Kada se govori o ratovima koji su 90-tih nakon raspada Jugoslavije poharali Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te Kosovo, često se može čuti kako je “na Kosovu sve započelo, a na Kosovu je sve i završilo”.
Naime, Slobodan Milošević je 1989. prilikom proslave 600 godina Kosovske bitke održao poznati govor na Gazimestanu, kada je kosovskim Srbima huškački poručio “opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene”, da bi deset godina kasnije rat na Kosovu bio posljednji rat u koji je bila uključena Srbija i kraj Miloševićeve vladavine u Srbiji. Stoga se upravo Kosovo spominje u kontekstu početka i kraja oružanih sukoba.
Srpsko-albanski sukob je neprijateljstvo između Srba i Albanaca koje je, otvoreno ili latentno, trajalo tijekom čitavog 20. stoljeća više puta prerastajući u oružani sukob. Ovaj sukob ima svoju dugu i složenu povijest koja se uglavnom odnosi na teritorij Kosova. Iako je Kosovo od pamtivijeka bilo “vruće tlo”, točno na današnji 01. veljače 1990. godine kada su tadašnje jugoslavenske vlasti izvele tenkove na ulice kosovskih gradova – bilo je jasno da nema povratka i da će ovo područje postati ratnim žarištem punim posebno okrutnih zločina.
Milošević pokrenuo lavinu zločina prema Albancima
Toga dana na Kosovu je eskaliralo nasilje, tijekom kojeg su srbijanske snage i JNA ubile 27 albanskih demonstranata, a borbeni zrakoplovi nadlijetali su Prištinu. U isto vrijeme, komunistički su mediji širili mržnju i narodu plasirali potpuno netočne informacije kojim se pravdalo ovakvo postupanje prema Kosovarima. Ovo razdoblje obilježilo je masovnim zatvaranje Albanaca, a situacija je dodatno kulminirala 21. veljače 1990. uvođenjem izvanrednog stanja, čime je započela vojna hunta i represija nad većinskim albanskim stanovništvom.
Do ovakvog razvoja situacije i krvoprolića koje će potrajati sve do 1999. kada je NATO bombardirao Srbiju, prethodili su prosvjedi iz 1989. godine kada je pred saveznom skupštinom demonstriralo više stotina tisuća ljudi, tražeći hitno rješavanje situacije na Kosovu. Istog dana (28. veljače) Predsjedništvo SFRJ odobrilo je upotrebu vojske i uvelo izvanredno stanje na Kosovu. Nakon toga, specijalne snage srpske policije upale su u rudarska okna i ugušile štrajk albanskih rudara. Uhićeno je na stotine osoba, a pokrajinsko rukovodstvo je smijenjeno. Već 23. ožujka te godine kosovski parlament usvaja ustavne amandmane, a Kosovo gubi dotadašnju široku autonomiju i ponovo dobiva Metohija u nazivu.
Godinu prije NATO napada s Kosova protjerano 1,5 milijuna Albanaca
Albanci su nakon oduzimanja autonomije pružali pasivni otpor, odbijajući sudjelovati u političkom životu Srbije, ne izlazeći na izbore ni na popis. Nekoliko mjeseci kasnije, većinsko albansko stanovništvo pokrajine je 1990. godine proglasilo neovisnost Republike Kosova, što nije priznala ni jedna država osim Albanije. Od tada Albanci su počeli organizirati paralelne državne institucije, kao što su škole, porezni sustav, sudstvo i policija.
Srbijanska policija je neprestano vršila intervenciju u obrazovni proces i maltretirala albanske učitelje pred njihovim učenicima, a također i same roditelje i učenike. Razdoblje nakon 1990. godine Albanci smatraju razdobljem “divljeg, totalitarnog, vojno-policijskog režima”, pod kojim je albanska populacija teško patila. Samo godinu prije NATO napada na Srbiju, s Kosova je bilo protjerano oko 350.000, a do 13. lipnja 1999. približno 1,5 milijuna stanovnika, uglavnom Albanaca
Srbija pred sudom za stravične zločine
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (MKSJ) u raznim je presudama zaključio da je srpski vojni i politički vrh izvršio zločin protiv čovječnosti i ratne zločine tijekom rata na Kosovu. Između ostalog, Nikola Šainović, zamjenik premijera SR Jugoslavije, Sreten Lukić, voditelj Ministarstva unutarnjih poslova i Nebojša Pavković, zapovjednik Vojske Jugoslavije, osuđeni su zbog “deportacije, prisilnog premještanja stanovništva, ubojstva, progona zbog rasne, religiozne ili političke osnove (zločin protiv čovječnosti)”.
Srbijanska policija i tajne službe su aktivno surađivale u prikrivanju masovnih ubojstava, zakapajući leševe žrtava ratnih zločina na tajnim lokacijama u Srbiji i paleći ih. Kasnijih godina, dio tajnih grobnica je otkriven, te su žrtve ekshumirane. S druge strane, i Haradin Bala, zapovjednik OVK, proglašen je krivim zbog zločina protiv čovječnosti i kršenja pravila ratovanja, a u studenom 2020. godine je kod MKSJ stupila na snagu i optužnica protiv bivšeg lokalnog zapovjednika kosovskih gerilaca Hashima Thaçija, kojega tužiteljstvo tereti da je suodgovoran za ubojstva preko 100 civila raznih etničkih pripadnosti.
