Kad politika gradi granice, novac gradi zaobilaznice
Što su sankcije?
Sankcije (u međunarodnim odnosima) su instrument vanjske politike kojim jedna ili više država, regionalnih organizacija (npr. Europska unija) ili međunarodnih organizacija (npr. Ujedinjeni narodi) postavljaju određene mjere protiv druge države, entiteta ili pojedinaca radi postizanja političkih ciljeva, najčešće u cilju mijenjanja ponašanja koje se smatra prijetnjom međunarodnom miru, sigurnosti, ljudskim pravima ili vladavini prava.
Primjena sankcija obično nastupa:
- Kao odgovor na povredu međunarodnog prava, npr. invazija, aneksija teritorija, oružani sukobi bez odobrenja UN-a.
- Zbog kršenja ljudskih prava, npr. represija protiv manjina, političkih protivnika.
- U cilju suzbijanja proliferacije oružja za masovno uništenje, kao što je razvoj nuklearnog programa.
- U borbi protiv terorizma i organiziranog kriminala.
Odluku o sankcijama donose politička tijela dotičnih država ili organizacija, npr. Vijeće sigurnosti UN-a, Vijeće Europske unije ili nacionalni parlamenti i vlade.
Oštro upozorenje iz Moskve ovom EU čelniku: U pitanju je sudbina milijuna, život i smrt ljudi u Europi
Sankcije i Ruska Federacija
Prve ozbiljne i koordinirane međunarodne sankcije protiv Ruske Federacije u suvremenoj povijesti uvedene su 2014. godine, nakon ponovnog pripajanja (ili aneksije) Krima i izbijanja oružanog sukoba u istočnoj Ukrajini (Rukavina, 2022). Tada je međunarodna zajednica, predvođena Europskom unijom, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadom i drugim zapadnim saveznicima, reagirala na ono što su oni smatrali ozbiljnim kršenjem međunarodnog prava i suvereniteta Ukrajine. Time je počeo dugoročni ciklus sveopće međunarodne izolacije Rusije.
Međutim, to nisu bile prve sankcije Rusiji. Već tijekom 1990-ih i ranih 2000-ih, u doba tranzicije i konsolidiranja vlasti pod predsjednikom Vladimirom Putinom, određene zapadne demokratske države i međunarodne organizacije izražavale su zabrinutost zbog stanja ljudskih prava, slobode medija i vođenja ratova unutar Rusije, osobito u Čečeniji. U to vrijeme, Rusija je bila predmet manjih, većinom simboličnih ograničenja i kritika, ali nisu postojale sveobuhvatne i koordinirane međunarodne sankcije koje bi bile usmjerene na državni aparat ili ključne sektore ekonomije.
Jedan važan korak prema individualnom sankcioniranju ruskih dužnosnika dogodio se 2012. godine, kada su Sjedinjene Američke Države usvojile Magnitsky Act. Ovaj zakon je nazvan po Sergeju Magnitskom, ruskom odvjetniku koji je razotkrio korupcijsku aferu, nakon čega je bio uhićen te je umro u zatvoru. Zakon SAD-a je omogućio uvođenje sankcija protiv ruskih dužnosnika koji su bili odgovorni za teška kršenja ljudskih prava, uključujući zamrzavanje njihove imovine i zabranu ulaska u SAD. Iako se ovaj zakon nije odnosio na Rusiju kao državu, već na pojedince, on je predstavljao prekretnicu u američkoj politici prema Rusiji, jer je otvorio vrata širem liberalnom zapadnom konceptu njihove percepcije odgovornosti za represivne politike i kršenja ljudskih prava određenih aktera u međunarodnim odnosima.
Kad bi se napravio sažeti pregled i klasifikacija sankcija nad Rusijom od strane Zapada, može se uvidjeti da je riječ o svojevrsnom procesu kroz koji je liberalna međunarodna zapadna zajednica odgovarala na ruske (re)akcije u Ukrajini uvođenjem sankcija koje su se postupno širile i produbljivale. Ove sankcije mogu se razvrstati po vrsti i po fazama njihove implementacije.
Kina prva razvija ‘niskoleteću ekonomiju’: Budućnost na dlanu
Klasifikacija sankcija Rusiji po vrsti
1) Ekonomske sankcije
Ekonomske sankcije usmjerene su na ograničavanje sposobnosti Rusije da se tehnološki razvija i financira strateške sektore, poput energetike. Obuhvaćaju:
- Zabranu izvoza osjetljive tehnologije, posebno one namijenjene za eksploataciju nafte i plina u zahtjevnim uvjetima (npr. dubokomorska bušenja).
- Zabranu uvoza određenih proizvoda, uključujući vojnu opremu i luksuznu robu.
- Zabranu financiranja ruskih banaka i kompanija na tržištima EU i SAD-a, čime se ograničava njihova likvidnost i pristup kapitalu.
- Ograničenje pristupa ključnim tehnologijama i softverima, poput poluvodiča, dronova, napredne elektronike i digitalne infrastrukture (uključujući kriptovalute).
2) Financijske sankcije
Cilj financijskih sankcija je pogoditi ruske financijske institucije. Mjere uključuju:
- Zamrzavanje imovine i računa ruskih političara, oligarha, državnih institucija i povezanih entiteta u inozemstvu.
- Isključenje pojedinih ruskih banaka iz SWIFT sustava (od 2022.), čime je ozbiljno otežano međunarodno plaćanje.
- Zabranu ulaganja u ruski energetski i infrastrukturni sektor od strane zapadnih ulagača.
3) Vojne i sigurnosne sankcije
Namijenjene su smanjenju vojne moći Rusije i sprječavanju njezina tehnološkog usavršavanja:
- Embargo na izvoz oružja i vojne opreme Rusiji.
- Zabrana vojne suradnje i izvoza proizvoda i tehnologije dvostruke namjene (civilne i vojne).
4) Političko-diplomatske sankcije
Sankcije u diplomaciji imaju za cilj političku izolaciju:
- Otkazivanje bilateralnih i multilateralnih sastanaka, suspenzije suradnje u međunarodnim tijelima.
- Zabrana putovanja i izdavanja viza za visoke ruske dužnosnike, uključujući predsjednika, ministre i sigurnosne službenike.
5) Kulturno-sportske sankcije
Iako nemaju izravni ekonomski učinak, ove mjere simbolički izražavaju osudu ruskih (re)akcija:
- Isključenje ruskih sportaša i nacionalnih timova sa međunarodnih sportskih natjecanja (npr. Olimpijske igre, FIFA).
- Prekid kulturne suradnje, uključujući otkazivanje izložbi, gostovanja kazališta i umjetničkih festivala, čak i mnogimakontroverzna zabrana određenih klasičnih ruskih predstava i izvođenje ruskih dramskih, glazbenih i drugih umjetničkih izvedbi.
Klasifikacija sankcija po fazama (kronološki razvoj)
FAZA I: 2014.–2021. – Ponovno pripajanje (ili aneksija) Krima i sukob u Donbasu
Uvođenje sankcija protiv Rusije nakon 2014. godine temeljilo se na ruskim reakcijama na Euromajdan (Rukavina, 2024a). Međunarodna zajednica, posebno Europska unija, Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici, reagirali su na kršenje međunarodnog prava, pri čemu su se pozivali na ključne međunarodne dokumente: Povelju Ujedinjenih naroda, Helsinški završni akt (1975.) te relevantne rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a i Europskog vijeća.
Kao odgovor, uvedene su različite mjere sankcija. Najprije su uvedene financijske i vizne sankcije protiv ruskih dužnosnika i oligarha bliskih Kremlju, kojima je zamrznuta imovina u inozemstvu i zabranjen ulazak u pojedine države koje uvode sankcije. Uskoro su uslijedile sektorske sankcije, koje su pogodile ključne gospodarske grane: bankarski sektor, energetiku i obrambenu industriju. Posebna pažnja posvećena je zabrani izvoza tehnologije za bušenje i eksploataciju nafte, čime se željelo oslabiti dugoročnu sposobnost Rusije da razvija energetski sektor.
Učinci sankcija bili su višestruki. Ruska valuta, rublja, doživjela je značajan pad, a strane investicije su se povukle ili zamrznule. Kao odgovor, Rusija je uvela protusankcije, uključujući zabranu uvoza hrane i poljoprivrednih proizvoda iz EU i SAD-a, čime je otvoreno novo poglavlje ekonomske konfrontacije. Ova faza označila je početak ozbiljnog političkog i ekonomskog razilaženja između Rusije i Zapada, koje je u sljedećim godinama postalo još izraženije.
FAZA II: 2022.–2023. – Međudržavni rusko-ukrajinski sukob
U veljači 2022. godine Rusija je pokrenula ono što službeni Kremlj naziva Specijalna vojna operacija, dok ga Zapad gotovo jednoznačno definira kao invaziju na suverenu državu – Ukrajinu (Rukavina, 2024). Ovaj čin označio je prekretnicu u međunarodnim odnosima te je s pravnog zapadnog aspekta bio okarakteriziran kao teško kršenje međunarodnog prava, uključujući Povelju Ujedinjenih naroda, Ženevske konvencije i temeljna načela suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti država. U tom kontekstu, prethodno uvedene sankcije (nakon 2014.) nisu se više smatrale dovoljnima te su od 2022. godine znatno proširene i produbljene.
Države Europske unije, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Kanada, Japan, Australija i drugi saveznici brzo su odgovorili uvođenjem višestrukih paketa sankcija. Do kraja 2023. godine, Europska unija je usvojila više od 13 paketa sankcija, obuhvaćajući tisuće fizičkih i pravnih osoba, kao i ključne sektore ruske ekonomije. Jedna od najsnažnijih mjera bila je zamrzavanje deviznih rezervi ruske središnje banke, procijenjenih na oko 300 milijardi američkih dolara, čime je direktno pogođena sposobnost Rusije da stabilizira vlastitu valutu i financira ratne operacije.
Dodatno, većina ruskih banaka je isključena iz SWIFT-a, čime je znatno otežano međunarodno plaćanje i financijsko poslovanje. Uvedene su i restrikcije na cijenu ruske sirove nafte, poznate kao price cap, kako bi se smanjili prihodi koji bi mogli biti usmjereni na financiranje rata. Sankcije su obuhvatile i zabrane izvoza napredne tehnologije, uključujući mikročipove, opremu za zrakoplovstvo, IT komponente i druge kritične tehnologije.
Učinci ove eskalacije sankcija brzo su se osjetili. Došlo je do naglog pada uvoza sofisticirane tehnologije, što je pogodilo rusku industriju, posebno u sektoru energetike, automobilske proizvodnje i obrane.
Kao odgovor, Rusija je pojačala uvoz iz Kine i pokrenula strategije za tehnološku samodostatnost, nastojeći razviti vlastite komponente i sustave. Financijski sektor bio je pod snažnim pritiskom, a bruto domaći proizvod (BDP) zabilježio je pad. Međutim, usprkos ozbiljnom gospodarskom udaru, ekonomski sustav nije doživio potpuni kolaps, dijelom zahvaljujući velikim deviznim rezervama, energetskim prihodima i preusmjeravanju trgovinskih tokova prema Aziji i Globalnom Jugu.
FAZA III: 2024.–2025. – Održavanje i prilagodba režima sankcija
U razdoblju od 2024. godine nadalje, sankcije protiv Rusije nisu više samo odgovor na pojedinačne poteze, već su postale dugoročan instrument međunarodnog pritiska i strateške izolacije Rusije. U ovoj fazi sankcije se fokusiraju na procese zaobilaženja postojećih mjera i na aktere izvan Rusije koji posredno omogućuju nastavak ruskog ratnog i ekonomskog sustava. Poseban naglasak stavljen je na proširenje sankcija na treće zemlje i tvrtke koje pomažu Moskvi da izbjegne sankcije – primjerice, preko paralelnih uvoznih kanala ili transfera tehnologije preko posrednika.
Jedan od ključnih aspekata novog pristupa je i razvoj digitalnih sankcija, koje uključuju kontrolu nad transakcijama u kriptovalutama, umjetnoj inteligenciji i kritičnoj softverskoj infrastrukturi. Time se pokušava spriječiti Rusiju da koristi digitalne alate za obilazak financijskih sustava. Uz to, sankcioniraju se posrednički akteri, posebno kineske, turske, indijske i srednjoazijske tvrtke, koje sudjeluju u tzv. re-eksportu sankcionirane robe. Riječ je o tzv. sekundarnim sankcijama, koje su usmjerene na strane entitete – banke, logističke tvrtke, trgovinske posrednike – koji surađuju s Rusijom i time omogućuju kršenje režima sankcija. Ovaj mehanizam ima snažan odvraćajući učinak i potiče globalne aktere da biraju između poslovanja s Rusijom ili pristupa zapadnim tržištima.
Učinci ove faze vide se u transformaciji ruske unutarnje ekonomske politike. Rusija ubrzano razvija model tzv. ekonomije tvrđave, s naglaskom na unutarnju proizvodnju, tehnološku neovisnost i zamjenu uvoza domaćim rješenjima. S obzirom na smanjen pristup zapadnim tržištima i financijskim sustavima intenzivira geopolitičku suradnju s državama koje dijele zajedničke interese ili koje su same pod zapadnim sankcijama – prije svega s Kinom, Iranom i Sjevernom Korejom. Istovremeno dolazi do značajnih promjena u globalnim energetskim i trgovinskim tokovima, pri čemu Rusija preusmjerava izvoz nafte, plina, sirovina i poljoprivrednih proizvoda prema tržištima Azije, Bliskog istoka i Afrike, čime se oblikuje novi multipolarni trgovinski poredak.
Trump prijeti ‘padom Rusije’ i govori da je Putin ‘potpuno poludio’
Zašto zapadne tvrtke zaobilaze sankcije Rusiji: Ekonomski interesi i logika poslovanja
Iako su zapadne vlade uvele stroge sankcije protiv Rusije, dio zapadnih tvrtki i dalje nastavlja izravno ili neizravno poslovati s ruskim partnerima. To se često događa kroz posredničke zemlje ili čak izravnim kršenjem sankcija, uz korištenje različitih zakonskih rupa i mehanizama prikrivanja. Iza takvog ponašanja stoji niz ekonomskih i financijskih razloga koji poduzetnicima pružaju snažne poticaje da nastave suradnju usprkos političkom pritisku.
Rusija predstavlja veliko i značajno tržište s više od 140 milijuna potrošača, razvijenim energetskim i industrijskim sektorima te velikom potražnjom za zapadnim tehnologijama, lijekovima, automobilima i luksuznim robama. Za mnoge tvrtke, profitabilnost poslovanja u Rusiji nadmašuje političke i reputacijske rizike. Proizvodi iz sektora farmacije, energetike, strojarstva i tehnologije posebno ostvaruju visoke marže. Nadalje, brojne kompanije žele zadržati tržišne udjele, strahujući da bi njihovo povlačenje otvorilo prostor za kineske, turske ili indijske konkurente, koji nisu obvezani zapadnim sankcijama.
Sankcije ne obuhvaćaju sve gospodarske aktivnosti. Određeni sektori, poput lijekova, hrane, medicinske opreme i ostalih roba, izričito su izuzeti iz sankcijskog režima.
Pojedine države i kompanije koriste posredničke zemlje poput Turske, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kazahstana i Kine kako bi nastavile izvoz u Rusiju, ali bez izravnog traga u dokumentaciji. Također, neke zapadne tvrtke formalno prodaju svoje ruske poslovnice lokalnim partnerima, ali ih i dalje neizravno kontroliraju, zadržavajući ključne funkcije – upravljanje, dobavu i know-how – u tzv. modelu upravljanje pod novom zastavom (management under new flag).
Sankcije često nisu dosljedno implementirane jer države koje uvode sankcije uvijek gledaju svoje nacionalne interese. Provedbeni mehanizmi su spori i neujednačeni, a pristupi različitih članica Europske unije variraju, neke zemlje su strože, dok druge pokazuju manje volje za nadzor i progon kršenja. Sekundarne sankcije, koje bi ciljale treće zemlje ili tvrtke koje pomažu Rusiji zaobići sankcije još uvijek nisu sustavno primijenjene pa se zaobilaženje često događa bez posljedica. Uzimajući samo primjer bankarskog sektora i financijskih sankcija, nisu sve ruske banke isključene iz SWIFT-a. Određene banke su ostale povezane s ovim sustavom, bilo zbog iznimki vezanih uz energetska plaćanja, bilo zbog sporije provedbe ili specifičnog pravnog statusa, poput Gazprombank, Raiffeisenbank Russia i UniCredit Bank Russia.
Mnoge zapadne korporacije imaju značajna ulaganja u Rusiji – uključujući tvornice, logističke centre, franšize i distributivne mreže. Potpuno povlačenje s tog tržišta značilo bi ogromni financijski gubitak, uz rizik trajnog gubitka pozicije. Ostankom, pa makar i formalno zamrznutim, tvrtke nastoje očuvati vrijednost svojih ulaganja i održati prisutnost za buduće razdoblje, u nadi da će doći do skorog završetka sukoba i normalizacije odnosa s Rusijom koji mnogi u poduzetničkom sektoru, ali čak i u političkom, znanstvenom, kulturnom i drugom, željno iščekuju.
Pojedine kompanije realno procjenjuju da sankcije neće trajati zauvijek i nastoje ostati u pripravnosti za tzv. dan poslije, kada će se međunarodno poslovanje ponovno normalizirati s Rusijom i odmah dan poslije će prednost imati oni koji su već prisutni u Rusiji. Uz to, neke države članice EU imaju blaži stav prema Rusiji, bilo zbog geopolitičkih interesa ili energetske ovisnosti (Mađarska). Time se stvara prostora za tiho toleriranje poslovanja, bez otvorenog kršenja sankcija.
Tjedna analiza Zorana Metera: Kontrolirani rat koji učas može eksplodirati i Europu pretvoriti u pakao
SPIEF – Otvorena prisutnost i promoviranje zapadnih tvrtki u Rusiji
SPIEF – Sankt Peterburški međunarodni ekonomski forum – tradicionalno je bio središnje mjesto susreta globalnih poslovnih i političkih elita s ruskim vrhom. I nakon 2022. godine, usprkos oštrom sankcijskom režimu i dubokoj geopolitičkoj podjeli, pojedine zapadne tvrtke nastavile su otvoreno sudjelovati ili se neizravno promovirati na forumu. Njihova prisutnost, iako diskretnija nego ranije, i dalje svjedoči o postojanju pragmatičnih poslovnih interesa, ekonomskih prioriteta nad političkim stavovima te očekivanja buduće normalizacije odnosa s Rusijom. Usprkos formalnim ograničenjima i javnoj osudi, određeni broj zapadnih kompanija nastavio je sudjelovati na SPIEF-u – izravno ili putem posredničkih struktura. SPIEF tako ostaje primjer složenosti globalnih gospodarskih tokova, u kojima ekonomska logika često nadilazi (ponekad samoubilačke) političke pozicije.
Godine 2022. i 2023. većina zapadnih političara i visokih korporativnih predstavnika izbjegavala je otvoreno sudjelovanje na SPIEF-u. Međutim, partikularno dostupni podaci i izvještaji sugeriraju da je oko 150 tvrtki iz tzv. „neprijateljskih zemalja“ (prema ruskoj klasifikaciji) ipak bilo prisutno na forumu. Njihova imena nisu javno objavljena, a nastup je uglavnom bio diskretan, putem lokalnih zastupnika, poslovnih komora ili preko „tvrtki kćeri“ koje i dalje djeluju unutar Rusije. Prethodne, 2024. godine, SPIEF bilježi ponovni rast sudjelovanja, s više od 21.000 sudionika iz 139 zemalja. Iako je naglasak stavljen na suradnju s partnerima iz Azije, Bliskog istoka i Globalnog Juga – poput Kine, Indije i Irana – neke europske tvrtke nastavile su biti prisutne, najčešće putem lokalnih podružnica, distributera ili regionalnih ureda. Prisutnost je i dalje bila oprezna, ali signalizira zadržavanje poslovnih interesa u Rusiji i logiku poslovnog sektora, koja je mnogo racionalnija i pragmatičnija od iracionalnog vanjskopolitičkog aspekta, što je paradoksalno, jer je povijesno diplomacija uvijek simbolizirala racionalno pragmatično ponašanje koje bi vodilo u mir i suradnju.
Međutim, diplomacija je mnogo izgubila na ugledu i kao profesija po svojim rezultatima kad je u pitanju međudržavni rusko-ukrajinski sukob. Možda bi diplomacija mogla mnogo toga naučiti od poduzetničkog privatnog sektora što je posebna tema istraživanja. Najave za sudjelovanje na ovogodišnjem SPIEF-u, 18.-21. lipnja 2025. godine, pokazuju da se određeni oblici suradnje zapadnih firmi i Rusije ponovno strukturirano pojavljuju na forumima poput SPIEF-a. Američka gospodarska komora u Rusiji (AmCham Russia) potvrdila je planove za sudjelovanje u poslovnom programu SPIEF-a 2025. godine, uključujući organizaciju okruglih stolova i panela. Nekoliko američkih i europskih tvrtki izrazilo je spremnost za otvorenije poslovne kontakte, naglašavajući pritom svoju neutralnost ili humanitarni karakter djelovanja.
Ključni razlozi za nastavak sudjelovanja zapadnih tvrtki na SPIEF-u temelje se prije svega na očuvanju racionalnih ekonomskih interesa i dugoročne poslovne strategije te nužnosti nastavka izgradnje gospodarskih odnosa s Rusijom. Mnoge zapadne kompanije ne žele trajno napustiti rusko tržište jer se boje da bi ih mogle istisnuti konkurentske tvrtke iz zemalja koje nisu uvele sankcije – poglavito iz Kine, Indije i Turske. Sudjelovanje na SPIEF-u omogućuje im da zadrže poslovne kontakte, prepoznatljivost brenda i poziciju na tržištu, čak i u uvjetima ograničene prodaje ili izvoza.
Unatoč postojećim sankcijama, poslovanje u Rusiji i dalje može biti vrlo profitabilno. Prema podacima Financial Timesa, američke i europske kompanije platile su oko 3,5 milijardi dolara poreza na dobit u Rusiji samo tijekom 2023. godine. Ti podaci pokazuju da se značajni prihodi i dalje ostvaruju usprkos geopolitičkoj nestabilnosti (Financial times, 2025). Neke tvrtke smatraju da je sadašnja situacija privremenog karaktera i da će s vremenom doći do političkog rješenja i ukidanja sankcija. Sudjelovanjem na forumima poput SPIEF-a, tvrtke se pozicioniraju za brzi povratak i obnovu poslovnih odnosa kada se okolnosti promijene. Osim toga, SPIEF danas predstavlja važnu platformu za povezivanje s poslovnim partnerima iz zemalja izvan Zapada, osobito iz Azije, Afrike i Latinske Amerike, koji sve aktivnije sudjeluju u ruskoj trgovini i ulaganjima. Time se otvaraju alternativni kanali suradnje, izvan formalnih sankcijskih režima. Kad politika gradi granice, novac gradi zaobilaznice.
Zaključno, iako se broj zapadnih tvrtki koje sudjeluju na SPIEF-u smanjio nakon 2022. godine, njihovo potpuno povlačenje nije se dogodilo. Mnoge tvrtke pronašle su načine da održe prisutnost na ruskom tržištu, bilo kroz posrednike, lokalne podružnice ili gospodarske komore.
Njihovo sudjelovanje ukazuje na složenost međunarodnog poslovanja, u kojem ekonomski interesi, strateška razmatranja i očekivanja buduće normalizacije često nadilaze političke iracionalne poteze i formalna ograničenja kroz sankcije. Istinski uspješni poduzetnici koji to i dalje žele biti, a to znači gledati svoju financijsku sliku, imat će na umu prilike koje im se otvaraju, uključujući i Rusiju, jer je profit kao i voda, uvijek nađe put.
Ukrajina kao poligon za sudar interesa: Kako rješenje rata vide SAD, Kina i V. Britanija (2)
Sudjelovanje na ekonomskim forumima diljem svijeta promovira i sama Europska unija kroz svoje projekte internacionalizacije putem EU fondova (naravno, trenutačno vjerojatno ne i u Rusiji), jer je uvidjela važnost promoviranja europskih proizvoda, koji su još uvijek dostupni i za građane Ruske Federacije jer se sankcije uspješno zaobilaze godinama. Sankcije su zidovi koje postavljaju države, ali novac uvijek pronađe vrata jer on ne poznaje nacionalne zastave, nego samo putove do svog umnožavanja.
Izvori
Rukavina, Bruno. 2024. Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014. – 2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg:2538(Pristupljeno: 25.5.2025.)
Rukavina, Bruno. 2022. Poluotok Krim – geopolitički i geostrateški osvrt na prošlost, sadašnjost i budućnost. Forum za sigurnosne studije 6(6), 89-118. Dostupno:https://hrcak.srce.hr/303586(Pristupljeno: 25.5.2025.)
Rukavina, Bruno. 2024a. Ustanak na Euromajdanu – uzroci, provedba i nasljeđe. Međunarodne studije 24(1-2): 131-156. Dostupno: https://hrcak.srce.hr/clanak/467522(Pristupljeno: 25.5.2025.)
Financial times. 2025. US and EU companies paid $3.5bn in Russian tax on profits in 2023. Dostupno: https://www.ft.com/content/5f5869e0-e9fe-492f-87bd-a7ba31a0724a(Pristupljeno: 25.5.2025.)
