U sklopu novopokrenutog izložbenog ciklusa Umjetnici iz sjene koji za cilj ima predstaviti umjetnike koji tijekom života nisu izlagali svoje radove na izložbama, otvorena je izložba Tragom slikarstva Srećka Matijevića (1960. – 2024.). Postav izložbe potpisuju Robert Kralj i Marta Baće koja je ujedno grafički oblikovala popratni katalog. Okupljene je u ime domaćina, Dubrovačkih knjižnica, najprije pozdravila Nikolina Njirić koja je napomenula kako je umjetnik dio života proveo u Dubrovniku i kako je Grad ostao vječna inspiracija njegovom umjetničkom stvaralaštvu. Povjesničarka umjetnosti i autorica teksta u katalogu, Maris Šišević, potom je više rekla o slikaru, njegovom djelu i njegovoj povezanosti s Dubrovnikom.
– Čovjek ne živi samo od onoga što jest, nego i od onoga čega se sjeća, napisao je Miroslav Krleža. Onaj kojeg se sjećamo ne prestaje postojati nego putem umjetnosti, kako bi najradije i htio, nastavlja svoju prisutnost. Večeras u ovom prostoru trajanja predstavljamo izbor likovnih radova Srećka Matijevića. Izložena djela predstavljaju privatni vizualni dnevnik autorova života, sjećanja, emocija, promišljanja… Izložba je proizišla iz ljubavi i njegovih najbližih, iz snažnog školskog prijateljstva nekolicine kolega iz osnove škole prisutnih na ovoj izložbi i na poticaj prijatelja iz djetinjstva, maestra Antuna Poljanića da se javnosti po prvi put otkrije ljepota Matijevićevog stvaralaštva odnosno svijet kakav je on daleko od izložbenih prostora, izvan institucionalnih okvira, bez namjere izlaganja ali s jasnom unutarnjom dosljednošću bilježio na svojim platnima. Matijević je autor čije stvaranje proizlazi iz unutarnje nužnosti, iz unutarnjeg stanja duha i stvarne potrebe da bilježi i stvara. Na svojim platnima slika slobodnim potezima, rastvara svoji intiman prostor jer njegove slike nisu nastale opterećene mišlju o izlaganju, mišlju o kritici i upravo zato djeluju iskrenije.
– Ova izložba ne pretendira ponuditi konačnu valorizaciju, već otvoriti prostor za prvo javno čitanje i za dijalog između djela i publike. U tom smislu, retrospektiva je početna točka. S ovom izložbom tek započinje svoj javni život, a nadam se da ga nastavlja dalje u Zagrebu… Kustoska selekcija usmjerena je na Matijevićeve radove koje formiraju pomake unutar opusa želeći naglasiti odnose među radovima, razlike i sličnosti umjesto stroge kronologije. Katalog koji prati izložbu ne odnosi se isključivo na izložbeni izbor radova, nego na širi razvojni luk autorova opusa. Izložba donosi pristup s naglašenijom figurativnom fazom, dok katalog tretira i apstraktnu fazu brojčanu manje prisutnu na izložbi a ključnu kao logičan ishod njegovih istraživanja. Srećko Matijević odisejski poduzima svoja likovna putovanja u tajnosti, u potrazi za istinom i likovnim iskustvom. Za razliku od Odisejevog, Matijevićev put je drukčiji. Za njega slikanje na jednom dijelu puta prestaje biti puko istraživanje i zanatstvo, te postaje kontemplacija, molitva i težnja prema duhovnom susretu. Stvaralački čin postaje molitva. Za Matijevića je ključan Dubrovnik zato njegovo likovno izlaganje upravo počinje u Gradu. Matijević (p)ostaje dijete Grada, dolazi u Dubrovnik u najranjivijim godinama iz zagrebačke obitelji, bez zaštitne mreže obiteljske sigurnosti…
– Dubrovnik mu je dodijeljen privremeno, ali za njega presudno. Srećkov pogled na Grad oblikovat će Srećkovu sliku. Uistinu, Srećkova početna slikarska identitetska formacija dogodila se u najranijoj dobi, u godinama kad se svijet prima bez obrane, kroz osobno iskustvo gubitka i pripadanja, pripadanja u istom dahu – u njegovom slučaju. Tako Grad postaje Matijevićev najraniji atelijer uz likovnu poduku profesora na školi i slikara Josipa Pina Trostmanna. Matijević, možemo reći, životno ostaje vjeran toj usvojenoj mjeri u Gradu. Osjećaj pripadnosti, prijateljstva, iskustvo prostora postat će kroz cijelo njegovo stvaralaštvo i život unutarnji pejzaž. Matijević će se uvijek vraćati Dubrovniku, barem jednom godišnje posjećivat će Grad sa suprugom, posjećivat će prijatelje, sudjelovat će sa slikarima u razgovorima, posjećivati ih, razgovarati o umjetnosti… Opus umjetnika nije stilski ujednačen, već je obilježen neprekidnim istraživanjima tehnike i stila pri čemu su jako prepoznatljivi dijalozi s nekoliko ključnih suvremenih hrvatskih slikara apstraktne i ekspresionističke provenijencije. Ti likovni utjecaji kojim se inspirira ga ne ograničavaju, nego osnažuju tu unutarnju nužnost za slikanje. Evolucija Matijevićevog opusa može se pratiti od figuracije prema čistoj ekspresiji, od ranijeg, strukturiranijeg, analitičkog pristupa, autor se kreće prema ekspresivnoj kolorističkoj fazi, snažnom gestualnom izrazu, energiji, drippingu i intenzivnoj boji da bi konačno nastavio u pomaku prema figurativnoj apstrakciji.
– U završnici, teži slobodnijim oblicima apstrakcije u kojima slika postaje polje duhovnog stanja, u kojima se motiv povlači s vidljivog polja i transformira u unutarnju napetost slike. Matijevićeva eksplozija boje nije plod slučaja, već trijumf discipline. Vidljivo je da je razumio gramatiku likovnog jezika i svladao crtež, te je s tim imao legitimitet da istu formu rastali u slobodi čiste boje. Za Srećka Matijevića slikarstvo je bilo najuzbudljiviji dio života, nešto čemu se divio, nešto u čemu se neprestano usavršavao. Ali, to za njega ipak nije bila samo igra boja i oblika, već putokaz za dušu i zato je pustio da njegove slike same govore… Na kraju svog puta, Matijević nam je ostavio ono bitno – svoje slikarstvo, izjavila je Šišević.
Poljanić je također pozdravio okupljene u svoje i u ime slikareve obitelji, pozdravio je umjetnikove i svoje prijatelje, poznanike, posebno veliki broj autorovih prijatelja iz Zagreba koji su došli tu večer. Naveo je kako otvorenje za njega jedan dirljiv trenutak.
– Srećko je bio jedan izniman čovjek, veliki prijatelj i kroz svoj život nije samo svjedočio umjetnost nego i duhovnost, a kroz svoju umjetnost i duhovnost. Velika nam je čast da se ovo dogodilo, da smo uspjeli predstaviti Srećkovu umjetnost. Dirljiva je i lijepa činjenica da se Srećkova prva samostalna izložba događa upravo u gradu koji je bio izvor i ishodište njegova slikarskog puta. Srećko bi bio ponosan i radostan znajući da ga je njegov Dubrovnik još jednom primio i prigrlio, naveo je Poljanić zahvalivši svima koji su dali svoj doprinos u realizaciji izložbe.
Izložbu je, vidno dirnuta, otvorila slikareva supruga Biserka Iljas pritom zahvalivši svima koji su došli, posebno prijateljima koji su stigli iz Zagreba. Glazbeno su otvorenje uveličali mladi gitaristi, učenici Umjetničke škole Luke Sorkočevića, Daris Omerčahić i Robert Prusina pod mentorstvom profesora Pera Škobelja, a izložba ostaje otvorena do 28. veljače.
