Pismo “grupe seljaka” iz Dikla (podaci poznati redakciji), prenosimo u cijelosti:
Evo smo nas par zapisali što čujemo svakodnevno oko sebe pa šaljem i molim za objavu. Potpisujemo kao “grupa seljaka” (podaci poznati redakciji). Za opremu imamo checklist u prilogu. Hvala na uvrštenju i pozdrav.
Diklo – Divlji zapad
Iz kojeg si kvarta? Kažeš Diklo, a oni će, u pravilu, Aaa, lipo! Ili možda više neće? Nekad nam se zavidjelo na položaju, dodiru s morem, mirnoći itd., svako je imao neku predodžbu o Diklu kao ugodnom rezidencijalnom gradskom kvartu. Ustvari, nikad nije bilo tako: Diklu oduvijek nedostaju osnovni civilizacijski dosezi poput kanalizacije, nogostupa, parkinga, ambulante, ljekarne, vrtića, pošte, da ne spominjemo kulturne sadržaje… ukoliko ne brojimo lunapark kod “Ekonomske” i nedavni koncert Maje Šuput na Zgonu.
Kakva je kvaliteta života u Diklu danas? Smrdi, brate, opako. Dikljanci u večernjoj priobalnoj šetnji razmjenjuju savjete i preporučuju jedni drugima koje dionice izbjegavati zbog prejake “arome”. Komentiraju taj specifični “bouquet” i njegove suptilne varijacije ovisne o vjetru i stanju na obližnjem požarištu tj. “Odlagalištu otpada Diklo” ili jednostavno “Škavaci”, od milja “Škavi”. Navečer u Diklu, svejedno bila bonaca ili zapuhne noćnik, istočnjak ili bura, umjesto osvježenja nakon vreline dana, dolazi do potpunog dokidanja kvalitete života u težini smrada gradske deponije.
Znate ono kad dadete ulje na analizu pa dobijete podatke o njegovim fizikalno-kemijskim svojstvima. Na natjecanjima će trenirani kušači dodatno ocijeniti i tzv. organoleptička svojstva, provesti senzorsku analizu: pomirisati i kušati. U Diklu ne možemo tvrditi da postoji štetnih čestica u zraku. Mjerenja, navodno, tako pokazuju. I tko smo mi da sumnjamo? Eto, mi smo samo dobro istrenirani kušači koji se plaše za svoje masline, povrće iz svojih vrtova, za svoje bližnje, za rakove i astme, za podzemne vode, bakterije i plinove, a organoleptički možemo samo reći da smo – u banani. (I da je Maja Šuput bila sriće da je tu večer puva maeštral.)
Medijima bi htjeli prezentirati činjenice, kako bi ih oni prenosili dalje, ali ovdje smo, dragi naši mediji, bespomoćni. Naime, ne možemo vam prenijeti miris, nema za to aplikacije ili printera, smrad se ne može snimiti i reproducirati. Odvažniji i oni jačeg želudca mogu pokušati provjeriti sami za sebe pa prošetati na potezu od Vukovice prema Taverni i dalje prema zapadu. Dolazite li brodom, s morske strane, Diklo ćete nanjušiti bez problema, ne treba vam GPS, dovoljan je specifični aerosol. Pokušajte se prisjetiti smrada kante smeća pokraj koje ste nekad prošli na ljetnih 30+. E, sad zamislite sve kante, sve iznutrice, svo trulo povrće i voće, gotovo sav razvrstani i nerazvrstani otpad privrede, turista i žitelja Zadarske županije s otocima – velika brda smeća na par stotina metara od zadarskog “Beverly Hillsa”, kako se Diklu tepalo. Možda “Garbage Hills”? Pokušajte još zamisliti i kako je kad se sve to zajedno zapali, u pravilu tijekom ljeta barem jedanput mjesečno.
Diklo je, dragi naši sugrađani, postalo poligon za testiranje izdržljivosti Zadrana. Evo stoga izvještavamo vas iz Dikla: Postojimo. Živi smo. Nije nas ubilo par godina Pfeiffera i dnevnih prometnih kolapsa u prašini ili blatu, uglavnom bez asfalta, bez redovitog javnog prijevoza, često bez struje, vode ili interneta, u raznim kombinacijama. (Vjerovali ili ne, Pfeiffer još nije gotov i vraća nam se na jesen, i prije nego odu turisti.) Preživljavamo i galopirajuću betonizaciju bez podrške cestovne ili bilo koje druge infrastrukture. I dalje smo navečer u šetnji bez nogostupa, s javnom rasvjetom toliko lošom da bi se trebala zvati “tajnom rasvjetom”, izbjegavajući kamikaze na našoj prometnici i šetnici, tj. plaži s obilježjima ceste, manjkave signalizacije i bez ležećih (ili ikakvih) policajaca. Nastavljamo se kupati u moru zajedno s galebovima koji tu navrate prati noge nakon gozbe na deponiju i, dalje, evo već desetljećima objašnjavamo djeci i turistima Što.To.Tako.Smrdi? Možda činjenica da nešto smeta turistima i ovaj put nešto pomakne jer se sve ionako svelo na turizam, a potrebe domaćeg stanovništva slabo se doživljava.
Ajmo CGO Biljane! Zagospodari otpadom! I neka bude bolje nego ovdje. Nama je zadnjih šezdeset godina dosta! Najapsurdnije je da i mi plaćamo odvoz smeća, a samo nam ga prebace iza kuća. Zar ne bi bilo logičnije da nam se isplaćuju odštete za svaku noć (ne)prespavanu u smradu? Ili za to što ne možemo sjediti na verandama svojih precijenjenih nekretnina. A sad još i taj azbest, naš novi brend.
Što da radimo kad Diklo nije grad? Jednostavno nema civilizacijska obilježja grada. Čini li to onda nas seljacima? Trebamo li uzeti lopate i vile kao Gubec i ekipa prije petsto godina pa krenuti u pobunu: naprosto humano-ekološku akciju zatvaranja ninske ceste usred sezone? Građani ili seljaci, nevažno, pitanje je isto: “Jesmo li se za ovo borili?”
Kako čujemo, ovisno o vjetru “čuje” se dobro u Kožinu i na Bokanjcu, a kako javljaju tamošnji kušači, osjeti se i na Puntamici i Belafuži. Problem se, gle čuda, širi. Kako to? Netko nas sabotira?
Možda dođe do famozne senzibilizacije javnosti? Možda jednog dana stvarno ne bude više dovoza smeća na Diklo? Koliko će zatim trajati sanacija ovog užasa? Hoće li se u Biljanima stvarno gospodariti otpadom ili samo iskrcavati i iskrcavati generacijama kao ovdje kod nas? Mnoga su pitanja, ali, dragi vi koji odgovarate, nemojte nam pričati kako je nešto u planu i kako je plan u fazama i kako su osigurana sredstva i bla-bla. Priča smo se naslušali, osobito priča za malu djecu, jer jedan te isti problem pratimo već desetljećima, baš otkako smo bili mala djeca. Riješite to već jednom, u tišini i odmah! Štoviše, rješavajte stvari unaprijed kad već imate vizije, strategije, akcijske planove i alate.
Just do it.
Grupa seljaka iz Dikla
