Plenković je razotkrio ljevičare i njihov tajni plan: Pazite za što im je koristio Thompson

Ako je suditi po fotografijama koje su u domaći medijski prostor stizale tijekom nedavno odigranog Europskog rukometnog prvenstva, naši su mladi reprezentativci ondje sudjelovali u nesvakidašnjoj borbi koja nadilazi sportske okvire. Bilo je to nešto poput borbe Davida i Golijata, hrvatski reprezentativci suočili su se sa skandaloznim rasporedom, spavanjem na podu autobusa, neadekvatnom prehranom i raznim drugim nesportskim okolnostima koje bi netko mogao nazvati i opstrukcijom.

No nisu se predali. U njima je proradio poznati hrvatski inat koji podsjeća na onaj iz Domovinskog rata. Što su uvjeti bili gori, to su oni igrali srčanije, golove su zabijali nošeni domoljubnim stihovima glazbenika Marka Perkovića Thompsona, kojima se odavno slave rukometni uspjesi kako ovih mladih rukometaša tako i njihovih podjednako uspješnih prethodnika. Thompson je za hrvatske sportaše postao simbol otpora, njegove su pjesme motiv za borbu, pa i snaga za ostvarivanje uspjeha koje im nitko ne može osporiti. Ne slušaju Thompsona samo rukometaši. Uz njegove pjesme u ring ulazi Filip Hrgović, uz njegove stihove svoje uspjehe slave i odabranici Zlatka Dalića, kao i brojni drugi sportaši, rijetki promotori naše male zemlje u svijetu.

A ona s pravom slavi svoje velike sportske uspjehe koji bude nacionalni ponos i pričaju priču o hrvatskom prkosu, borbenom duhu i snazi koja se razumski teško može objasniti. Tu snagu vidljivu na sportskim terenima dobar će dio sportaša pripisati vjeri u Boga, o kojoj uostalom i Thompson govori u nekim svojim pjesmama. Buđenje nacionalnog ponosa, hrvatske zastave i šahovnice na svakom koraku, i prije ove rukometne bronce postali su dio hrvatskog identiteta i onoga čime se većima građana ove zemlje ponosi.

Crvena boja

Isticanje domoljublja kroz uspjehe hrvatskih sportaša u zemlji koja izvan sportskih okvira uzore mladim ljudima teško može pronaći još je jedan pokazatelj hrvatskog inata i još jedna borba u državi podijeljenog naroda stvaranoj na krvi hrvatskih branitelja, u čijem se medijskom prostoru, pod utjecajem političke ljevice, domoljublje pokušava prikazati kao nešto sramno i nedopustivo. Domoljubi se u ovoj našoj Hrvatskoj više od dva desetljeća guraju na margine društva pa se one koji ga ističu dovodi u kontekst ustaštva o kojem poduku mladim ljudima, sinovima i kćerima hrvatskih branitelja, daju nasljednici bivših partizana koji su silom prilika u vrijeme stvaranja Hrvatske privremeno preokrenuli dresove.

Nisu se pritom odrekli ni lagodnog života ni crvene zvijezde, koja je još u srcima mnogih koji kreiraju hrvatsku stvarnost propagirajući antifašizam. A on je u ovoj zemlji političkog apsurda obojen crvenom bojom, pod kojom je u onim teškim ratnim godinama pao Vukovar. Daleko od stvarnosti i onoga što uistinu živi hrvatski narod, lekciju o crvenoj zvijezdi nedavno nam je održala zagrebačka SDP-ovka Tesa Goldstein, pokušavajući razdvojiti četničku petokraku pod kojom se klalo, palilo i ubijalo u herojskom Vukovaru od one komunističke.

Upravo je iz redova te stranke u kojoj karijeru gradi mlada nasljednica obitelji Goldstein i izašla ideja o tome da se brončanim rukometašima ne priredi tradicionalni doček na glavnome zagrebačkom trgu jer su ti mladići poželjeli osvojenu medalju proslaviti s Markom Perkovićem Thompsonom. Inicijativu svojih zagrebačkih koalicijskih partnera odmah je prigrlio i gradonačelnik Tomislav Tomašević, koji se ionako već neko vrijeme obračunava s Thompsonom te mu nije dopustio ni da koncem prosinca održi svoj drugi koncert u Areni. To je još jedan pokazatelj ljevičarskog licemjerja i kukavičluka, jer ne treba zaboraviti da je Tomašević Thompsonu dao “zeleno svjetlo” da na Hipodromu održi svoj povijesni koncert nakon kojeg se u Hrvatskoj duh domoljublja počeo buditi snažnije i otvorenije nego ikad prije.

Politička računica

Tomašević je Thompsonu tada dopustio i da u prosincu održi koncert u Areni, a onda se, nakon što su lokalni izbori prošli, gle čuda, sjetio da on u svojoj “Bojni Čavoglave” izgovara pozdrav “Za dom spremni”. Odlukom Gradske skupštine, koja je u rukama Tomaševićeve stranke Možemo, izvođenje tog spornog pozdrava zabranjeno je u svim gradskim prostorima, što je Tomaševiću bila izlika i da ne organizira doček hrvatskih rukometaša, iako je prije godinu dana sam sudjelovao u organizaciji dočeka rukometaša na Trgu bana Jelačića, kada je također nastupio Thompson, koji ni tada ni sada okupljenim građanima nije otpjevao “Bojnu Čavoglave” jer ona nije dio rukometnog repertoara niti je doček rukometaša Thompsonov koncert. Iako je znao za to, Tomašević je kasnije svjesno manipulirao javnošću iznoseći neistine da je Plenković zabranio Thompsonu izvođenje “Čavoglava”.

Riječ je bila, kao što je poznato, o simboličnom nastupu na koji zagrebački gradonačelnik nije pristao isključivo zato što su rukometaši htjeli Thompsona. Ta je njihova želja bila točka pucanja i trenutak u kojem je Tomašević odlučio da su njegova ideologija i prezir prema Thompsonu važniji od sporta, od grada, pa i od rukometaša koji su sa svojim narodom htjeli proslaviti još jedan uspjeh. Nijedno opravdanje koje je potom odaslano iz Grada Zagreba ne drži vodu. Gola je istina ta da se Thompsonov nastup nije uklopio u aktualnu Tomaševićevu političku računicu i njegove dugoročne ambicije koje kani ostvariti preko ujedinjene ljevice, zbog koje je, samo dan nakon konvencije SDP-a na kojoj je to i najavljeno, mišiće odlučio pokazati na dočeku rukometaša.

Zato je izmislio priču o svojoj odlučnosti koja pada na ispitu iz dosljednosti zbog svih ranijih događaja na kojima nije pokazivao da mu Thompson predstavlja problem. Tomaševiću i njegovoj kliki pjesma je toliko zasmetala da mu nije bila važna ni medalja, pa je jasno da problem ovdje nije, ili barem ne bi trebala biti, pjesma, nego politika koju propagira u ovom drugom, ujedno i posljednjem gradonačelničkom mandatu, u maniri komunističkih moćnika iz bivše Jugoslavije. Zabranom su Tomašević i njegova ekipa neodgovorno raspirili nove sukobe i podjele u društvu, za koje su drhtavim glasom optužili Plenkovića i HDZ.

Kolateralna žrtva

U tom je političkom igrokazu neupitni sportski uspjeh rukometaša postao igračka u rukama hrvatske ljevice predvođene Tomaševićem, kojemu su se orkestrirano pridružili razni analitičari, odvjetnici i ustavni stručnjaci koji se predstavljaju kao nepristrani, premda se njihova nepristranost svako toliko raspadne kao mjehur od sapunice. Ti i takvi doveli su u pitanje političku pismenost rukometaša, objašnjavajući nam kako je Plenkovićev HDZ taj koji se poigrava njima.

Lekciju o tome održali su društvu analitičari koji su odavno izgubili kredibilitet promašenim procjenama kakve nam gotovo svakodnevno servira Puhovski i njemu slični stručnjaci za sve, od kojih ne bi trebalo prepisati ni recept za sarmu, a kamoli nešto drugo, ali su se uključili u hajku na rukometaše, tretirajući ih kao one koji ne razumiju svijet oko sebe, iako i među tim mladim uspješnim ljudima sjede oni koji bi mnoge mogli posramiti svojim intelektom, principijelnošću i shvaćanjem svijeta oko sebe. Uostalom, oni su i sami rekli kako ne žele da ih se uvlači u politiku, u koju su ih uvukli ti zabranitelji koji su njihov uspjeh pokušali pretvoriti u političku pozornicu, namećući svoju ideologiju kao nešto što bi valjda trebalo biti važnije od sporta.

Sportaši su za svoj doček htjeli pjesmu koja ih prati godinama, a Grad je donio odluku da to nije primjereno. Time i jest osigurana pobjeda politike, a sport je postao kolateralna žrtva. Gradska je politika pregazila svaki oblik demokracije tretirajući Thompsona kao biološko oružje. Da smo mi doista demokratsko, tolerantno društvo u kakvo nas navodno želi oblikovati lijeva družina, tada bi Tomašević rekao “ne slažem se, ali poštujem sportaše i njihovu želju”. Umjesto toga, dobili smo zabrane, rasprave i poniženje kakvo se može vidjeti još samo u Vučićevoj Srbiji, u kojoj su također sportaši dobrodošli samo onda kada služe političkoj svrsi.

Pokrenuli hajku

Kao što je Vučić od Đokovića stvorio problem zato što on nije pristao svirati po njegovim notama, tako je hrvatska ljevica problem stvorila od naših rukometaša jer dečki iz reprezentacije nisu prihvatili njihovu dresuru. Kada vlast odredi što sportaši smiju slušati, to se ne može nazvati nikako drukčije nego diktaturom, premda nešto blažom nego u Srbiji. Razlika je u tome što se ondje proračunski novac slijeva u privatne fondove Vučićevih prijatelja, dok se zagrebački novac bez jasnih kriterija dijeli raznim udrugama s često diskutabilnim programima.

Pokušaj Tomaševićeva političkog discipliniranja sportaša bio je unaprijed izgubljena bitka jer ti mladići, za razliku od svih hrvatskih političara, imaju principe i ne spuštaju glavu ni u mnogo težim okolnostima, što su uostalom pokazali i na sportskim terenima. To je, naravno, mudro iskoristio šef HDZ-a Andrej Plenković, koji je rukometašima ispunio želju osluškujući bilo naroda koji nije naivan. Narod se dobro sjeća da je u istom ovom Zagrebu u kojem je zabranjen doček rukometaša prije samo nekoliko tjedana održana izložba u čast Dejanu Medakoviću, autoru Memoranduma SANU-a, temeljnog dokumenta velikosrpske politike, na koju su došli i saborski zastupnici i predstavnici grada. Stoga se nameće pitanje kakva to država ne samo da dopušta takve izložbe nego ih još podržavaju i predstavnici vlasti, dok se sportašima brani proslava veličanstvenog uspjeha.

Ponašanje ljevice preraslo je u tragikomičan, bjesomučan lov na ustaše. U tom su lovu pronašli samo jednog čovjeka, Marka Perkovića Thompsona, na kojeg su pokrenuli hajku, ne precizirajući što to u njegovim nastupima upućuje na fašizam. Uz to su iz arhiva izvukli “stručnjake” koji su Plenkovićevu vladu optužili za državni udar iako je priča obrnuta: udar je izvršio onaj koji se poziva na zaključak skupštinske većine koja Thompsonu oduzima građanske slobode. I ne samo njemu nego svima koji ne razmišljaju kao Možemo i SDP.

Važno pitanje

Svi koji misle drukčije, a to bi bio čak i Plenković, odmah su ustaše, što znači da hrvatska ljevica o domoljubnim Hrvatima, odnosno o građanima koji nemaju lijevi predznak, misli isto što i radikalna srpska desnica koja je s oduševljenjem dočekala “dirljivi” nastup Draška Stanivukovića u Gračacu, na koji hrvatska ljevica očito nema zamjerki jer se o tome radikalizmu nisu ni oglasili. Pogledate li prizore s dočeka rukometaša koji im je na koncu omogućio Plenković, primijetit ćete iskrenu radost i zapitati se što je na tom događaju bilo sporno i što je bilo vrijedno toga da im se doček pokuša manipulativno zabraniti.

Koja je to pogrešna riječ ondje izgovorena, zbog koje se to slike sportašima koji su najvredniji hrvatski brend pokušao onemogućiti susret s narodom koji ih je s oduševljenjem dočekao? A tako ih je dočekao jer vjeruje u njihovu nevinost, kao, očito, i Plenković koji u svojem dugogodišnjem političkom djelovanju nikada nije pokazao sklonost radikalizmu. Upravo se zbog toga osobno uključio u organizaciju dočeka brončanih rukometaša, nakon čega se otvorila nova rasprava: ima li država u Zagrebu pravo djelovati kao država ili i država u Zagrebu mora raditi samo ono što joj dopusti gradska vlast.

Teza ljevičara da je Vlada prekoračila svoje ovlasti preuzimajući organizaciju dočeka u koordinaciji s Hrvatskim rukometnim savezom ne drži vodu. Plenković nije ukinuo ni jednu gradsku odluku, samo je, nakon što je Grad odlučio da neće organizirati doček pod uvjetima koji su tražili reprezentativci – na što Tomašević ima pravo – iskoristio svoje pravo da država sama organizira događaj koji je ionako nacionalne prirode. Nije, dakle, ovdje Plenkovićeva vlada prekoračila ovlasti, nego je Tomašević pokušao proširiti svoje izvan okvira djelovanja lokalne samouprave.

Smiruje strasti

Iz priče o dočeku kao pobjednik, dakle, izlazi Plenković koji je svojim manevrom zadugo začepio usta i unutarstranačkoj desnici, profilirajući se kao borac protiv svakog oblika ekstremizma, pa i vješto prikrivenog crvenog fašizma koji je prodro ne samo u razne stranke nego i u sve strukture, u kojima se često može prepoznati snaga onih bivših jugoslavenskih. Doček je, nakon svega, završio dostojanstveno, bez ijednog incidenta, a Thompson na njemu nije ni otpjevao svoje “Čavoglave”, čime je Tomaševićeva vlast ostavljena bez argumenata.

Prepun zagrebački trg pokazao je da se narodom ne može manipulirati, oni koji su u velikom broju dočekali rukometaše odabrali su stranu na kojoj se našao i razumni Plenković, smirujući strasti nakon što je gradska vlast u potpuno promašenom trenutku odlučila posvađati naciju. Dogovor se mogao postići, Plenković je to i pokušao s Tomaševićem, no zagrebački ga je gradonačelnik odbio, zaboravljajući da se Thompson na dočeku prije godinu dana držao dogovora i otpjevao točno ono što je usuglasio s Gradom Zagrebom. No njegovo vodstvo po svemu sudeći boluje od protuhrvatske opsesije, a njome se s vremena na vrijeme zarazi i predsjednik Milanović, koji se u vezi s dočekom oglasio priopćenjem optužujući Vladu za neustavan, nezakonit i piratski akt za čije donošenje nije bilo pravne osnove, zaboravljajući da je kao premijer u Splitu 2012. organizirao Paradu ponosa kojoj se protivila tadašnja gradska vlast.

U priopćenju Milanović osuđuje i nezakonitu primjenu policijske sile protiv komunalnih službi koje nije ni bilo: policija je komunalce upozorila da se sklone, bez primjene sile, za razliku od, recimo, 2015., kada je Milanović na branitelje u Markovu crkvu poslao specijalce.

Bolji organizator

Prisjetimo li se i Milanovićeve premijerske kandidature s Pantovčaka, ne preostaje nam ništa drugo nego zaključiti da se iza njegovih optužbi o kršenju Ustava kriju vrlo izražene ambicije za većom moći od ove koju trenutno ima. Zato se skriva iza Hajdaša Dončića i Tomaševića, kojima je mladež na zagrebačkom trgu očitala lekciju o jačanju domoljubne svijesti koja bi mogla pomutiti velike lijeve planove o povratku na vlast. No Hajdaš Dončić situaciju koju su on i njegovi zakuhali koristi kako bi prekinuo pregovore s HDZ-om o trima ustavnim sucima, a njegov partijski kolega Matej Mišić podnio je zahtjev za ocjenu ustavnosti Vladin poteza vezanog uz doček rukometaša.

I tako nastavljaju politizirati situaciju koju su zakuhali u nerealnoj želji da za tri godine dođu na vlast. A mladež se okupila kako bi, slušajući Thompsona, slavila domoljublje i rukometni uspjeh svoje zemlje. S druge strane, Plenković je još jednom pokazao svoju političku nadmoć, jer ne samo da zbog ovog poteza nije izgubio ni jedan glas podrške nego je još pridobio one skeptike koji su ranije propitivali njegovo domoljublje. Uz to se pokazao i kao puno bolji organizator od Tomaševića koji je na dočeku Nove godine u Zagrebu spiskao 120.000 eura za nastup Dubioza kolektiva na kojem se okupila šačica stranih radnika.

U umjetno stvorenoj političkoj buci na čijim se temeljima ne može graditi demokratska država svoj su dio kolača pokušali okusiti i Sandra Benčić, Dalija Orešković i Marijana Puljak, dame koje je Milanović jednom nazvao narikačama, ali ih je verbalno nadigrao Tonči Glavina, koji je napokon dobio priliku pokazati koliko je elokventan i zašto je u Plenkovićevoj vladi. Jer premijer odabire kadrove na koje se može osloniti u kriznim situacijama kao što je ova rukometna, u kojoj su krizu stvorili zabranitelji u koordinaciji s medijima koji nikada nisu bili naklonjeni Thompsonu kao što su Mili Kekinu. Nikada hrvatskoj državi nisu bili naklonjeni ni susjedi iz Republike Srbije, čije je ministarstvo vanjskih poslova izrazilo ozbiljnu zabrinutost zbog Thompsonova nastupa na dočeku rukometaša.

Nacionalni naboj

Zanimljivo je da srpsku diplomaciju zabrinjava Thompson na trgu, a ne smeta im Šešelj koji svakodnevno gostuje na srpskim televizijama. Još je zanimljivije to što retorika srpskog ministarstva ima isti ton kao i retorika hrvatske ljevice koja je doček rukometaša odlučila iskoristiti za još jedan obračun s Plenkovićem. I on im je, naravno, propao, Plenković je poentirao kao zaštitnik nacionalnih osjećaja i, što je još važnije, kao poštovatelj želja hrvatskih sportaša. Tim je manevrom gradsku vlast i kompletnu lijevu oporbu prikazao kao isključivu i nesposobnu da prepozna trenutak nacionalnog zajedništva.

Vješt komunikator kakav jest, premijer ni u jednom trenutku nije dopustio da ga se zbog toga proglasi ekstremistom, jednostavno je objasnio da djeluje po želji brončanih reprezentativaca kojima je Thompsonova pjesma postala neformalna himna. Time je kritiku s političke razine inteligentno prebacio na emocionalnu, prikazujući protivnike organizacije dočeka kao one koji se protive volji sportskih heroja. Dopuštajući Thompsonov nastup, iako se osobno ranije distancirao od takve estetike, uspio je povratiti povjerenje šire desnice i učvrstiti dojam superiornosti u ovoj kriznoj situaciji. Doček je možda produbio društvene podjele, ali je Plenković uspio izolirati SDP i Možemo u okvire ideološke krutosti, prikazujući sebe kao pragmatičnog lidera koji razumije bilo hrvatskog naroda u kojem Thompson prerasta u fenomen koji je odavno nadišao glazbenu sferu. Fenomen Thompson doista i nije samo glazbeno pitanje već duboki sociološki, pa i politički rascjep u hrvatskom društvu koji se u punom opsegu pokazao u srpnju tijekom koncerta na Hipodromu.

Ondje je Thompson potvrdio da je za dio nacije postao simbol domoljublja, vjere i obiteljske pripadnosti čije pjesme postaju katarzične himne koje povezuju generaciju proizašlu iz rata i njihovu djecu. Thompson je pokretač domoljubnog dijela nacije, a njegov fenomen hrani se otporom pa svaka zabrana potvrđuje tezu o progonu hrvatskih vrijednosti, što, da se ne zavaravamo, i njemu samom ide u prilog jer uspješno rasprodaje stadione, puni dvorane i unosi nacionalni naboj među hrvatske sportaše koji ne mare za kritike s ljevice koja i sada poručuje da se Plenković svrstao na stranu bespravnog graditelja i poreznog dužnika.