U tom slučaju, SAD će se naći s najgorim od oba svijeta – dominantne u teoriji, ali nemoćne u praksi. U nemilosrdnom strateškom okruženju multipolarnosti i natjecanja velikih sila, to nije samo oklada. To je poziv na poraz.
Američka pomorska flota oduvijek je bila ponos Oružanih snaga SAD-a ali i čitave zemlje. Ona je to definitivno i sada, ali je suočena s dva velika problema:
Prvo, dramatično brz razvoj kineske ratne mornarice i suvremenih brodova, zbog čega je Kina i službeno postala zemlja s brojčano najvećom, ali i najnovijom flotom ratnih brodova na svijetu, zbacivši još prije nekoliko godina Sjedinjene Države s vodećeg položaja. Kineska brodogradilišta, za razliku od američkih koja ni približno nemaju toliki broj narudžbi, gotovo „štancaju“ desetke novih i suvremeno tehnološki opremljenih brodova različitih vrsta svake godine. Ondje gdje Kina u tom segmentu zaostaje za SAD-om je ukupna tonaža brodova s obzirom kako američka mornarica posjeduje znatno veći broj nosača zrakoplova, ali i ta se razlika ubrzano smanjuje;
I drugo, nedostatak kapaciteta za proizvodnju vojnih brodova u američkim brodogradilištima, zbog čega Trumpova administracija sada ubrzano traži od svojih saveznika da za američke potrebe proizvodi ratne brodove. To pokušava ugrađivati u nove trgovinske sporazume s američkim saveznicima u Europi i na Dalekom istoku. Kako u smislu povećanja neposrednih investicija tih država u američko gospodarstvo, tako i u smislu da njihova brodogradilišta rade brodove po narudžbama Pentagona. Najbolji primjer za to su trgovinski sporazumi SAD-a s Europskom unijom i Japanom kada je riječ o spomenutim investicijama ali i kupnji američkih energenata (nafte i ukapljenog plina), te s Južnom Korejom čija će poznata brodogradilišta od sad morati raditi vojne brodove za potrebe SAD-a a sve pod pokrovom zajedničke borbe protiv „kineske ekspanzionističke politike“ u Indo-Pacifiku.
Kina je upravo na najbolji mogući način demonstrirala svoju vojnu moć organiziranjem velike vojne parade u Pekingu povodom 80. godišnjice vojne pobjede nad carskim Japanom i završetka Drugog svjetskog rata u Aziji, a dojam kojeg je ostavila u svijetu je impresivan. I to jednako priznaju kako kineski prijatelji i partneri tako i protivnici.
Ta je parada zapravo jasan znak kako Kina, ne samo u gospodarskom i visokotehnološkom segmentu ubrzano dostiže SAD (neki smatraju da je već i postala prva ekonomska sila svijeta, što je pak ovisno o mjerilima odnosno standardima koji se koriste za takve izračune), već to čini i u onom ne manje osjetljivom – vojnom. Ubrzani i nedovoljno transparentni razvoj kineskih strateških nuklearnih snaga (koje su i bile „top tema“ prikaza njene vojne moći na spomenutoj paradi to nedvojbeno pokazuje.
Evo koje oružje je Kina prezentirala na paradi
Američki nedostatak podmornica
Iako Kina po pitanju strateških nuklearnih podmornica zaostaje za obje vodeće nuklearne supersile – SAD-om i Ruskom Federacijom ne samo brojčano nego i u odnosu na tehnološku opremljenost, i taj dio njene ukupne pomorske flote po pitanju proizvodnje još je uvijek u značajnom zaostatku za onom površinskom – nedvojbeno je kako i na tom području Peking čini ubrzane i značajne pomake.
Istodobno u Sjedinjenim Državama raste zabrinutost i za stanje svoje podmorničke flote. O tome u utorak, 9. rujna, piše specijalizirani američki medij National Security Journal u autorskom tekstu Andrewa Lathama pod naslovom „Veliki nedostatak podmornica u američkoj mornarici“.
Prije nego što mu se detaljnije posvetimo, naglasio bih ukratko, kako bez obzira što američki predsjednik Donald Trump forsira razvoj Svemirskih snaga SAD-a kao ključan, u smislu „tko nadzire nebo nadzire i zemlju“, ali isto tako i proturaketnu kontinentalnu obranu SAD-a kroz budući, vrlo skupi i teško izvediv projekt Zlatna kupola (po uzoru kako Izrael štiti svoje nebo sa svojim PRO sustavom Željezna kupola) za zaštitu od neprijateljskih nuklearnih projektila – stvarnost analitičkog vojno-strateškog promišljanja ipak ukazuje kako će se glavne borbe u budućnosti za globalnu dominaciju voditi u dubokim vodama svjetskih oceana. Tko njih (i ako ih uopće itko) bude u mogućnosti potpuno nadzirati, taj će nadzirati i svijet. Zašto je to upravo tako bilo bi predmet za posebnu stručnu analizu profesionalaca koji se time primarno i bave, pa u to ovom prigodom nećemo ulaziti.
U nastavku radije objavljujem najvažnije dijelove spomenutog teksta američkog medija.
Ruske i kineske podmornice prvi put zajedno u patroli Pacifikom: Što nam još spremaju ove mega-zemlje
Nedostatak podmornica, problemi u održavanju, nedostatak posade
Ključni dio njegove analize predstavlja konstatacija prema kojoj se američka mornarica suočava s opasnim nedostatkom jurišnih podmornica, zbog čega je preopterećena da bi zadovoljila globalne potrebe. Iako je flota već ispod cilja od 66 podmornica, stvarnost je gora: oko trećine podmornica nije moguće rasporediti u bilo kojem trenutku zbog ogromnih zaostataka u održavanju i nedostatka posade.
Ovu krizu spremnosti potiče problematična industrijska baza koja ne može dovoljno brzo graditi nove brodove, kao i ozbiljna kriza s posadom.
Iako američke podmornice ostaju kvalitativno superiornije, ova sve veća razlika u brojkama potiče pogrešne procjene suparnika i riskira da mornaricu ostavi „dominantnom u teoriji, ali nemoćnom u praksi“.
Ovo je sukus sadržaja teksta, a sada mu se posvetimo pobliže, odnosno detaljnije.
Napadačke podmornice (SSN) su nuklearni brodovi izgrađeni za lov na neprijateljske podmornice i površinske brodove, prikupljanje obavještajnih podataka, pogađanje ciljeva na kopnu krstarećim raketama i podršku snagama za specijalne operacije .
Ovi brodovi su način na koji Amerika vodi tihi rat za podmorsku dominaciju u doba kada velike sile ponovno osporavaju kontrolu nad svjetskim oceanima. Pa ipak, flota se smanjuje. Broj podmornica je u opadanju.
Posade potrebne za njihovo upravljanje su manjkave. Zaostatci u održavanju se povećavaju. Zapovjednici flota mogu okupiti samo djelić broja jurišnih podmornica koje imaju na papiru, što znači da ne mogu učiniti sve što se od njih traži, svugdje gdje je to potrebno, u isto vrijeme. Zaključak: danas Sjedinjene Države nemaju dovoljno jurišnih podmornica da bi održale čak i veliku strategiju suzdržavanja.
Na papiru, američka mornarica ima oko 53 podmornice za brzi napad klase Los Angeles, Seawolf i Virginia.
Taj broj je već znatno manji od cilja od 66 podmornica – broja uspostavljenog kako bi se osigurala globalna prisutnost u Indo-Pacifiku, Atlantiku i Arktiku suočen s konkurencijom. Što je još gore, očekuje se da će se broj podmornica dodatno smanjiti u sljedećih nekoliko godina, na samo 47 do 2028., prije nego što se polako vrati na sredinu stoljeća. To je zabrinjavajući trend u eri intenziviranja natjecanja velikih pomorskih sila s Kinom i Rusijom.
Ali i te brojke su obmanjujuće. Pravi broj jurišnih podmornica nije ukupan broj na raspolaganju, već broj brodova koji su dostupni za raspoređivanje bilo kojeg dana. Danas je “spremnost” mornarice za jurišne podmornice nešto bolja od dvije trećine, što znači da jedna trećina flote nije sposobna za raspoređivanje zbog održavanja, modernizacije ili nedostatka posade.
Kašnjenja u održavanju bila su toliko velika da su dostupne snage posljednjih godina ponekad pale na gotovo 60 posto. Mornarica je poduzela korake kako bi smanjila vrijeme potrebno za preglede i popravke brodova, ali zaostatak u strukturnom održavanju i dalje predstavlja ogroman izazov.
A veličina jaza između zahtjeva i stvarnosti ovisi o odgovoru na daljnje pitanje: „Dovoljno za što?“ Ako je zahtjev samo osigurati neku vrstu prisutnosti na Pacifiku, Atlantiku i Sredozemlju, odgovor je „da“. Mornarica se jedva snalazi.
Pretpostavimo, međutim, da je zahtjev osigurati vjerodostojno odvraćanje od Kine u zapadnom Pacifiku, pokriti ruske podmornice u sjevernom Atlantiku i biti spreman projicirati udarnu moć globalno. U tom slučaju, broj je jednostavno prenizak. A raspon misija koje je mornarica postavila jurišnim podmornicama je upravo to: sve navedeno, istovremeno. Da bi to učinila, potrebni su joj i broj i operativni trupovi.
Igra skrivača ispod morskih valova: Nadmetanje Kine i SAD-a
Brojevi ispod površine
Brojnost je važna jer je prisutnost važna. Suparnici moraju znati i biti sigurni da američke podmornice patroliraju u uskim mjestima i žarištima, prate vlastite brodove i sposobne su napasti kritične ciljeve na kopnu bez upozorenja ili otkrivanja. Podmornička snaga koja nije dovoljno brojna da osigura takvu stalnu pokrivenost potiče protivnike na pogrešne procjene. Ali kvaliteta je također važna.
Jurišna podmornica klase Virginia je svjetski poznata platforma, posebno s uvođenjem dizajna Block V i modula Virginia Payload za povećani udarni kapacitet. One su neprimjetnije, svestranije i smrtonosnije od bilo koje podmornice koju Kina ili Rusija mogu postaviti u bilo kojoj količini.
Ali nadmoć na razini platforme je nebitna ako nema dovoljno ovih podmornica na raspolaganju da bi ispunile misije koje se od njih zahtijevaju. Još gore, ako se proizvodna linija uspori ili zaustavi iz bilo kojeg razloga, a novi trupovi ne mogu dovoljno brzo ući u pogon da zamijene starije podmornice koje se dekomisioniraju, cijela snaga počinje stariti kao jedinica.
Najkritičnija točka pritiska su industrijski kapaciteti. Mornarica bi željela graditi dva broda klase Virginia godišnje, ali do sada nije uspjela učiniti više od polovice toga, u najboljim danima. Nedostatak kvalificirane radne snage, prekoračenja troškova i kašnjenja se kaskadno gomilaju i hrane sami sebe u nekoj vrsti začaranog kruga: manje novih brodova silazi s montažne trake, veći pritisak na starije i više korištene brodove te zaostatak u održavanju koji kao rezultat toga samo raste.
Prvo puštanje u rad USS Iowe u travnju 2025., nakon značajnog pritiska rokova, pokazuje kako sustavna kašnjenja u proizvodnji ometaju sposobnost novih trupova da ublaže teret na flotu. Kapacitet brodogradilišta i kvalificirana radna snaga morat će se dramatično povećati ako mornarica želi pobijediti u igri brojki.
Trump šalje nuklearne podmornice: Prije 31 godine, SAD su odlučile da ih imaju previše
Podmorničke posade
Posade su zaseban, ali jednako ozbiljan problem. Napadačke podmornice zahtijevaju vješte i visoko obučene posade, a kriza regrutiranja i zadržavanja mornarice posebno je teško pogodila podmorničke snage. Unatoč nedavnom skromnom porastu regrutiranja u 2025. godini, konsenzus među čelnicima je da će trebati godine dosljednog uspješnog regrutiranja kako bi se vratila zdrava razina osoblja. Poticaji su prošireni, a rasponi misija produženi samo kako bi se postojeći brodovi održali s posadom.
Visokotehnološka podmornička platforma nije korisna bez potpune, kompetentne posade, a nedostatak posade jedan je od najvećih rizika za podvodnu spremnost cijelih snaga.
Zasad, američka podvodna sila i dalje predstavlja kvalitativnu superiornost pod valovima: njezine su podmornice tiše, posade iskusnije, a tehnologija naprednija. Ali kvantitativna superiornost ima svoju vlastitu kvalitetu i na tom se području ravnoteža mijenja.
Premalena snaga koja ima ograničen broj trupova spremnih za raspoređivanje u bilo kojem trenutku riskira gubitak inicijative u korist suparnika spremnih za borbu i spremnih iskoristiti praznine u američkoj pokrivenosti i prisutnosti. Rizik nije toliko u tome da bi američka mornarica izgubila poštenu borbu protiv kineske ili ruske mornarice, već u tome da uopće ne bi bila u borbi.
Američka podmorska sila dugo je bila sjajna strateška polica osiguranja, skrivena, nepredvidiva i šokantno smrtonosna. Ali osiguranje se isplati samo ako se ažurira i plaća u cijelosti. Pretpostavimo da Washington ne može smanjiti rastući jaz između broja jurišnih podmornica na papiru i broja jurišnih podmornica na moru.
Ruska nuklearna grdosija porinuta u more: Spremni za 3. svjetski rat
U tom slučaju, SAD će se naći s najgorim od oba svijeta – dominantne u teoriji, ali nemoćne u praksi. U nemilosrdnom strateškom okruženju multipolarnosti i natjecanja velikih sila, to nije samo oklada. To je poziv na poraz.
