Delegacije iz Ukrajine i Rusije sastale su se po drugi put u Istanbulu, mjesec dana, 2. lipnja 2025. godine. Nestali su, opet, dva čelnika zemlje.
Za prolazni trenutak uoči prvog sastanka sredinom svibnja 2025. godine postojali su najmanji izgled koji će se pridružiti predsjednici Vladimir Putin iz Rusije i Volodymyr Zelensky iz Ukrajine, sjedeći u istoj sobi za razgovore licem u lice.
Ali to se nije dogodilo; Malo je očekivalo da hoće. Tom prilikom Putin je u Istanbulu odbio Zelenskyjevu ponudu za razgovore licem u lice.
Iako se niti jedan vođa nije upoznao na samimima Istanbula, prije su se sastali.
U Parizu 2019. godine dvojica su sjeli zajedno kao dio onoga što je bilo poznato kao Normandijski razgovori. Kao znanstvenik međunarodnih odnosa, intervjuirao sam ljude koji su uključeni u razgovore. Nekih pet godina kasnije, način na koji su razgovori lepršali, a potom propali, može ponuditi lekcije o izazovima koji su sada današnji potencijalni posrednici.
Početne nade
Razgovori o formatu Normandije započeli su na marginama događaja u lipnju 2014., u spomen na 70. obljetnicu slijetanja D-Day.
Cilj je bio pokušati riješiti tekući sukob između ukrajinskih snaga i proruskih separatističkih skupina u regiji Donbas na istoku zemlje. Taj je sukob nedavno eskalirao, a proruski separatisti zaplijenili su ključne gradove u Donjecku i Luhansku nakon što je Rusija ilegalno pripojila poluotok Krim u veljači 2014. godine.
Razgovori su se nastavili povremeno do 2022. godine, kada je Rusija pokrenula svoju cjelokupnu invaziju na Ukrajinu. Do tog trenutka, većinu rasprave bilo je uokvireno s dva ugovora, Minsk Accords iz 2014. i 2015., koji su postavili uvjete za primirje između KIIV-a i moskovske pobunjeničke skupine i uvjetima za izbore u Donjecku i Luhansku.
Do šestog sastanka u prosincu 2019., jedini put kada su se Zelenkyy i Putin osobno upoznali, neki su se i dalje nadali da bi Minskovi sporazumi mogli formirati okvir za mir.
O kojem se raspravljalo
Zelensky je bio samo nekoliko mjeseci u svom predsjedništvu. U Pariz je stigao sa svježom energijom i željom da pronađe mir.
Njegova izborna kampanja usredotočena je na obećanje da će zaustaviti nemire u Donbasu, koji su se godinama tukli. Sve veća uloga Rusije u sukobu, financijski podržavajući pobunjenike i s volonterskim ruskim vojnicima, komplicirala je i eskalirala borbe, a mnogi su Ukrajinci bili umorni od utjecaja interno raseljenih ljudi koji je to izazvao.
Po svemu sudeći, Zelensky je ušao u Pariz vjerujući da bi mogao sklopiti dogovor s Putinom.
“Želim se vratiti s konkretnim rezultatima”, rekao je Zelensky samo nekoliko dana prije nego što se sastao s Putinom. Do tada je jedini kontakt ukrajinskog predsjednika s Putinom bio preko telefona. “Želim vidjeti osobu i želim donijeti iz Normandije razumijevanja i osjećaja da svi stvarno žele, postupno, završiti ovaj tragični rat”, rekao je Zelensky, dodavši: “Mogu to osjetiti sigurno samo za stolom.”
Jedna od Putinovih glavnih briga ulazak u razgovore bilo je ukidanje zapadnih sankcija nametnutih kao odgovor na aneksiju Krima.
No, ruski predsjednik također je želio zadržati ruski manji susjed pod svojim utjecajem.
Ukrajina je stekla neovisnost nakon pada Sovjetskog Saveza 1991. godine. No, u ranim godinama Novog stoljeća Rusija je počela povećavati utjecaj na politiku svog susjeda. To je završilo 2014. godine, kada je popularna revolucija svrgnuta proruskom ukrajinskom predsjednikom Viktora Yanukoviča i pokrenula prozapadnu vladu.
Više od svega, Rusija je htjela uhititi ovu smjenu i zadržati Ukrajinu iz Europske unije i NATO -a.
Te želje – Ukrajina da okonča rat u Donbasu, a Rusija će suzbiti umiješanost Zapada u Ukrajinu – formirale su parametre za razgovore o Normandiji.
I neko vrijeme se činilo da postoji zamah da pronađemo kompromis. Francuski predsjednik Emmanuel Macron rekao je da su razgovori iz Pariza 2019. godine razbili godine zastoja i ponovno pokrenuli mirovni proces. Putinova je procjena bila da se mirovni proces “razvija u pravom smjeru”. Zelenski je pogled bio malo manje entuzijastično: “Recimo za sada to je ždrijeb.”
Razgovarajući jedni o drugima
Ipak, sastanak Putin-Zelensky 2019. godine na kraju je završio neuspjehom. Retrospektivno su obje strane razgovarale jedna i nisu mogle postići dogovor o sekvenciranju ključnih dijelova mirovnog plana.
Zelensky je želio sigurnosne odredbe Minsk Accords -a, uključujući trajno primirje i osiguranje granice s Ukrajinom s Rusijom, prije nego što je nastavio s regionalnim izborima o prenošenju autonomije u regije. Putin je bio nepokolebljiv da izbori dolaze na prvom mjestu.
Uspjeh razgovora o Normandiji također je ometao Putinovo odbijanje da prizna da je Rusija bila stranka sukoba. Umjesto toga, uokvirio je sukob Donbasa kao građanski rat između ukrajinske vlade i pobunjenika. Uloga Rusije bila je jednostavno gurnuti pobunjenike do pregovaračkog stola u ovom pogledu, pogled koji su Ukrajine i Zapada dočekali skepticizam.
Kao rezultat toga, Normandija je zastao. A onda je u veljači 2022. Rusija pokrenula svoju cjelovitu invaziju na Ukrajinu.
Puno naprijed danas?
Predstavljeni pregovori između Ukrajine i Rusije koji su započeli u Istanbulu u svibnju 2025. predstavljaju prvi stvarni pokušaj spajanja delegacije obje strane na visokoj razini od 2019. godine.
Mnogi od istih izazova ostaju. Razgovori se još uvijek vrte oko pitanja sigurnosti, statusa Donjecka i Luhanska i razmjene zatvorenika – ta posljednja točka bila je jedina u kojoj se čini da je zajedničko tlo pronađeno, i u 2019. i sada.
Ali postoje velike razlike – ne najmanje bitno, tri godine stvarnog izravnog rata. Rusija više ne može poreći da je to stranka sukoba, čak i ako Moskva uokviruje rat kao posebnu vojnu operaciju “denazify” i demilitarizira Ukrajinu.
I tri godine rata promijenile su kako su uokvirena pitanja Krima i Donbasa.
U razgovorima iz Normandije nije se razgovaralo o prepoznavanju ruske kontrole nad bilo kojim ukrajinskim teritorijom. No, nedavni američki napori u pregovoru o miru uključivali su “de Jure” američko priznavanje ruske kontrole na Krim, plus “de facto priznanje” ruske okupacije gotovo cijelog oblaka Luhanska i okupiranih dijelova Donjetka, Khersona i Zaporizhzhia.
Još jedna velika razlika između pregovaračkog procesa tada i sada je tko posreduje.
Pregovori o Normandiji vodili su europski čelnici – njemačka kancelarka Angela Merkel i predsjednik Macron iz Francuske. Kroz cijeli proces razgovora Normandija, samo su Njemačka, Francuska, Ukrajina i Rusija bila uključena kao aktivni sudionici.
Danas su Sjedinjene Države preuzele vodstvo.
A to odgovara Putinu. Stalno pitanje Putina iz Normandije razgovora bilo je da Njemačka i Francuska nikada nisu bili neutralni posrednici.
U predsjedniku Donaldu Trumpu, Putin je pronašao američkog vođe koji se, barem u početku, pojavio željan preuzeti plašt iz Europe.
No, poput Europljana koji su uključeni u razgovore o Normandiji, i Trump se susreće s sličnim preprekama bilo kojem smislenom napretku.
Pregovori o Istanbulu 16. svibnja 2025. bili su manje produktivni nego što su se mnogi nadali. Predloženi 30-dnevni sporazum o primirju nije urodio plodom; Umjesto toga, stranke su se složile o sporazumu o izmjeni zatvorenika. Daljnji razgovori 2. lipnja završili su nakon samo sat vremena, prema turskim dužnosnicima. Opet, jedan se bod složio bila je zamjena zarobljenika.
Pariški mirovni pregovori također su doveli do razmjene zatvorenika – ali još malo. Čini se da je vođe Ukrajine i Rusije da se dogovore o bilo čemu ambicioznijim sada neuhvatljivim kao i kad su se Putin i Zelensky upoznali 2019. godine.
Anna Batta je izvanredna profesorica međunarodnih sigurnosnih studija na Air University.
Ovaj je članak objavljen iz razgovora pod licencom Creative Commons. Pročitati originalni članak.
