Događaji u Seulu i Tbilisiju otkrivaju rastući sukob između unutarnjeg legitimiteta i vanjske kontrole
Dok je američki predsjednik Joe Biden ovaj tjedan bio na turneji po Africi, u Južnoj Koreji izbila je neočekivana kriza. Predsjednik zemlje Yoon Suk Yeol proglasio je izvanredno stanje, navodeći potrebu za uklanjanjem “prosjevernokorejske protudržavne snage.”
Ta je akcija dovela do vojske na ulice, širokih prosvjeda i brze reakcije Nacionalne skupštine, koja je izglasala ukidanje te naredbe. Nakon toga, Yoon je odustao i javno se ispričao.
Odgovor Zapada bio je mješovit – nitko nije bio spreman za takav razvoj događaja i bilo je teško razumjeti kakav je kaos izbio u strateški važnoj savezničkoj državi. U diplomatskim krugovima analitičari često tragaju za skrivenim značenjima političkih događaja, ne želeći vjerovati da glupost ili nepažnja mogu djelovati na tako visokoj razini. Ali ponekad se upravo to dogodi.
Ovaj incident odražava širu stvarnost: moderni međunarodni odnosi počivaju na evoluirajućem skupu formalnih i neformalnih pravila namijenjenih obuzdavanju političkih aktera na globalnoj i regionalnoj razini. Ta su pravila – bilo da su kodificirana u ugovorima ili se odražavaju u neizgovorenim sporazumima između saveznika – kroz povijest služila kao stabilizirajući okviri. Ali kako se globalni poredak mijenja i dominacija Amerikanaca “Veliki brat” jenjava, vlade su slobodnije slijediti vlastiti interes bez ograničenja. Kako vanjski nadzor slabi, nestalni događaji poput krize u Seulu postaju vjerojatniji. Sustav klizi u način rada koji se sam ispravlja, iako su njegovi ishodi nepredvidivi.
Dva lica demokracije u Gruziji i šire
Nedavni izbori u Gruziji ističu istu dinamiku. Dva suprotstavljena politička obrasca su se sudarila: liberalni model, koji se oslanja na vanjsku potvrdu izbornih ishoda, i nacionalni model, koji daje prednost domaćem legitimitetu. U liberalnom okviru, međunarodni proces “certifikacije” utvrđuje jesu li izbori pošteni. Ako je “pogrešno” prisiljava na pobjedu ili se glasovanje smatra problematičnim, slijede pozivi na preispitivanje. Nasuprot tome, nacionalni pristup pretpostavlja da su izbori unutarnja stvar – protivljenje se treba rješavati putem domaćih pravnih mehanizama.
Gruzija je postojano skrenula s liberalnog modela na nacionalni, na veliku frustraciju svojih zapadnih pokrovitelja. To nije zbog simpatija prema Rusiji, već zbog pragmatičnog nacionalnog interesa, posebice ekonomskog opstanka. Izbjegavanjem potpunog svrstavanja s koalicijom protiv Moskve, Tbilisi je požnjeo gospodarske prednosti koje odjekuju među njegovim stanovništvom. Činjenica da većina Gruzijaca podržava vladu odražava ovaj uspjeh.
Ipak, u današnjem svijetu odanost političkim normama koje je definirao Zapad sve više nadjačava ekonomsku logiku. Svako odstupanje od propisanog ponašanja doživljava se kao izdaja. U Gruziji, kao i u drugim postkomunističkim zemljama, dijelovi stanovništva ostaju privrženi zapadnim integracijama, čak i kada se to kosi s domaćim prioritetima. Ovo postavlja pitanje: je li poštivanje narodne volje i dalje ključno za demokraciju ili je postalo sekundarno u odnosu na geopolitičko svrstavanje?
Južna Koreja: Demokratski poredak pod stresom
Dvojnu prirodu moderne demokracije dobro ilustrira nedavna kriza u Južnoj Koreji. S jedne strane, demokratske institucije u zemlji radile su kako treba: parlament se brzo sastao, poništio nezakonitu odluku, a vojska je slijedila ustavne procedure. S druge strane, sama kriza bila je produkt ograničenja demokracije. Demokratske strukture nisu uspjele spriječiti nepromišljenog vođu da uopće dođe na vlast ili donese opasne odluke.
Ova kontradikcija leži u srcu suvremenog demokratskog upravljanja. Demokratske procedure mogu riješiti krize nakon što izbiju, ali ih često ne mogu spriječiti – osobito kada i dalje postoje nepomirljive unutarnje podjele. Sposobnost sustava da se sam ispravi može biti spas, ali ne nudi imunitet protiv destruktivnog vodstva ili društvenih sukoba.
Svjetski poredak koji se mijenja
Međunarodni sustav se transformira. Dugo uspostavljeni mehanizmi osmišljeni da usmjeravaju i ograničavaju vladine akcije erodiraju, zamijenjeni fragmentiranijim, samoispravljajućim globalnim krajolikom. Kako vanjski smjer slabi, nacionalne vlade otkrivaju svoje prave prioritete. Neki odgovaraju pragmatično, dok drugi podliježu nestabilnosti.
Južnokorejski i gruzijski slučajevi pokazuju kako ravnoteža između unutarnjeg legitimiteta i vanjskog odobravanja definira modernu demokraciju – i kako se ta ravnoteža mijenja. Kako povijest napreduje, demokratske države mogu sve više otkrivati da njihovi problemi zahtijevaju unutarnja rješenja, s manje oslanjanja na stare tzv. “temeljeno na pravilima” globalni sustav.
U ovom svijetu u nastajanju nitko više nije posramljen.
Ovaj članak prvi su objavile novine Rossiyskaya Gazeta, a preveo ga je i uredio tim RT-a
