Opcija C. Tako je u vrhu HDZ-a, prema tvrdnjama sugovornika iz stranke, interno označen scenarij koji se do prije nekoliko mjeseci činio dalekim, a danas sve manje zvuči kao teorija. Ako pukne odnos s Domovinskim pokretom, a ako Hrebak i ostatak liberalnog centra ne uspiju amortizirati udare s desna — na stolu je već pripremljena alternativa. I ona ne vodi dalje udesno. Vodi prema Istri. Priča o mogućem ulasku IDS-a u Vladu više nije tek kuloarska konstrukcija. Nakon niza potresa u odnosima HDZ-a i DP-a, osobito u kontekstu ideoloških ispada i “grobnica” retorike koja je ponovno otvorila stare rovove, u Banskim dvorima sve češće se čuje da je vrijeme za stabilnije, predvidljivije partnere. A u toj računici Istarski demokratski sabor stoji kao spremna opcija.
Nastavak je to dinamike o kojoj se govorilo još krajem 2025., kada su prvi put ozbiljno počele kružiti informacije da bi Domovinski pokret mogao biti tranzicijsko rješenje. Tada se tvrdilo da je riječ o privremenom mostu prema stabilizaciji desnog krila. Danas, nakon novih trzavica, sve više izgleda da je most pri kraju. Plenković je političar koji ne ostavlja vakuum. Opcija A bila je stabilna većina s DP-om, bez većih ideoloških ekscesa. Opcija B oslanjanje na Hrebaka i manjinske partnere, uz disciplinu i kontrolu. No sada se razrađuje opcija C — liberale zamijeniti liberalima. Ako jedni postanu previše bučni ili preslabi, drugi su već u predvorju.
IDS, prema tvrdnjama upućenih, nije samo načelno zainteresiran. Projekti su već iscrtani, potrebe Istre artikulirane, a komunikacija s dijelovima Vlade nikada nije u potpunosti zamrla. U politici ništa ne počinje preko noći; dogovori se bruse mjesecima. Miraz koji IDS donosi nije ideološki, nego teritorijalan. Stabilni regionalni glasovi, jaka infrastruktura u Istri i Kvarneru, solidna organizacija i — što je HDZ-u ključno — predvidljivost. Za razliku od DP-a, koji često otvara svjetonazorske frontove, IDS bi pregovarao o cestama, bolnicama, decentralizaciji i fiskalnim aranžmanima.
Dugo se planira
No taj miraz ima cijenu. Sugovornici iz HDZ-a ne skrivaju da bi takav aranžman skupo koštao. Istra bi tražila infrastrukturne pakete, razvojne projekte, dodatne ingerencije. U prijevodu — snažnu financijsku i političku kompenzaciju za ulazak u koaliciju. Zanimljivo, IDS navodno nema problem biti u formalnoj koaliciji čak ni ako je Domovinski pokret tehnički još dio većine — sve dok dobije ono što želi. U tom smislu ideološka čistoća nije prepreka, nego pregovaračka valuta. Ako DP ostane, IDS će tražiti više. Ako DP ode, tražit će sigurnost dugoročnog partnerstva.
U vrhu HDZ-a takva pragmatičnost ne izaziva nelagodu. Dapače, odgovara im. Regionalna stranka koja želi projekte i mandate lakša je za upravljanje od ideološki motivirane desnice koja svako malo testira granice. Plenkovićev stil poznat je: ne reže dok ne mora. On paralelno drži otvorene kanale prema svima. Ako opcija A preživi — zadržat će je. Ako Hrebak uspije stabilizirati liberalni blok i amortizirati desne ispade — opcija B ostaje. No ako obje puknu, opcija C već ima nacrt.
U tom kontekstu, IDS nije spasitelj nego alat. Kao što je DP bio alat za pacifikaciju desnog krila, tako bi IDS mogao postati alat za stabilizaciju centra i pripremu terena za novu političku fazu. Ta faza uključuje i Zagreb. HDZ ondje traži dugoročnu strategiju povratka. Partneri iz Istre i Kvarnera, koji ne guraju ideološke teme, manje su toksični za urbani centar nego političari koji stalno otvaraju povijesne rasprave. Europa ide udesno, ali Hrvatska možda bira drugačiju putanju. U HDZ-u procjenjuju da je realna tvrda desnica manja nego što izgleda u medijima i na društvenim mrežama. Fragmentirana je i organizacijski slaba. IDS, s druge strane, donosi strukturiranu regionalnu bazu.
Sve ima svoju cijenu
No javnost bi takav zaokret mogla doživjeti kao čisti politički inženjering. Jučer s DP-om, sutra s IDS-om — a sve pod istim obrazloženjem stabilnosti. Pitanje je koliko birači toleriraju takvu fleksibilnost, no dobar primjer je HNS kojega su birači HDZ-a kao što vidimo bez problema prežvakali i prihvatili, nakon što je godinama ta stranka bila u zagrljaju suprotnom političkom bloku. U pozadini svega stoji hladna matematika. Koliko ruku treba? Koliko koštaju? I tko ih može garantirati bez iznenađenja? IDS u toj računici nudi relativnu sigurnost. Ali cijena nije samo financijska. Uključuje i percepciju. HDZ bi još jednom pokazao da mu ideološki partneri nisu svetinja, nego promjenjiva kategorija. Stabilnost iznad svjetonazora. Za IDS bi ulazak u Vladu značio povratak na nacionalnu razinu kroz velika vrata. Nakon razdoblja političkog osipanja, to bi bio dokaz da regionalna snaga može diktirati uvjete u Zagrebu. Za Domovinski pokret, pak, to bi bio signal da je tranzicijsko razdoblje završilo. Bez snažne infrastrukture i jasne strategije, teško bi preživjeli izvan zaštite većeg partnera.
Zato je ključno pitanje: jesu li opcije A i B doista potrošene? Ako nisu, IDS će čekati. Ako jesu, proces bi mogao biti brz, hladan i bez previše javne drame. Plenković nikada ne improvizira javno. Kad se odluka objavi, obično je već provedena u tišini. Opcija C zato nije panika. Ona je rezervni plan. A u hrvatskoj politici, rezervni planovi često postanu glavni.
