Američki predsjednik Donald Trump posljednjih dana objavio je jednu od najagresivnijih retorika prema Latinskoj Americi tijekom posljednjeg desetljeća. Njegove poruke o tome da Kuba mora “dogovoriti” svoje odnose sa SAD-om prije nego što bude prekasno odjeknule su diljem regije, uz velik porast tenzija i diplomatskih optužbi.
Trump je poručio da Kuba više neće dobivati naftu i novac iz Venezuele, gdje je Venezuelina naftna industrija i financijska pomoć bila ključan izvor energije i sredstava za Havanu. Ta poruka dolazi nakon što su američke snage zaplijenile više venezuelanskih tankera pokušavajući prekinuti tok nafte koja se rimskim kanalima slala na otok.
Nakon tih zapljena i napetog obračuna na moru, Trump je poručio da Kuba “mora postići dogovor sa SAD-om – prije nego što bude prekasno”, iako nije specificirao kakav dogovor očekuje. Reakcija kubanskog predsjednika Miguela Diaz-Canelа bila je izravna i oštra: trenutni razgovori s Washingtonom ne postoje, a svaki okvir za dijalog mora biti temeljen na međunarodnom pravu, suverenitetu i uz međusobno poštovanje, rekao je dio njegove reakcije na Trumpove prijetnje.
Revolucija je mrtva
Kuba, koja je desetljećima bila ovisna o venezuelanskoj nafti i financijskoj podršci, sada se suočava s kombinacijom ekonomske blokade i sve oštrije retorike. Neki su promatrači primijetili da bi potpuni prekid tih tokova mogao dovesti do ekonomskog kolapsa Havane, budući da je već sada suočena s ozbiljnim nestašicama i energetskom krizom.
Rusija je već reagirala na Trumpovu politiku prema Kubi, nazvavši prijetnje “ucjenom i neprimjerenim pritiskom na suverenu državu”, ističući da je Kubi neophodna solidarnost i da Moskva podržava “otok slobode”. U Caracasu, Venezuela ulazi u političku tranziciju nakon što su američke snage 3. siječnja izvele operaciju kojom je s vlasti smijenjen Nicolás Maduro. Trumpova administracija objavila je da bi SAD mogli preuzeti kontrolu nad venezuelanskom naftnom industrijom i voditi zemlju dok se ne uspostavi stabilna tranzicija – iako Caracas i međunarodni dužnosnici odbacuju takve tvrdnje.
Venezuela je potom izabrala novu čelnicu, Delcy Rodriguez, koja je u prvom govoru pozvala na otvaranje naftnog sektora prema stranim investitorima te “toplije odnose s SAD-om i drugim partnerima”, dok istovremeno zadržava dio naslijeđa Madura. No. ta promjena stava nije eliminirala napetost. Trumpova politika prema Venezueli i Kubi stvara osjećaj regionalne nestabilnosti gdje su brojne zemlje južne polutke zabrinute zbog mogućeg širenja američkog utjecaja ili čak intervencije.
U tom širem kontekstu, geopolitički stručnjak Branimir Vidmarović za naš portal ističe da se situacija u Venezueli nije svodila na mirnu smjenu režima, nego je snaga i motiv Trumpa i Washingtona puno složenija. “S Venezuelom to doista nije bila smjena sustava, nego je maknuo čovjeka koji se personalistički dogovarao s Kinom i Rusijom i maknuo ga je kršeći sve – to postoji ako međunarodno pravo postoji”, kaže Vidmarović.
Prema njemu, Trump nije djelovao samo iz ideološke motivacije, nego je htio “sačuvati maksimalnu količinu novca, ljudstva i metaka” te poslati poruku regiji da se ne mogu ignorirati američki interesi, a i svjetskim silama kako to Amerika može. “Njemu je korumpirani režim u Venezueli odgovarao, ali da bude korumpiran u njegovom smjeru i Americi da paše. To je bio povijesni model iz doba Hladnog rata u Južnoj Americi – korumpirani režimi koji odgovaraju Americi”, objašnjava analitičar.
Što se tiče Kube, Vidmarović smatra da je revolucionarni žar otoka znatno oslabljen tijekom desetljeća izolacije i ekonomskih teškoća. “U Kubi se revolucionarni žar ohladio. Što se tiče toga – i po istom nekom scenariju – čak bez intervencije Kuba bi lako mogla pasti jer ju nitko ne štiti”, kaže. On dodaje da mladi Kubanci nemaju ideološku snagu kojom bi branili sustav kao prije te da bi u slučaju većih pritisaka sličnih onima protiv Venezuele stao otpor bio slab ili nikakav. “To je sada socijalizam na auspuhu… Mlađi su u apatiji, boli ih briga, ne bi bilo otpora da dođu Amerikanci”, poručuje Vidmarović.
Prijetnje drže vode
Njegova ocjena glasi da Trumpove izjave i prijetnje “imaju smisla” iz američke perspektive moći jer bi i bez metaka ili uz kratku intervenciju reakcije mogla izmicati kontroli Havane. “Niti Europa nema nikakav utjecaj, socijalistička energija se premjestila u druge zemlje – Turska, Indija, Saudijci, Kina i ostale sile bivšeg tzv. trećeg svijeta. Ovi tu više nemaju”, kaže. U međuvremenu, kubanski predsjednik Diaz-Canel tvrdi da ne postoje trenutačni pregovori s Washingtonom, naglašavajući da svaki ozbiljan dijalog mora biti na temelju međunarodnog prava, uz poštivanje suvereniteta i bez uplitanja u unutarnje poslove Havane.
Tenzije se produbljuju i zbog smrti kubanskih časnika u američkoj operaciji protiv Madura u Venezueli, što je dodatno potaknulo nacionalističke osjećaje na otoku. Trumpova politika prema Kubi i Venezueli, stoga, više nije samo dio regionalne strategije protiv socijalističkih režima – ona predstavlja širi obračun sila u kontekstu američko-rusko-kineskog rivalstva u kojem mala država poput Kube može lako postati žrtveni simbol ili strateški žeton u velikoj igri moći.
Tako Havana, desetljećima nakon revolucije, ponovno stoji na geopolitičkom raskrižju gdje odluke velikih kapitala, vojski i diplomata mogle imati posljedice koje mogu promijeniti sudbinu njezinih ljudi i regije u godinama koje dolaze.
