U moru hrvatskih otoka smjestile su se i one – Male i Vele Srakane. Zapadno od Lošinja, između Suska i Unija. Njihovim čuvarima ritam ne diktiraju automobili, trgovine, kafići – već godišnja doba i smjena sunca i mjeseca.
Prvi dojam na Malim Srakanama je – prava otočka divljina koja odmara dušu i tijelo. Nema automobila, trgovine, kafića, restorana. Nema niti vode, ali, ipak ima ljudi koji su rekli “tu ćemo živjeti”. Bračni par Kohl, gospođa Ana, rodom iz Gorskoga kotara i gospodin Werner iz Beča, jedini su stalni stanovnici otoka. Tu su više od pola stoljeća.
.png)
– Mi smo došli jer je sin imao astmu i doktor je pitao ‘Idete li u brda ili na more?’, a on je volio roniti. Zato smo došli ovamo. Ovdje je bilo puno vina, povrća, ovaj otok je bio bogat. Ja mislim da smo došli u trenutku kad je još ovdje bio pravi život, život na stari način. Svi su se veselili da ima mladih ljudi. Sad smo mi jedini, pričaju Kohlovi.
Jedini su koji na otoku žive i ljeti i zimi i koji od njega nisu odustali unatoč svim poteškoćama koje takav način života nosi. “Snađi se sam” jedno je od osnovnih pravila života na otoku, a supružnike Kohl slobodno možemo nazvati “čuvarima Malih Srakana”. Jer posjetit će otok vikendaši i turisti, ali neće se na njemu zadržati.
Otočka crkva zvona zazvone samo na blagdan Gospe Karmelske ili u iznimnim situacijama kao znak upozorenja i signal mještanima na susjednom otoku – Velim Srakanama. I one nemaju ceste, buku i gužve. Reći će naši sugovornici – prava oaza sreće.
– Ti imaš taj bezstresni život. Nama je veći problem ići u grad. Buka, gužva, svi trube. (…) Tu smo već 20-tak godina i jednostavno se umiriš. Imamo neki svoj ritam, kaže za HRT Igor Rukavina iz Velih Srakana.
– Meni dani lete i ne mogu vjerovati da ću iduće godine imati 60 godina. Došla sam ovdje sa 42 godine, ali još mislim da nisam napravila sve ono što sam htjela u životu napraviti. Svaki dan kad se probudiš gledaš što ćeš napraviti i to gura, gura i gura, dodaje Blanka Rukavina.
Za razliku od Malih, Vele Srakane imaju čak tri stalna stanovnika. Uz supružnike Rukavina otočki život odabrao je i naš legendarni podvodni ribolovac Dubravko Balenović.
– Za opstanak života samo povezanost fali, sve drugo na otoku ima. Struja, voda, internetska veza, samo nema fizičke povezanosti. Ali to su nedostaci koji se mogu lako riješiti, samo uz malo dobre volje i razumijevanja za ljude koji ovdje žive, kaže.
No, i ovaj otok nekad je disao drugačije. Živjelo je, ’50-ih godina prošlog stoljeća, na njemu stotinjak ljudi. Bavili su se ribarstvom, poljoprivredom, stočarstvom.
– Zemlja je fantastična, ali ove godine velika je suša i jednostavno nije moguće održati plodove. Lubenica traži puno vode, a nekad je bilo jutarnje rose i bile su niže temperature. Mi ove godine nažalost osim pomidora, paprike i fažoleta nemamo ništa, kaže Igor Rukavina.
Srakane su povezane brodskom linijom s Malim Lošinjem, ali da bi brod pristao, potrebno je to naglasiti posadi. Bez zakloništa, izložena buri i jugu, ogoljena, slabo prometno povezana. Ali, ipak ne i napuštena. To su Male i Vele Srakane. Otoci na kojima vlada mir i sloboda.
Moja reakcija na članak je…
