Od svih horor filmova, možda su najstrašniji oni koji prikazuju prizore demonskog. Zašto? Zbog vječne prirode svijeta iz kojeg dolaze. Sveti Franjo Saleški objašnjava da naš strah na zemlji ublažava svijest da sve ima svoj kraj.
Upravo konačnost života čini zemaljske patnje podnošljivima i donosi nadu usred naših muka. No, to ne vrijedi za pakao. U paklu nema nade. U paklu nema kraja našoj bijedi. Strah i patnja tamo su potpuni i neprekidni.
Osvrnut ćemo se na razloge zbog kojih rijetko razmišljamo o paklu. U osnovi, to se svodi na samo dva razloga.
Razlozi zašto ne razmišljamo o paklu
Prvi razlog zašto ne razmišljamo o paklu jest taj što je pakao zastrašujući. Tko voli biti uplašen? Strah od pakla nije poput onog koji puni kina ili adrenalinskog uzbuđenja na rollercoasterima. Ne, teror demona istinski nas plaši jer ne znamo kako ih se riješiti. Oni su veći od nas. Nadmašuju nas. Opsjedaju. Prirodno, skrećemo pogled.
Je li bolje ignorirati njihovo postojanje? Problem je u tome što, priznali mi njihovo postojanje ili ne, demoni su stalno „u pohodu, tražeći da unište duše“ (Molitva svetom Mihaelu). Ako ne naučimo kako se boriti protiv njih, izlažemo se opasnosti da budemo nadvladani.
Kad sam se tek udala, sanjala sam – zapravo, imala sam noćnu moru. Sanjala sam kako trčim kroz “ukletu” kuću, a progoni me demon. Nije bilo izlaza, i bila sam prestravljena. Počela sam vikati: „Gospodine, Gospodine!”… ali bez uspjeha. Na kraju sam stigla do stubišta i ugledala portret Blažene Djevice Marije. Pogledala sam sliku i izgovorila njezino ime: „Marija!” Odjednom su mi se kapci – koji su prije bili kao zalijepljeni – polako i s mukom počeli otvarati dok sam se budila.
Nije bilo sumnje u mom umu da je ovaj zastrašujući san bio drugačiji od bilo koje noćne more koju sam prije imala. U srcu sam znala da je ovo bilo iz duhovne sfere. Ali ako je san zaista bio natprirodnog podrijetla, zašto me sam Gospodin nije probudio kad sam ga zazvala?
Tek godinama kasnije shvatila sam. Isus mi je pokazivao – u vrijeme mog duhovnog djetinjstva – da je Marija ta koju je On odredio da “satere glavu Sotoni”. Zar Isus nije savršeno sposoban to učiniti sam? Naravno da jest. No, u svojoj božanskoj providnosti, On želi da u trenucima duhovnog ratovanja idemo Mariji. Zašto? Možda je to najbolje objasnio sveti Ljudevit Montfortski:
„Sotona, zbog svoje oholosti, neizmjerno više pati kad ga pobijedi i kazni mala i ponizna službenica Božja, jer ga njezina poniznost ponižava više nego Božanska snaga.“
U paklu ima posebno mjesto za ‘mlake kršćane’, po viđenju svetih: Evo gdje su
‘Marija je zaista riješila tu bitku za mene’
Kad sam se probudila iz svog sna, zauvijek sam promijenila svoj stav prema strahu od noćnih mora. Po prvi put, postala sam svjesna da, ako je sve što mi đavao može učiniti loši snovi, onda ono što mi je ranije bilo zastrašujuće zapravo nije ništa. I od tog dana nadalje, nikada više nisam strahovala od noćnih mora. Ne mogu se ni sjetiti kada sam posljednji put jednu imala. Marija je zaista riješila tu bitku za mene.
Osim straha, postoji još jedan razlog zbog kojeg izbjegavamo razmišljati o paklu. Ako smo iskreni, govor o đavlu može djelovati pomalo zastarjelo, ako ne i praznovjerno. Baš kao što nas dobar kršćanski film može nadahnuti na veću ljubav prema Bogu, previše horor filmova temeljenih na zabavi može nas obezosjetiti na stvarnost đavlove egzistencije. Djeca se na Noć vještica maskiraju u male vragove; crtići prikazuju likove s rogovima, sugerirajući da je pakao samo bezazlena „priča“. Filmovi i televizijske emisije čak prikazuju Sotonu kao nesretnog autsajdera. Na kraju, zavolimo njegov lik!
Naša moderna ideja o “dopadljivom” paklu daleko je od istine. Sveti Franjo Saleški objašnjava da je najveća radost koju smo ikada iskusili na zemlji samo sjena radosti koja nas čeka u nebu. Slično tome, najveća patnja i jad na zemlji nisu ništa u usporedbi s patnjom i jadom koji čekaju dušu u paklu.
Zamislite najmračniji, najbeznadniji dan na zemlji: gorčinu zavisti i ogorčenja, bol izdaje, usamljenost, očaj, nesigurnost. Sve to, u usporedbi s mukom pakla, bilo bi kao ništa. Pakao je stanje u kojem se sve te gorke emocije zbrajaju i beskrajno pojačavaju. Patnja u paklu nije samo potpuna; ona je istovremeno neprekidna i beskonačna. I traje cijelu vječnost.
To je zaista zastrašujuća misao! Ali moramo razumjeti da je razlog zašto je pakao mjesto takve patnje jednostavan: on je stanje vječne odvojenosti od Boga. Bez Njegove milosti, mira, radosti i ljubavi:
Svrha razmišljanja o paklu nije da nas preplaši ili zabavi, već da nas potakne da već sada učinimo sve što možemo kako bismo izbjegli njegovu patnju za cijelu vječnost. Na sreću, način da se to izbjegne nije savršenstvo, što bi za grešna i slaba stvorenja poput nas bilo nemoguće.
Rješenje je zapravo jednostavno i ne tako zastrašujuće kad uzmemo u obzir da imamo Nekoga tko će nam pomoći u našoj slabosti. Naša zahvalnost prema Bogu čini nas poniznima i otvara nam oči za našu grešnost, a ono što ostaje u našim srcima je povjerenje u Gospodina da nas spasi. Povjerenje u Njegovo milosrđe jedino je što Isus ne može odbiti! Sigurno će nas obasuti svim milostima potrebnima da nadvladamo napasti i neprestano težimo jedinstvu s Njim u vječnosti.
Neka nas razmatranje neba i pakla nadahne na veću ljubav prema Bogu i iskreniju zahvalnost, kako bismo tako zadobili Njegovo Kraljevstvo, piše catholicexchange.com
Poznati svećenik progovorio: ‘Pakao je ispražnjen, događa se borba neviđenih razmjera’
