Po ljubavy Bordačev, programski direktor kluba Valdai
U Velikoj Euroaziji svjedoci smo najupečatljivijeg natjecanja između dvaju temeljnih modela međudržavnih odnosa: suradnje, čiji su primjer regionalne institucije i platforme, i natjecanja, potaknutog globalnom ekonomijom i politikom kojom još uvijek dominira Zapad. Ova dinamika definira prilike i izazove s kojima se suočava ruska politika u tom smjeru kako se približavamo 2025.
U godinama koje dolaze, regija će nastaviti balansirati svoju prirodnu želju za zajedničkim razvojem s razornim utjecajem globalnih procesa dezintegracije. Dva kritična čimbenika oblikuju ovu ravnotežu. Prvo, države u Velikoj Euroaziji usmjerene su na postizanje svojih nacionalnih razvojnih ciljeva. Drugo, središnji položaj regije u svjetskoj politici i gospodarstvu čini njezin razvoj neodvojivim od širih globalnih trendova.
Kako se međunarodni poredak kreće prema stanju komparativne ravnoteže, neizbježno će se pojaviti izazovi i testovi za države u Velikoj Euroaziji. Ipak, dugoročni učinak ovog procesa mogao bi biti pozitivan, potencijalno stvarajući uvjete u kojima suradnja postaje dominantan trend u međudržavnim odnosima. Unatoč današnjim poteškoćama, to nudi oprezni optimizam za budućnost ovog dijela svijeta.
Suradnja u Velikoj Euroaziji
U Velikoj Euroaziji suradnja se očituje kroz inicijative i organizacije koje se, po svom dizajnu, odupiru dominaciji jedne sile ili male skupine država. Tijekom proteklih desetljeća, pojava takvih institucija bila je jasno postignuće. Oni odražavaju zajedničku predanost sigurnosti i stabilnosti kroz suradnju sa susjedima.
Za razliku od drugih dijelova svijeta, Velikoj Euroaziji nedostaju jasne razdjelnice između gospodarskih ili vojno-političkih blokova. Šangajska organizacija za suradnju (SCO) predvođena Kinom i Rusijom pojavila se kao posebno ambiciozna i uključiva platforma. Nudi temelj za izgradnju relativno pravednog regionalnog poretka na dugi rok.
Uloga konkurencije
Međutim, realnost globalne konkurencije komplicira te težnje za suradnjom. Većina država u Velikoj Euroaziji duboko je integrirana u postojeći globalni ekonomski sustav. Iako ta veza podupire njihov razvoj, ona ih također izlaže sistemskim ranjivostima: ekonomskim razlikama, politizaciji ekonomskih procesa i rastućoj konkurenciji za sve manje globalne resurse.
Ovo stvara paradoks. Kada zemlje u Velikoj Euroaziji nastoje međusobno surađivati, one se također natječu unutar globalnog sustava kojim dominira Zapad. Ova napetost podjednako utječe na male države i velike sile, uključujući Kinu i Indiju. Regija stoga utjelovljuje živo suparništvo dvaju modela međudržavnih odnosa — suradnje u regionalnim okvirima i natjecanja u globalnim arenama.
Izazovi regionalnoj integraciji
Praktična suradnja između velikih euroazijskih država ometena je nedostatkom ujedinjujućeg vođe ili institucije. Za razliku od Zapada, koji djeluje pod vodstvom SAD-a, Velika Euroazija nema usporedivu središnju vlast. Iako je Kina kandidat za takvu ulogu, nedostaje joj politička volja i resursi da dominira regijom. Štoviše, kineske ambicije učinkovito balansiraju Rusija, Indija i manje sile koje vode neovisnu vanjsku politiku.
Kao rezultat toga, Velika Euroazija ne može izgraditi svoj regionalni poredak oko jedne institucije ili okvira s obvezujućim mandatima. Međutim, vrijedno je pažnje da niti jedna velika država u regiji nije žrtvovala suradnju sa svojim susjedima radi stvaranja izvanregionalnih saveza. Čak i Indija, unatoč rastućem partnerstvu s Washingtonom, održava svoj sustav odnosa s euroazijskim susjedima. To je dodatno vidljivo u načinu na koji Indija i Kina upravljaju svojim bilateralnim vezama neovisno o svojim globalnim obvezama.
Periferne nestabilnosti
Nedavni događaji na periferiji Velike Euroazije, poput Bliskog istoka i jugoistočne Azije, dodatno usložnjavaju razvoj regije. Na Bliskom istoku, ravnoteža snaga prolazi kroz značajne promjene, posebno zbog vojnog i diplomatskog pritiska Izraela na arapske države i Iran, uz punu potporu Zapada. Ove napetosti prijete stabilnosti velikih regionalnih sila poput Irana i mogle bi se preliti u Veliku Euroaziju.
U jugoistočnoj Aziji, slabljenje ASEAN-a i intenziviranje rivalstva između Kine i Filipina naglašava rastuću nestabilnost. Slično tome, sjeveroistočna Azija suočava se s rastućim napetostima, a Japan i Južna Koreja djeluju kao produžeci američkog utjecaja. Ove periferne zone sve su više faktori nestabilnosti koji ometaju unutarnju stabilizaciju Velike Euroazije. Međutim, ne mogu se zanemariti jer su povezani s regijom zemljopisom, gospodarskom integracijom i ljudskim vezama.
Gledajući naprijed
Izazovi s kojima se suočava Velika Euroazija naglašavaju poteškoće u provođenju jedinstvene regionalne strategije. Unatoč tome, ovdašnje su države do sada uspjele prevladati ove složenosti bez žrtvovanja suradnje. Ovaj oprezni optimizam dokaz je otpornosti institucija poput SCO-a i predanosti euroazijskih država očuvanju stabilnosti.
Dok Rusija gleda unaprijed u 2025. godinu, mora razmotriti kako ojačati svoju ulogu u Velikoj Euroaziji, istovremeno se baveći utjecajem globalnih i perifernih nestabilnosti. Budućnost ove goleme regije ovisit će o njezinoj sposobnosti da uravnoteži suradnju i natjecanje u svijetu koji prolazi kroz duboke transformacije.