objašnjava jesu li si mogli priuštiti potpisivanje igrača kao što su Ramires (lijevo) i David Luiz
Teško je protiviti se ideji da bi doista trebale biti zvjezdice postavljene uz Chelseajeve pobjede u naslovu 2014-15, pod Joseom Mourinhom, i 2016-17, pod Antoniom Conteom, u povijesnim knjigama i da je klub vrlo olako pušten zbog svojih prethodnih prijestupa.
Bilo je nekoliko godina u to vrijeme kada se Hazarda obično smatralo najboljim igračem u Premier ligi. Mourinho je rekao da je jedan od tri najbolja igrača na svijetu. Bio je igrač godine po izboru PFA Players.
Pa kako ishod lige te godine ne može biti ugrožen? Postoji logika da se ne kazni sadašnje vlasništvo i trenutni tim i navijači koji plaćaju novac da gledaju današnje igrače, ali isto tako postoji logika u tome da treba postojati neko priznanje za način na koji su osvojene neke od Chelseajevih prijašnjih počasti.
Slučaj City, koji je saslušala neovisna komisija, još uvijek čeka na rješenje, a reakcija na Chelseajev bijeg poslužit će kao koristan vodič za raspoloženje javnosti za Premier ligu dok se rasprave oko slučaja City nastavljaju.
Presuda Premier lige nad Chelseajem pridonijet će osjećaju da je, bez obzira na rezultat slučaja City, bilo kakva kazna, ako se City proglasi krivim, predodređena da bude laž koja bi omogućila i klubu i ligi da tvrde da su opravdani.
Slučaj Chelsea i slučaj City, naravno, nisu identični i, u svakom slučaju, City bi se mogao proglasiti nevinim po svim optužbama protiv njih. Ali kad bi ih se proglasilo krivima u bilo kojem pogledu, bilo što divlje od kazne Chelseaju dovelo bi do sugestije da je City izdvojen zbog nepravednog tretmana. Premier liga se možda samo satjerala u kut.
