Iduća godina mogla bi biti godina velikih odluka o kojima vodeći protagonisti domaće političke scene već razmišljaju. Kao pravi strateg, i premijer Andrej Plenković bezbroj je puta dokazao da razmišlja na duge staze, uklapajući u ta svoja razmišljanja i svoju političku sudbinu i opstojnost. Nedavno je otvoreno, dvije i pol godine prije redovnog isteka trećeg uzastopnog premijerskog mandata, u razgovoru za Novi list rekao kako planira ići po četvrti mandat. “Nisam se umorio, tek sam u punoj formi, a u tome mi pomaže i gubitak kilograma nakon operacije srca. Imam energije, entuzijazma i motivacije za nastavak ovog posla na temelju povjerenja građana”, rekao je najavljujući borbu za četvrti mandat, u kojoj bi mu račune možda mogla pomrsiti lista koju navodno na Pantovčaku već sastavlja predsjednik Zoran Milanović.
Jedna od solucija koje se u HDZ-u razmatraju jest da se Plenković kandidira za predsjednika države, a da prvi čovjek Sabora Gordan Jandroković krene u utrku na Milanovića. No dio HDZ-ovaca smatra da Plenkovićeve ambicije ipak nadilaze okvire Pantovčaka te da je on entuzijastičan tip koji bi se iz četvrtog mandata mogao vinuti na neku funkciju u Bruxellesu. Iduća preraspodjela fotelja na europskoj razini trebala bi se odigrati u ljeto 2029., a parlamentarni izbori u našoj zemlji, ako ne bude izvanrednih okolnosti, održavaju se najkasnije u ljeto 2028. Predsjednički izbori održavaju se krajem 2029. ili početkom 2030. godine, iz čega nije teško zaključiti da Plenković nema previše prostora za manevar.
Opcija koja se čini neizbježnom jest da svoj HDZ ponovno povede na parlamentarne izbore jer drugog izbora za nastavak političke karijere u trenutku kada se budu održavali parlamentarni izbori neće ni imati, naravno, ako Milanović na njih ne izađe sa svojom nezavisnom listom. Te bi 2028. Plenković, kažu HDZ-ovci, bio u najboljim godinama: imao bi 58, što je prerano da razmišlja o umirovljenju. Mirovina, kažu oni koji ga poznaju, za njega nije opcija. Jedna od mogućnosti je da formira svoju četvrtu uzastopnu vladu, a onda, za godinu dana, karijeru nastavi graditi izvan Lijepe Naše, razmišljajući i o egzistencijalnim pitanjima. No, ima i jedna ranija opcija za odlazak u Bruxelles, za nešto više od godinu dana…
Globalna kriza
Istini za volju, i tijekom Plenkovićevih ranijih mandata spominjala se mogućnost njegova odlaska odnosno povratka u inozemstvo, međutim, upućeni kažu kako je on prije svega silno želio postati najdugovječniji vladar ovdje u Hrvatskoj, a onda se u europskoj igri, nakon posljednjih izbora karte nisu izmiješale tako da bi zadovoljile njegove ambicije. Da se takvo što ne bi ponavljalo, Plenković u posljednje vrijeme ustrajno gradi svoju međunarodnu karijeru pa ne propušta pozive na razne međunarodne forume, na kojima istupa kao zagovaratelj mira i sigurnosti, ne zaboravljajući pritom Ukrajinu.
O tim je važnim temama nedavno govorio na 62. izdanju Minhenske sigurnosne konferencije, gdje je uz češkog predsjednika Petra Pavela i dansku premijerku Mette Frederiksen bio govornik na panelu o Ukrajini. Sudjelovao je i u raspravi o Inicijativi triju mora i transatlantskoj energetskoj sigurnosti. Dok se na nacionalnoj razini u pitanje dovodila opstojnost vladajuće koalicije, Plenković je bio sudionik India AI Impact Summita pa je tijekom službenog posjeta New Delhiju sudjelovao na sastanku o utjecaju umjetne inteligencije. Spretan kakav jest na međunarodnom polju, taj je posjet iskoristio da bi se na marginama skupa susreo s glavnim tajnikom UN-a Antoniom Guterresom.
Prije nekoliko tjedana boravio je i na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu, i to desetu godinu zaredom. Ondje je govorio o modernom suverenizmu u vremenima globalnih kriza. Lani je pak Plenković privlačio pozornost na panelu lidera “Bled Pledge: A Dream or Reality?”, gdje se polemiziralo o proširenju EU-a na zemlje jugoistočne Europe. Bio je sudionik središnjeg panela lidera “Directing Change”, na kojem su se sastali visoki dužnosnici iz cijelog svijeta, dok je na UN-ovoj konferenciji o oceanima održao govor o zaštiti morskih ekosustava i klimatskim promjenama.
Foto: Tom Dubravec / CROPIX
Europske procedure
Da Plenković i mimo ovih panela na europskoj razini itekako ima utjecaja, vidljivo je iz najave koju je odaslao s Minhenske konferencije, da će se u Dubrovniku krajem travnja ove godine održati sastanak i poslovni forum Inicijative triju mora. Fokus bi trebao biti na energetskoj i diplomatskoj vezi između Jadrana, Baltika i Crnog mora. Uz to, Hrvatska će ove godine biti domaćim sastanka na vrhu skupine devet sredozemnih zemalja EU MeD9, čime se ističe naša sredozemna orijentacija. U ovoj se godini također očekuje da se Hrvatska pridrži OECD-u, što je jedan od glavnih vanjskopolitičkih ciljeva za 2026. Sve te inicijative, događanja i Plenkovićevi nastupi rezultirali su time da se on u briselskim diplomatskim krugovima profilira kao jedan od najočitijih kandidata za neku od vodećih međunarodnih funkcija. Sudjelovanje na panelima na kojima briljira, tumači naša sugovornica iz Bruxellesa, koristi za brendiranje pa se na europskoj razini nametnuo kao most između istoka i zapada Europe.
Nije nevažno ni to što na raznim forumima ostvaruje kontakte sa svjetskim liderima i čelnicima multinacionalnih kompanija, što bez sumnje jača njegov imidž. U Bruxellesu Plenkovića doživljavaju kao umjerenog europejca koji je važan i u Europskoj pučkoj stranci jer je jedan od njihovih najdugovječnijih premijera. S te se pozicije nakon idućih izbora ima pravo nadati čak i poziciji predsjednika Europskog vijeća ili Europske komisije u nekim budućim preslagivanjima. U prilog mu ide to što govori više jezika, ima iskustva u diplomaciji jer je radio u Parizu i Bruxellesu, a uz to može preuzeti funkciju koja zahtijeva vještine poput medijacije. Isticanje problema zapadnog Balkana i Ukrajine Plenkovića profilira kao stručnjaka za regije na koje su posebno fokusirani EU i NATO. U pogledu EU-a prednost mu je to što je od Hrvatske stvorio uspješnu priču o integraciji jer ju je uveo u Schengen i eurozonu. Uspije li ući u OECD, a izgledno je da hoće, bit će to kruna Plenkovićeva proeuropskog pozicioniranja Hrvatske, ali i kruna njegova osobnog pozicioniranja unutar Unije u kojoj ga percipiraju kao stabilnu političku figuru, partnera koji ne stvara sukobe. Naša sugovornica smatra da bi za Plenkovića bila idealna pozicija predsjednika Europskog vijeća, a tome u prilog ide što sadašnjem predsjedniku Antoniju Costi mandat ističe 1. lipnja 2027. U tom bi slučaju Plenković bio moderator sastanaka 27 šefova država i vlada, što je za njega savršeno jer odlično poznaje europske procedure. Nije naodmet ni to što je u izvrsnim odnosima s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen, pa i s francuskim predsjednikom Macronom.
Plenković je također jedan od najdugovječnijih članova Europskog vijeća, još od 2016., te je dobro upoznao dinamiku Vijeća. No, osim toga, naša sugovornica tvrdi da bi izvrsno funkcionirao i kao visoki predstavnik EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku jer je ionako već duboko uključen u politiku prema Ukrajini, uz to je i vrhunski poznavatelj dinamike takozvanog zapadnog Balkana. Visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku zapravo je šef europske diplomacije koja zahtijeva balansiranje geopolitike i sigurnosti, što Plenkoviću ne bi trebalo biti teško. On je i na summitu u New Delhiju s glavnim tajnikom UN-a raspravljao o miru u Ukrajini i na Bliskom istoku, čime je pokazao ambicije izvan regionalnih okvira. Posebno je važno njegovo zagovaranje Ukrajine kao europskog štita, a nije nevažno ni hrvatsko iskustvo u mirnoj reintegraciji. To Plenkoviću, u pogledu spomenute funkcije, daje autoritet za moguće rješavanje sukoba na rubovima Ukrajine.
Diplomatska škola
Jedna od funkcija koju bi također bez previše muke mogao preuzeti jest ona posebnog izaslanika za Zapadni Balkan ili Istočno partnerstvo jer se konstantno zalaže za europski put BiH i rješavanje pitanja takozvanih sivih zona na teritoriju jugoistočne Europe. Kao izaslanik EU-a ili čak UN-a, Plenković bi bio u poziciji voditi pregovore o stabilizaciji regije vodeći se politikom modernog suverenizma, odnosno spajajući nacionalne i multilateralne interese. Kada Hrvatska i službeno zaključi proces ulaska u OECD, Plenković će moći konstatirati da je ostvario sve strateške vanjskopolitičke ciljeve zemlje te da je vrijeme za njegov odlazak na međunarodnu pozornicu, što bi, vjeruje naša sugovornica koja dobro poznaje i premijera, bilo idealno za njegovu karijeru.
U tom bi slučaju otišao na vrhuncu uspjeha, što je odlika mudrih političara koji imaju diplomaciju u malome prstu. To se potvrdilo na međunarodnim panelima, gdje je imao priliku voditi pregovore iza zatvorenih vrata. I kada govori na stranim panelima, Plenković djeluje umjereno, smireno i proeuropski, u pomalo predvidljivom tonu, što je, kažu, odlika visoke diplomatske škole koja je u tim krugovima na cijeni. Na cijeni Plenković nije samo u europskim nego i u NATO-ovim krugovima, ponajprije zbog svoje aktivne potpore Ukrajini, a onda i zbog svojih proeuropskih stavova. U tim okvirima nije nevažno ni njegovo uspješno lobiranje za povećanje hrvatskih obrambenih izdataka. Ranije se spominjao i kao glavni tajnik NATO-a pa su ga i međunarodni mediji navodili kao nasljednika Jensa Stoltenberga.
Kako je Mart Rutte tek nedavno preuzeo tu poziciju, malo je vjerojatno da joj se Plenković može nadati, ali je moguće da se njegovo ime pojavi na popisu kandidata za zamjenika glavnog tajnika NATO-a. Ta se pozicija uglavnom koristi za balans između starih i novih članica Saveza. Budući da Plenković ima iskustva u vođenju vlade i diplomatske vještine, on bi, kaže naša sugovornica, bio logičan izbor za operativno upravljanje Savezom. Također bi mogao preuzeti i neki od ključnih odjela kao što su politička pitanja, sigurnosna politika i javna diplomacija, a osim toga, zbog specifičnog znanja o regiji i neumornog zalaganja za stabilnost u BiH i na Kosovu, NATO bi ga mogao koristiti kao posebnog izaslanika za Zapadni Balkan, odnosno kao osobu ključnu za integraciju preostalih država regije u euroatlantske strukture.
Geografski ključ
Tri su ključne komponente zbog kojih se Plenković ima razloga nadati nekoj poziciji u NATO-u, tumači naša sugovornica pa za početak navodi obrambena ulaganja u Hrvatskoj, potom podršku Ukrajini koju Plenković iskazuje kroz potporu misijama kao što je NSATU, ali i čestim sudjelovanjem na panelima o ukrajinskoj sigurnosti, a treća je diplomatska mreža koju on ima, a mogla se vidjeti i tijekom nedavnog posjeta Marka Ruttea Zagrebu.
Nije nevažno ni to što HV kontinuirano sudjeluje u misijama kao što je Forward Presence u Poljskoj, Mađarskoj i Litvi, što u NATO-u gledaju u pozitivnom svjetlu, razmatrajući to kao doprinos kolektivnoj obrani istočnog krila. Najveći izazov za Plenkovićevu eventualnu visoku funkciju u NATO-u jest geografski ključ, objašnjava naša sugovornica. Naime, ako visoke funkcije u EU-u ili NATO-u budu držali političari srednje i istočne Europe, tada su šanse hrvatskog kandidata smanjene zbog održavanja regionalne ravnoteže. Ravnotežu bi tako dakle Plenković mogao postizati kao predsjednik Europskog vijeća koji gradi mostove unutar EU-a sudjelujući u oblikovanju ključnih politika s čelnicima EU-a.
S obzirom na to da je Hrvatska u finalnoj fazi pristupanja OECD-u, Plenković bi, kaže naša sugovornica, mogao preuzeti i neku poziciju unutar te organizacije, možda kao strateg za promicanje ekonomskih standarda i konkurentnosti na globalnoj razini. Sve u svemu, hrvatski premijer ima status iskusnog, europskog teškaša kojeg se sluša na ključnim summitima. Takav status i odlazak na bilo koju od spomenutih funkcija njemu bi donio povećanje osnovnih prihoda do šest puta u odnosu na trenutnu premijersku plaću pa ne bi bilo čudno da u četvrtom uzastopnom mandatu počne razmišljati i u tom smjeru.
