U svijetu postoji devet država koje posjeduju nuklearno naoružanje. Uz pet tradicionalnih nuklearnih sila (koje su i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a s pravom veta) SAD, Rusiju, Kinu, Francusku i Veliku Britaniju, tu su još Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja i Izrael.
Ali s obzirom na novonastale složene globalne geopolitičke okolnosti nije isključeno da će im se uskoro priključiti i još jedna zemlja. I to na azijskom tlu, čime će taj kontinent samo dodatno učvrstiti vodeći položaj po broju nuklearnih država.
Riječ je o Južnoj Koreji, iako nije isključeno da bi i Japan mogao imati slične ambicije – pravdajući to po sebe i svoju nacionalnu sigurnost neugodnim nuklearnim susjedima (Rusija, Kina, Sjeverna Koreja). Međutim, položaj Tokija je kudikamo složeniji s obzirom na opterećujuću prošlost tj. ulogu Japana u Drugom svjetskom ratu kao države-agresora i člana Sila osovine. Slično kao i Njemačka – od čijih bi se nuklearnih ambicija sigurno mnogima digla kosa na glavi.
Ali pogledajmo što o mogućnosti da Južna Koreja postane članica kluba nuklearnih država i zašto se takve opcije upravo sada pojavljuju piše američki Defence Blog.
U SAD-u se zaoštrava rasprava
Dok se Trumpova administracija priprema za objavu svoje prve Nacionalne obrambene strategije (NDS), u Washingtonu se zaoštrava rasprava o ulozi nuklearnog oružja u američkim savezima, posebno u Aziji.
Jennifer Kavanagh, viša suradnica i direktorica vojne analize u think tanku Defense Priorities, rekla je da, iako se broj američkih trupa u Južnoj Koreji možda neće odmah promijeniti, dugoročna putanja mogla bi prisiliti saveznike da preispitaju vlastite nuklearne opcije.
U razgovoru s južnokorejskim medijima 15. rujna, skrenula je pozornost na promjenu mišljenja među stratezima Pentagona koji vjeruju da bi “ograničeno širenje nuklearnog oružja među saveznicima moglo biti prihvatljivo“.
Kavanagh je objasnila kako ovaj stav odražava razmišljanje takozvanih “ograničivača”, skupine američkih kreatora politike i analitičara koji se protive ekspanzivnim inozemnim obvezama. Među njima je i Elbridge Colby, zamjenik podtajnika za obranbenu politiku, koji vodi izradu NDS-a. Njihova je perspektiva da ako se smanji raspoređivanje američkih snaga u inozemstvu, Washington bi trebao biti otvoren za saveznike koji razvijaju vlastito sredstvo odvraćanja.
Rasprava predstavlja odstupanje od višedesetljetne američke politike usmjerene na sprječavanje širenja nuklearnog oružja, čak i među bliskim partnerima.
Kavanagh je rekla: „Kada se svijet promijeni, ugovori se moraju preispitati“, napominjući da ovo načelo podupire spremnost nekih u Washingtonu da toleriraju nuklearne sposobnosti pouzdanih saveznika poput Južne Koreje ili Japana ukoliko američke obveze oslabe.
Nestabilna sigurnosna jamstva SAD-a; Kina i Rusija protiv novih nuklearnih država u regiji
Mogućnost se javlja u kontekstu stalnih pitanja o trajnosti američkih sigurnosnih jamstava. Predsjednik Donald Trump dugo je vršio pritisak na saveznike da povećaju obrambene izdatke i izravnije doprinesu vlastitoj obrani. Kritičari tvrde da bi se Seul, ako se američke snage povuku ili smanje svoju ulogu, mogao suočiti s pritiskom da teži neovisnom nuklearnom arsenalu.
Zabrinutost zbog nuklearnog puta Južne Koreje više se puta pojavila u političkim krugovima Seula, posebno usred rastućeg sjevernokorejskog napretka u projektilima i bojevim glavama. Za Washington bi čak i prešutno prihvaćanje savezničke nuklearne razgradnje označilo duboku stratešku promjenu. To bi moglo potkopati Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT) i zakomplicirati odnose SAD-a s Kinom i Rusijom, koje su se obje protivile novim nuklearnim državama u regiji.
Zagovornici ovog fleksibilnijeg pristupa tvrde da bi dopuštanje savezničkog razvoja nuklearnog programa moglo smanjiti opterećenje američkih snaga, a istovremeno osigurati da odvraćanje ostane vjerodostojno. Ukazuju na Poljsku i druge europske saveznike koji su već tražili jača sigurnosna jamstva, tvrdeći da ako Amerika nije voljna izravno odgovoriti na incidente poput ruskih upada dronova, saveznici moraju preuzeti veću odgovornost.
Protivnici
Protivnici upozoravaju kako bi podržavanje ili toleriranje novih nuklearnih sila moglo destabilizirati saveze i pokrenuti regionalne utrke u naoružanju. Japan, Južna Koreja, pa čak i Tajvan, mogli bi preispitati svoje obrambene strategije, što bi potencijalno moglo pokrenuti lančanu reakciju nuklearnog razvoja u Aziji.
Očekuje se da će NDS, koji je trenutno u obliku nacrta u Pentagonu, dati prioritet Kini kao “vodećoj prijetnji” Sjedinjenih Država. Međutim, uključivanje nuklearne politike u rasprave o rasporedu snaga u Aziji sugerira da bi administracija mogla ostaviti otvorenim pitanje savezničkog odvraćanja.
Kavanaghove primjedbe naglašavaju važnost američkih saveznika. Sugerirala je da bi kratkoročne razine snaga u Koreji mogle ostati stabilne, ali da bi tijekom sljedećeg desetljeća Washington mogao smanjiti svoju trajnu prisutnost. Ako se to dogodi, upozorila je, „ulaganje u neovisnu obranu, uključujući nuklearne opcije, moglo bi biti jedini put do osiguranja suvereniteta.“
Zaključak
Za kraj bih dodao kako, bez obzira na postojeće obvezujuće sporazume poput onog o neširenju nuklearnog naoružanja postoje vrlo male šanse da se klub nuklearnih država uskoro ne proširi. I to ne samo na spomenutu Južnu Koreju.
Naime, slične ambicije nedvojbeno imaju i drugi važni regionalni igrači poput Turske, Irana, Saudijske Arabije. Osim što vide vlastitu ograničenost vojnih mogućnosti zbog činjenice da recimo Izrael posjeduje nuklearno oružje te zato može raditi što hoće, svi oni dobro vide i kako je nuklearno oružje zapravo jedina stvarna zaštita od bilo čije vanjske oružane ugroze. To je na svojoj koži nedavno najbolje iskusio spomenuti Iran, dok se, primjerice, jednu Sjevernu Koreju – čija politika već desetljećima otvoreno nervira i baca izazov Washingtonu – nitko od velikih nuklearnih država ne usudi dirati.
Također je i dvojbeno, a na što posljednjih godina posebno upozoravaju ruski nuklearni stratezi, da SAD u Europi ionako već de facto širi broj država koje imaju nuklearno oružje kroz obuku njihovih pilota za upravljanje zrakoplovima-nosačima nuklearnih bombi. Ta američka praksa datira već odavno u odnosu na Njemačku, Italiju, Belgiju i Tursku, ali je Pentagon sada namjerava širiti i na neke druge europske zemlje – poput Danske. Iako one nemaju nikakvu samostalnost za eventualnu uporabu takvog oružja, ostaje činjenica da nuklearno oružje posjeduju na svojim zrakoplovima makar to bilo i pod tuđim zapovjedništvom.
Putin upozorio SAD: Rok se ubrzano približava, a posljedice bi mogle biti užasne
