Nakon otkrića pastrve koju je ribolovac Josip Herceg na lignjolovku ulovio ispod Pelješkog mosta, ne prestaju rasprave o podrijetlu slatkovodnog ‘uljeza‘ u Jadranu. Mediji su prenijeli Josipovu pretpostavku da je njegov kilogram težak nenadani ulov bila potočna pastrva koju je vjerojatno donijela Neretva ili izbacila podzemna voda. Koliko je česta pastrva u Jadranu i može li svojim prisustvom poremetiti ravnotežu morskog ekosustava, pitali smo znanstvenika i velikog poznavatelja ribljeg svijeta Vlada Onofrija koji kaže kako je prvi pastrvu u Atlantiku zabilježio njemački oceanograf Ernt Haeckel još daleke 1851.
– Nešto kasnije, 1885. godine, naš slavni ihtiolog Juraj Kolombatović opisao je jadransku pastrvu (Trutta adriatica), točnije podvrstu potočne pastrve koja obitava u Jadranu. U uzgoju može je se naći na brzim rijekama, ona zahtijeva puno kisika, ne može se uzgajati u barama, nego ima veliki protok, to je iznimno čista riba s ukusnim mesom. Radi uzgoja i bržeg rasta uzgajivači su ‘dodali‘ i američku, tzv. kalifornijsku pastrvu koja se od domaće razliku po izraženim crvenim pjegicama po tijelu. Našu ‘adriaticu‘ nemoguće je ciljano uočiti na nekoj lokaciji, ali nije ništa neobično u moru. Prije nekih desetak godina i sam sam vidio jedan primjerak u dubrovačkom Portu. Šetao sam oko podne, ure, kad primijetim u moru neka riba pomalo ‘blesirana‘, nije se normalno ponašala, kao da joj nešto fali. Zaključio sam da je sigurno izašla iz velikih voda, možda iz Plata, Duboke ljute. To je jedini put da sam je trefio uživo, u moru je nisam viđao ni prije ni poslije, a niti ne idem po tim ušćima roniti – kaže nam Onofri i negira priče o tome kako morska voda momentalno ošamuti i ubija pastrvu:
– Iako neki misle da je ta riba osjetljiva na salinitet kad se nađe u moru, slatkovodna pastrva dosta je izdržljiva. Nije toliko osjetljiva na temperature mora koje su mnogo više od riječnih – govori nam znanstvenik, pa se prisjeća kako su u Lukovom Šugarju na sjevernom Jadranu počeli su s uzgojem pastrva a zatim su došli Norvežani i pridodali uzgoj lososa, onog istog o čijem se bijegu iz kaveza govorilo naveliko početkom godine.
– Katastrofičari su tad tvrdili da će lososi naškoditi jadranskom ribljem fondu, ali se pokazalo da je situacija kao s crvenim meteo alarmom koji nas stalno upozorava na orkansko nevrijeme, a onda padne par kapi uobičajene kiše, rijetko bude ekstremno – ističe Vlado Onofri.
Na upit je li u posljednje vrijeme u Jadran doplivao još kakav slatkovodni ‘doseljenik‘, navodi primjer iz južnog akvatorija:
– U Rijeci dubrovačkoj pojavila se jedna riba s brkovima kao u soma, pitao sam ribara zna li što je, a onda konzultirao i prijatelja iz splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo. I govori meni Boris Antolić, inače i veliki stručnjak za jadranske alge, da je to u Ombli patuljasti som! Ima odlično meso, a izbaci ga tu i tamo Rijeka dubrovačka na velikom vodostaju unutrašnjih rijeka. I ta je vrsta dovedena iz Amerike, a interesantno je da on tamo naraste i do 80 kila težine, dok je naš Europljanin uvijek ostao sitan, maksimalno piza do 30 deka. U čemu je štos, teško je reći – zaključuje Vladimir Onofri. Spominje je i pokušaja organiziranog uzgoja te ‘brkate‘ vrste kod nas:
– Prof dr Boris Ržaničanin s Poljoprivrednog fakulteta Odsjek za ribartstvo prije Domovinskog rata je uveo eksperimentalni kavezni uzgoj soma u Vranskom jezeru i pokazalo se da ako je šaran 10,12 maraka, som je na njemačkog tržištu tad bio 30 maraka kilo. A uzgoj soma u Vranskom jezeru koje je kanalom povezano s otvorenim morem. Je li mogla koja riba pobjeći iz kaveza i doći u more gdje se onda pojave neki somići? Naravno da jest. I ako bi preživjeli salinitet, počeli bi se čuditi odakle sad oni u Jadranu – kaže dubrovački znanstvenik.
