Vjerojatno najgnusnija laž koja se nalazi na popisu Javne ustanove – spomen područja Jasenovac jesu imena 20.101 djeteta navodno ubijenog u Staroj Gradišci i Jasenovcu. Sudbina djece uvijek izaziva jake osjećaje, pa su tvorci mita o Jasenovcu djecu često koristili u propagandne svrhe. – piše Igor Vukić u svom članku, objavljenom u Hrvatskom tjedniku 27. travnja ove godine, u kojem donosi četiri najvažnija otkrića o logoru Jasenovac…
1. Laž o ubijenih 20 tisuća djece
Vjerojatno najgnusnija laž koja se nalazi na popisu Javne ustanove – spomen područja Jasenovac jesu imena 20.101 djeteta navodno ubijenog u Staroj Gradišci i Jasenovcu. Sudbina djece uvijek izaziva jake osjećaje, pa su tvorci mita o Jasenovcu djecu često koristili u propagandne svrhe. Činjenica jest da je u Staroj Gradiški 1942. umro određeni broj djece pravoslavnih roditelja koja su već zaražena raznim bolestima dovedena u logorsko područje nakon vojnog pothvata na Kozari.
No već im se u logoru pokušalo pomoći, s malim uspjehom zbog nedostatka prostora i lijekova. Hrvatske vlasti su pogotovo zato veliki broj djece toga zbijega premjestile u dječja prihvatilišta u Sisku, Jastrebarskom i Zagrebu. Nakon liječenja i oporavka djeca su bila udomljavana u obiteljima u gradovima i selima. O tom procesu dr. Ilija Kuzman i ja napisali smo i recenzirani znanstveni rad (Igor Vukić, Ilija Kuzman, „Neke spoznaje o zbrinjavanju i zdravstvenoj skrbi djece s Kozare u prihvatilištima 1942.“, časopis Pilar, god XVI. (2021), br. 31(1)).
Dokumenti, vjerodostojne izjave svjedoka i drugi izvori ozbiljnim istraživačima pokazuju da u logoru i nije bilo velikih skupina djece pa je i nemoguće da bi broj dječjih žrtava bio takav kako to govori službeni hrvatski popis. No u logoru, i to baš u Jasenovcu, bila je jedna skupna od nekoliko desetaka dječaka koji su tu učili za različita obrtnička zanimanja – za automehaničare, limare, električare, brijače i slično.
Postojala je logorska obrtnička škola, u kojoj su nastavnici bili zatočenici i drugi civilni majstori koji su dolazili raditi u logor. Imao sam sreću upoznati dvojicu tih dječaka: Stipu Špiranovića i Zvonka Pajora, i razgovarati o njihovim sjećanjima na događaje iz logora. Ondje su boravili između njihove 12. i 15. godine života, sasvim dovoljno da jasno mogu opisati što su vidjeli. Ukratko, slično su opisivali događaje na koje sam i ja naišao u istraživanju te ih potvrdio i drugim izvorima i dokumentima.
2. Prešućivanje činjenice o brojnim amnestijama tisuća zatočenika
U knjizi Antuna Miletića o Jasenovcu iz 1986. postoji jedan popis puštenih zatočenika iz logora na 10. travnja 1944. godine. Malo tko je i nakon 1990. išao tim tragom vidjeti je li bilo još takvih slučajeva. Stoga mi je bilo veliko iznenađenje da u Hrvatskom državnom arhivu postoji fond izvornog gradiva iz ND Hrvatske, oko 200 kutija, koji je u arhiv stigao 1998. godine. Pregledavanjem tog fonda, pripremajući tekst za feljton i knjige, pronašao sam još nekoliko popisa pomilovanih zatočenika, odnosno puštenih prije isteka kazne.
Prve amnestije počele su već u travnju 1942. prilikom obilježavanja prve godišnjice osnutka države. Za Božić 1943. pušteno je kućama 185 zatočenika, u travnju 1944. njih 289. Za 14. srpnja, 1944. povodom rođendana poglavnika Ante Pavelića puštena su 172 zatočenika. Za Božić 1944. kući je otišlo 373 zatočenika i zatočenice. Povodom 10. travnja 1945. proglašeno je skupno pomilovanje 456 ljudi zatočenih u logorima.
Treba li reći da se u historiografiji sve do sada ove amnestije nisu naročito spominjale ni isticale, niti su bili intervjuirani ljudi koji su tako izašli iz logora. Njih su pak saslušavala istražna tijela komunističkog režima odmah poslije rata. Njihove izjave u većini su bile različite od očekivanih i pokazivale su logor u realnom svjetlu. Zato i nisu bile objavljivane dok ih mi nismo pronašli u arhivskim fondovima.
U spomenutom fondu izvornog gradiva nalazi se niz dragocjenih dokumenata istraživačima Jasenovca. Primjerice, veliko izvješće o obavljenim radovima u 1942. godini. Izgleda kao izvješće kakvo sastavljaju suvremena poduzeća, s opisom radne snage, radionica i obavljenih radova, popisa materijala i alata i mnogih drugih informacija koje pokazuju kakav je bio stvarni život u logoru.
3. Zapisnik o strijeljanju ustaša zbog pljačke zatočenika
U tom arhivskom fondu pronašli smo do tada neotkriveni zapisnik sudskog postupka protiv ustaša iz logorske postrojbe koji su kršili zadanu disciplinu pa su primjerice, pljačkali zatočenike i oduzete predmete htjeli iznijeti izvan logora. Zbog toga i zbog pljačke u vojnim pohodima u okolici logora, desetorica jasenovačkih ustaša osuđena su na smrt. U istom fondu je i jedno autentično izvješće o strijeljanju 16 zatočenika 5. veljače 1942., zato što su napali stražare i pokušali pobjeći.
4. Logor je imao samo šest malih baraka i tu se već vide laži JU SP Jasenovac
Nedavno smo objavili i fotografije snimljene iz američkih zrakoplova 1944. i 1945. godine. I iz njih je vidljivo kako je Jasenovac bio mali logor (samo šest baraka za stanovanje zatočenika) pa ni broj žrtava nije mogao biti velik.
Jedno od zanimljivih otkrića rada na jasenovačkoj temi bila je činjenica da je o logoru još prije 1990. objavljeno nekoliko knjiga koje su logor opisivale drukčije od službene inačice. Primjerice, knjiga bivšeg zatočenika Milka Riffera (objavljena još 1946. godine). Osobito to vrijedi za knjigu „Sećanja Jevreja na logor Jasenovac“ iz 1972., u kojoj tridesetak Židova opisuju vrijeme koje su proveli u logoru.
Arhivsko gradivo o Jasenovcu u hrvatskim arhivima vrlo je obilno, dokumenata ima i u inozemnim arhivima. Logor Jasenovac može se opisati u realnom svjetlu do nevjerojatnih potankosti, samo treba imati volje za rad. Što je volja jača, kao i podrška tome radu, i rezultati će prije stići do javnosti.
Autor: Igor Vukić
Hrvatski tjednik, 27. travnja 2023. |` Udruga Hrvatski Ratnik
