Takvo nešto ne viđa se svaki dan, a jedinstvenom prizoru svjedočit će svatko tko nakratko zastane ispred autobusnog stajališta kod Sportsko rekreacijskog centra Ljubica u Crnici. Nadstrešnica uz autobusno ugibalište označeno prepoznatljivom narančasto-crvenom tablom sa znakom BUŠ prava je vremenska kapsula koja bi vas mogla vratiti u neka minula vremena, a nakon prvotne zbunjenosti i čuđenja, ta bi vam slika mogla lako izazvati smijeh.
Naime, ovakvi detalji iz urbane opreme najčešće privlače pozornost zbog išaranih ili razbijenih staklenih dijelova nadstrešnice, no ovdje to nije sluičaj. Sama autobusna nastrešnica u vrlo je dobrom stanju, očuvana i čista, no posebnost joj daje interijer, tj. “unutrašnje uređenje”!
U izvornoj postavi, nastrešnica ima svoju metalnu klupu, ali su okolni stanari odlučili urediti taj mali prostor po svom ukusu i svojim potrebama pa su hladnoću metala ublažili debljim slojevima kartona. To i ne bi bilo nešto neobično, jer je karton rado korišten materijal i na nekim drugim klupama na javnoj površini.
Za poseban ugođaj ispod autobusne nadstrešnice pobrinuli su se neznani crniški dizajneri tako što su donijeli stare, odbačene stolice i poredali ih uz stijeke nadstrešnice. Svaka stolica svoju priču priča: ima ih metalnih, drvenih, s tapeciranim sjedalima, izrezbarenim naslonima, ravnih ili rustikalnih linija…
Odavno su odslužile svoje i vjerojatno su pokupljene s kakvog smetliša. Nisu sve baš ni stabilne, ali onako poredane, njih šest, jedna uz drugu pružaju uistinu neobičan prizor koji istovremeno potiče na čuđenje, možda i zgraženje, ali i na smijeh.
Već smo spomenuli kako je okolo stolica sve vrlo uredno i čisto: nema opušaka po podu niti papirića ili kakog drugog smeća. U kutu je postavljena mala kanta s plavom vrećicom, a s obzirom na to da je bila napola puna smeća, jasno je kako svi koji dođu ispod nadstrešnice poštuju “kućni red”. Tu je i jedan lončić, stopostotna krama, koji, čini se, služi kao pepeljara.
I taman dok mislim kako je čekanje autobusa javnog gradskog prijevoza sigruno lakše dok sjedite, pa makar na ovakvim stolicama, stiže gospođa s psom kojeg vodi u šetnju i komentira kako nadstrešnica baš dobro izgleda i kako je to sa stolicama “prava stvar”. Objašnjava kako su ih donijeli ljudi koji žive u blizini, mahom umirovljenici, kojima je to autobusno stajalište postalo nezaobilazno mjesto okupljanja. Tu sjede zaštićeni od vjetra i jakog sunca, druže se i pričaju, možda i popiju koje pivo ili neko drugo piće i uživaju. Cesta je odmah tu i mogu vidjeti svakog tko prolazi.
Ujutro, kaži mi gospođa, dolaze iza 10 sati i druže se jedan sat ili duže, a nakon ručka, popodne, odnosno predvečer ponovo se vraćaju u svoj “klub”. Očito ih bude desetak i više, a da bi svi imali svoje mjesto probrinuli su se i tako što su napravili dvije klupe psotvaljene između čepresa koji rastu uz nadstrešnicu. I to kakve klupe, nikakve sklepane od dasaka koje vam dođu pdo ruku, nego lijepe drvene klupice koje odaju kako ih je majstorska ruka napravila.
Protiv prenamijene autobusne nadstrešnice, građani koji tu moraju čekati autobus nemaju ništa protiv, tvrdi gospođa sa psom. Štoviše, vole da se stariji ljudi druže, objašnjava nastavljajući šetnju sa svojim ljubimcem!
