Nema mnogo horor filmova koji su tako užasno jezivi za snimanje kao što su za gledanje. Teksaški masakr motornom pilom, koji je otvoren prije 50 godina ovog mjeseca, značajna je iznimka.
Riječ je o jednom od najkontroverznijih, ali trajno najutjecajnijih horora u povijesti kinematografije, koji je usprkos izrazito nesuptilnom naslovu opisan u New York Timesu kao ‘formalno izvrstan umjetnički film, prepun veličanstveno košmarnih slika, koliko poetičnih toliko i poremećenih’ .
Ipak, snimljeno je na vrhuncu užasno vrućeg teksaškog ljeta u tako ‘nepodnošljivo trulim’ uvjetima da je islandski glumac Gunnar Hansen, koji je glumio pokvarenog negativca u priči ‘Leatherface’, kasnije tvrdio da nije siguran hoće li glumačka ekipa izaći živ.
Leatherface, psihopatski maskirani kanibal koji je volio mučiti svoje žrtve prije nego što ih ubije i pojede, doista je bio stvar noćnih mora. Ali takav je bio i set – seoska kuća u Round Rocku u Teksasu, u kojoj je temperatura stalno rasla iznad 110 F (43 C).
Gunnar Hansen stvorio je Leatherfacea, manijaka s motornom pilom u The Texas Chain Saw Massacre iz 1974.
Glumica Marilyn Burns prikazana kao Sally Hardesty, u sceni iz filma Teksaški masakr motornom pilom iz 1974.
I, da uvjeti budu još neugodniji, redatelj Tobe Hooper inzistirao je da se zgrada zatrpa mrtvim psima, ostacima stoke i smrdljivim sirom. Ne bi, ne bi se moglo, moguće dogoditi sada. Vjerojatno se to tada nije trebalo dogoditi.
Ali Hooper je zaključio da bi užasan smrad pomogao stvoriti užasnu atmosferu, čineći da jezivost zapleta izgleda još stvarnije. Kao rezultat toga, glumci su morali trčati vani na ‘pauze za povraćanje’.
Sve je to zamišljeno u robnoj kući u Austinu malo prije Božića 1972. Još ne napunivši 30 godina, Hooper je svratio u kupovinu i našao se u prepunom odjelu s hardverom, očajnički želeći pobjeći. ‘Te velike gužve su me uvijek pogađale’, rekao je desetljećima kasnije za Austin Chronicle. Zatim je primijetio niz svjetlucavih motornih pila.
Maštao je o tome kako će uhvatiti jedan, pokrenuti ga i probiti smrtonosni put kroz božićne kupce. Za manje od jedne minute, volio je tvrditi, njegova besposlena maštarija mutirala je u koherentnu ideju: Teksaški masakr motornom pilom je rođen.
Bilo je i drugih inspiracija. Amerika je krajem 1972. bila nesretna zemlja. Kriza u Watergateu je fermentirala, Vijetnamski rat je nastavio bjesnjeti, a politička ubojstva iz 1960-ih dugo su se nadzirala u kolektivnom sjećanju, kao i ubilačko divljanje učenika Charlesa Mansona iz 1969. godine.
Štoviše, samo devet mjeseci prije nego što su Mansonovi pomoćnici zaklali glumicu Sharon Tate i šest drugih, bivšem čovjeku na neobičnim poslovima po imenu Ed Gein – poznatom kao Mesar iz Plainfielda – počelo je suđenje za brojne zločine, uključujući ubojstvo i otmicu tijela.
Gein je bio fasciniran ratnom pričom o Ilse Koch, čiji je suprug bio zapovjednik koncentracijskog logora Buchenwald, i koja je navodno oblikovala sjenila od tetovirane kože ubijenih zatvorenika. Propisno nadahnut, ekshumirao je leševe s groblja u Plainfieldu, Wisconsin, praveći uspomene od njihove kože i kostiju. Leatherface, čija je maska bila izrađena od ljudske kože, napravljena je po uzoru na Geina, koji je držan u sigurnoj psihijatrijskoj bolnici u vrijeme kada je Hooper snimio The Texas Chain Saw Massacre.
Ali neki od najgorih serijskih ubojica u povijesti nacije još uvijek su bili na slobodi. Među njima je bio Edmund Kemper visok 6ft 9in, koji je bio u zatvoru zbog ubojstva bake i djeda 1964.
‘Samo sam htio vidjeti kakav je osjećaj ubiti baku’, rekao je policiji.
Radeći na scenariju sa svojom koscenaristicom Kim Henkel, Hooper je također pažljivo pratio slučaj bliži kući, takozvana ubojstva Candy Mana, ui oko Houstona, Texas.
Hansen je imao 26 godina kad je dobio ulogu djelomice zbog svoje visine; bio je visok šest stopa i četiri inča. Film – i lik Leatherface – odmah su postali miljenici obožavatelja
Hansen je jednom rekao da je Leatherface nosio maske jer iza maske nije bilo ničega. ‘Ubijanje je bilo jedino što je znao’, rekao je o liku kojeg je oživio na ekranu
Izvana ugledan čovjek po imenu Dean Corll, oteo je, silovao, mučio i ubio najmanje 28 dječaka i mladića prije nego što ga je u kolovozu 1973. ustrijelio njegov izopačeni suučesnik.
Postojao je još jedan izrazito jeziv utjecaj na Hoopera. Neposredno prije Božića 1972. saznao je, zajedno s ostatkom svijeta, da je pronađeno 16 preživjelih u zrakoplovnoj nesreći 72 dana ranije u Andama. Kako bi ostali živi, bili su prisiljeni jesti meso onih koji su umrli.
Taj jezivi detalj pomogao je izoštriti Hooperovu viziju moderne verzije Hansela i Gretel, njemačke bajke iz 19. stoljeća Jacoba i Wilhelma Grimma.
Hansel i Gretel su brat i sestra koje je majka napustila u šumi, a zarobila ih je vještica kanibal. Hooper je zamislio mlade protagoniste svog filma kako na sličan način lutaju utabanom stazom u istu vrstu užasne opasnosti, ali možda bez tako sretnog završetka.
Davno prije toga, Hooper je i sam zamalo postao žrtva masovnog ubojstva. 1. kolovoza 1966. lutao je kampusom Sveučilišta u Teksasu u Austinu kada mu je policajac viknuo da se skloni u obližnju zgradu. Netko je pucao na ljude s 28. kata Upravne zgrade sveučilišta. Nekoliko sekundi kasnije, metak je pogodio istog policajca.
Strijelac je bio bivši marinac Charles Whitman, ‘teksaški snajperist s tornja’, koji je tog dana već smrtno izbo svoju majku i ženu, a zatim ih je ubio još 14 u 96-minutnom ubojitom pohodu. Dugokosi Hooper, tada star samo 23 godine, gledao je kako se sve ovo odvija. Tvrdio je da je opušteni hipi, ali je bio duboko pogođen masakrom u Whitmanu. Za njega je to bio najalarmantniji događaj iz 1960-ih koji je bio u potpunoj suprotnosti s kontrakulturnim klišejima mira i ljubavi.
Dakle, kad se sve uzme u obzir, nije iznenađujuće da je zamislio Teksaški masakr motornom pilom kako i kada je to učinio i zašto ga je tema Hansel i Gretel toliko privukla.
Do tada su on i Henkel već snimili jedan film, Ljuske jaja, uglavnom improviziranu dramu iz 1969. o komuni hipija koju progoni zli duh. To je saželo ono što su oba filmaša osjećala o 1960-ima. Ali njihov drugi zajednički projekt bio je vrlo drugačiji.
Film je počeo snimati 15. srpnja 1973., ali već su se pojavili zabrinjavajući predznaci glavobolja. Umjesto da se pojavi na snimanju, Gunnar Hansen je otišao na pijanu pijanicu i zaključao se u svoju hotelsku sobu s iscrpljujućom tremom prije snimanja. Da je znao što se sprema, možda se nikada ne bi pojavio.
Teksaški masakr motornom pilom priča priču o pet prijatelja tinejdžera na putovanju, koji čine kobnu pogrešku i posjete udaljenu kuću u nadi da će dobiti benzin za svoj kombi.
Teksaški masakr motornom pilom prati skupinu prijatelja koji putuju u ruralni Teksas i pronalaze udaljenu kuću, ne shvaćajući da je to vlasništvo obitelji poremećenih ubojica
Ispostavilo se da je to dom Leatherfacea i njegovih manijakalnih rođaka. U najozloglašenijoj sceni filma, jedna od tinejdžerica, Sally Hardesty (koju glumi Marilyn Burns), muči se za obiteljskim stolom. Vezana je za ruke mrtvaca, a Leatherface joj posječe prst kako bi 100-godišnji patrijarh (kojeg zapravo glumi tinejdžerski glumac John Dugan u teškim protezama) mogao piti njezinu krv.
Većina ljubitelja horor filmova koji poštuju sebe obožava tu scenu. Ali ono što ne znaju svi je da je užas bio stvaran. Hansen je koristio nož na kojem je bila pričvršćena epruveta lažne krvi, ali se pokvario.
Nakon brojnih pokušaja odlučio je uzeti stvari, i to doslovno, u svoje ruke. Burnsu je potajno stvarno posjekao prst, što u žaru snimanja nitko od ostalih glumaca nije shvatio. Rečeno je da je Burns bila bijesna kad je saznala. Ali ne i Dugan, koja nije otkrila ‘sve dok godinama kasnije nisam zapravo sisao njezinu krv, što je zapravo pomalo erotično’.
Godine 2013., dvije godine prije smrti, Hansen je napisao memoare pod nazivom Chain Saw Confidential, za koje je intervjuirao Burnsa. Rekla mu je da u njezinom strahu nije bilo ništa lažno. ‘Nasmrt si me prestrašio’, rekla je. Način na koji ju je mrko gledao, prisjetila se, činio se ‘previše stvarnim’.
Glumcu po imenu Jim Siedow, koji je glumio još jednog člana Leatherfaceovog krvoločnog klana, bilo je teško natjerati se do te mjere da simulira ekstremno nasilje nad Burnsom. Tako su ga Hooper i ostatak ekipe nagovarali, vičući ‘udari je, udari je jače, udari je još!’ Čak se i Burns pridružio. ‘Udari me, ne brini o tome’, rekla je.
Takve su smicalice danas nezamislive, dok bi svaki redatelj koji zatrpa set mrtvim psima samo da bi stvorio štetnu atmosferu bio otpušten i otkazan. Ali u svojoj knjizi The Texas Chain Saw Massacre: The Film That Terrified A Rattled Nation iz 2019. godine, autor Joseph Lanza izdvaja još jedan mogući razlog za ono što je čak i u to vrijeme bilo neobuzdano ponašanje: kanabis. Ispred kuće u kojoj se snimalo nalazila se parcela od dva hektara zasađena kanabisom. Hooperu, njegovoj glumačkoj ekipi i ekipi rečeno je da, sve dok su diskretni u vezi s ‘izvannastavnim vrtlarenjem’, mogu pomoći sami sebi.
Koliko god je konzumirao, Hooper više nije tu da odgovara za svoje postupke; umro je 2017. u dobi od 74 godine. No, bio je jako zadovoljan trajnim utjecajem svog najpoznatijeg filma, koji je izravno inspirirao niz kasnijih filmova, od hita Johna Carpentera iz 1978. Noć vještica do Aliena Ridleya Scotta godinu dana kasnije.
Također je uspostavio električne alate kao oružje za ubojstvo i mučenje, što neće svima zvučati kao nasljeđe… ali obožavatelji horora znaju drugačije.
