Prva godina drugog predsjedničkog mandata Zorana Milanovića na iznenađenje mnogih hrvatskoj je javnosti donijela jednog sasvim novog, i po tko zna koji put transformiranog političara. Od napadača i retoričara koji žestoko udara po svima koji mu se nađu na putu, puneći time medijske stupce na dnevnoj bazi, Milanović je u svojem drugom mandatu postao tih, diskretan, odmjeren i neuobičajeno šutljiv.
Iako je ljevica koja je iza njega stala na posljednjim predsjedničkim izborima od Milanovića još ljetos očekivala da reagira na Thompsonov koncert i ‘buđenje ustaškog duha’ iz boce, predsjednik je tu osjetljivu tematiku prepustio zagrebačkom gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću koji se do te razine obračunao s Thompsonom i spornim pozdravom ‘Za dom spremni’ da na lijevom spektru u njemu prepoznaju svojeg novog lidera. Ljevica, međutim, kao što je poznato, već dugo ima problema s prepoznavanjem liderskih potencijala pa zaboravljaju da u odnosu na Milanovića ambiciozni gradonačelnik metropole za širenje svojeg potencijala ipak mora nadići okvire Zagreba, što njemu i njegovoj stranci dosad nije pošlo za rukom u nekoliko izbornih ciklusa pa je upitno kako će, i hoće li uopće, do parlamentarnih izbora moći realizirati nacionalne aspiracije koje imaju.
Nacionalne ambicije Milanović je već ostvario na posljednjim izborima na kojima je brojem glasova nadmašio i prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, koji je slavio u znatno drugačijim okolnostima od onih u kojima je Milanović izgradio svoju poziciju. No u odnosu na Tuđmana aktualni predsjednik svakako nije pokazao tu državničku razinu. U prvoj godini mandata održao je samo nekoliko šturih sastanaka s premijerom Plenkovićem. Nije se pokazao kao čuvar Ustava iako se na to rado poziva, a iz njegova djelovanja nije prepoznata ni borba za zaštitu demokratskih vrijednosti.
Pokušaj trgovine
Dapače, nakon prve godine aktualnog Milanovićeva predsjedničkog mandata dobar dio javnosti, pa i one s ljevice koja mu je naklonjena, opravdano se pita što je uopće Milanovićevo djelovanje s obzirom na to da je prvu godinu mandata uglavnom prespavao odmičući se daleko od onog nekadašnjeg braniča od HDZ-ove svemoći koji je tijekom kampanje kao svoje najsnažnije oružje isticao govor. Govora u prvoj godini Milanovićeva mandata gotovo da i nije bilo. Obavljao je uglavnom protokolarne dužnosti, obilazio manje gradove i progovarao o tome kako nam EU ništa ne daruje pa zato valja iskoristiti svaki cent iz fondova.
Plenkovićevu vanjsku politiku nije previše komentirao, nije se suviše oglašavao ni o ratu o Ukrajini, a osim toga, Plenkovića nije napadao ni kad je riječ o drugim važnijim temama. Nastavio bi možda Milanović tako spavati da ga nije probudio Plenkovićev pokušaj trgovine vezan uz popunjavanje pozicija na Vrhovnom i Ustavnom sudu. Trgovina k’o trgovina, za hrvatsku političku scenu objektivno govoreći nije nikakva novina. Oduvijek su se suci Ustavnog suda dogovarali između dviju vodećih stranaka te se oko toga trgovalo počesto i vrlo prljavo, daleko prljavije od ovoga što je sada učinio Plenković koji je poprilično otvoreno izrekao svoje planove.
Nije, dakle, Plenkovićev potez pretjerano neuobičajen, ali svakako je neuobičajen način na koji je predsjednik reagirao na ovu situaciju koja ga se izravno tiče zbog Ustavnog suda. Umjesto uobičajene salve uvreda koje bi ranije kod ovakvih slučajeva razvodnile temu, Milanović ovog puta nije odmah izašao pred novinare, kako je to ranije uobičavao čineći svojevrsnu uslugu Plenkoviću koji ga je nerijetko prikazivao kao nasilnog retoričara s kojim ne želi imati posla, nego se javnosti odlučio obratiti službenim priopćenjem predsjednika. Tek nakon toga stao je pred kamere, ali ni tada Milanović nije bjesnio, nego se držao isključivo onoga što je rečeno u priopćenju.
Očajna kućanica
Iako će HDZ-ovci kazati kako je Milanović zadnji koji ih može optuživati za klijentelizam, ovih će dana dio njih nerado priznati da su Milanovićevi istupi u novoj godini nešto odmjereniji od onih koje nudi izmoreni premijer Plenković koji je nedavno otkrio kako juriša prema svojem četvrtom mandatu premda se i u njegovu krugu pitaju kako će i hoće li on taj tempo moći izdržati. Dio tih propitkivanja odnosi se na premijerovo zdravstveno stanje i izazove koje nosi pozicija predsjednika Vlade, a dio na Milanovićevu promjenu dugogodišnje taktike koja za Plenkovića postaje opasna. Kako više nije napadač, tako je Milanović postao artikulirani, hladni govornik koji daleko smirenije nego prije javnosti govori ono što želi čuti neovisno o ideološkom predznaku.
Tako je, primjerice, vrlo jasno rekao da sudstvo mora biti neovisno, upozoravajući na to kako je potrebno spriječiti okupaciju Ustavnog suda, kao i da se Hrvatska vojska prvenstveno mora brinuti o svojim granicama i vlastitim interesima. Čini se da se dobar dio građana, neovisno o ideološkom predznaku, vrlo lako može usuglasiti s Milanovićem, što uostalom sugeriraju i ankete po kojima je najpopularniji političar u zemlji. Plenković s tim nema sreće, njega je pretekao čak i Ivan Anušić, što mu zasigurno nije ugodno. Ne treba se, naravno, zanositi, Plenković je još poprilično stabilna, ako ne i najstabilnija karika na političkoj sceni, pri čemu mu se kao najveća zamka nameće očuvanje te stabilnosti i dosljednosti. S druge je strane zamka za Milanovića njegov nepredvidiv karakter pa je pitanje koliko će on dugo moći izdržati u ovom mirnom političkom tonu, tim više što se uhvatio opasne igračke – Ustava kojim se uoči posljednjih parlamentarnih izbora i sam drsko poigravao, što su mu HDZ-ovci već počeli spočitavati pa ostaje vidjeti dokad će Milanović trpjeti ta spočitavanja.
Bilo kako bilo, zbog njihovih spočitavanja i tenzija država već dugo trpi, a trpe i imenovanja veleposlanika – jedna od rijetkih tema o kojoj je Milanović ponešto javno i izustio u prvoj godini mandata kazavši kako je pristao na sve poput očajne kućanice. Ta tema, uz imenovanje sudaca, i ostaje vodeća u godini koja je pred nama kad je riječ o odnosu između Milanovića i Plenkovića. To su ujedno, po nekim tezama, i teme koje bi mogle biti prijelomne za Milanovićevu odluku o nastavku političke karijere nakon isteka aktualnog mandata. Unatoč tome što je tvrdio kako se nakon ovih pet godina Pantovčaka više ne misli kandidirati ni za što u politici, Milanovićeva politička biografija svjedoči o njegovoj nepredvidljivosti pa i opciju mogućeg izlaska na izbore s vlastitom nezavisnom listom valja razmatrati kao ozbiljnu soluciju prema kojoj Plenković nije ravnodušan, posebice otkako je i javno najavio da kreće u borbu za četvrti mandat.
Ključan faktor
Sve ovo čemu svjedočimo u političkoj areni – i Milanovićeva nagla preobrazba i Plenkovićeva koketiranja s desnicom te povremeni žestoki istupi – lako su moguće dio kampanje za neke buduće izbore. Ono što u slučaju Milanovića nije upitno jesu njegovi nedavno izrečeni vanjskopolitički stavovi. Tako je predsjednik komentirajući ambicije američkog predsjednika Trumpa o preuzimanju Grenlanda taj otok nazvao beskorisnim uspoređujući ga sa Svalbardskim otočjem. Također je naveo da Grenland ne predstavlja ključan faktor američke sigurnosti osim ako dođe do ekstremnog otapanja arktičkog leda, što bi rezultiralo globalnom katastrofom.
Nedugo potom Milanović je opet načeo svoju omiljenu vanjskopolitičku temu javljajući se na društvenim mrežama gdje je ponovno poručio kako Hrvatska neće slati svoje vojnike u Ukrajinu, što su tjednima prije toga jasno rekli i Plenković i resorni ministar Ivan Anušić, kao što je uostalom rečeno i na međunarodnim razinama. Nije Milanović naivac, on vrlo dobro zna da slanje vojnika u Ukrajinu nije realnost, smatraju HDZ-ovci koji drže da on okupljanje Koalicije voljnih i najavu velikih država da će nakon potpisivanja vojnika poslati vojnike u Ukrajinu koristi kako bi se opet vratio u igru te probudio iz zimskog sna u kojem je proveo gotovo cijeli prosinac.
Milanović se ne budi tek tako, budi se da bi ugrožavao Plenkovićevu poziciju. Ugrozom Plenkovićeve pozicije HDZ-ovci smatraju i stav koji je Milanović izrekao o Rafaleima kazavši da su Francuzi Srbima prodali nove borbene avione, a nama rabljene te da zbog toga ispadamo papci. Na te je predsjednikove izjave reagirao francuski ministar za Europu Benjamin Haddad neposredno prije posjeta Zagrebu.
Ispod pojasa
“Kada je riječ o Hrvatskoj, nabava Rafalea daleko nadilazi samo kupnju vojne opreme. Ona je dio šireg napora saveznika unutar NATO-a usmjerenog na jačanje ukupnih kapaciteta, interoperabilnosti, obuke i zajedničkih operativnih standarda. Rafalei jačaju hrvatsku nacionalnu obranu i istodobno izravno pridonose europskoj i savezničkoj sigurnosti”, rekao je među ostalim francuski ministar za Večernji.
No nije objasnio, a što Milanoviću u dijelu hrvatske javnosti ide u prilog, činjenice u vezi srpskih novih i hrvatskih rabljenih aviona koji za Plenkovića i nisu tek obične letjelice, nego dio njegova velikog projekta koji mu Milanović minira primjenom nove, po Plenkovića opasnije taktike u sklopu koje više ne koristi retoričke napade, ali i dalje blokira važne procese da bi pokazao nefunkcionalnost sustava pod Plenkovićevim vodstvom. Nekolicina HDZ-ovaca uvjerena je kako je Milanovićeva siječanjska ofenziva početak rane kampanje te da nije nemoguće kako će Milanović pokušavati destabilizirati parlamentarnu većinu, posebice zato što u predsjednikovom krugu ne odbacuju mogućnost održavanja parlamentarnih izbora u godini pred nama, na što se navodno sprema Plenković pred kojim se Milanović ipak doima znatno hrabrijim nego što se doima pred glavnim tajnikom NATO-a Markom Rutteom tijekom njegova posjeta Zagrebu. Prije nego što je Rutte sletio u glavni grad Milanović ga je počastio tvrdnjama da nije jasno u čije ime govori te da govori puno stvari koje ne podržava.
No iz priopćenja Milanovićeva ureda nakon sastanka dvojice čelnika moglo bi se zaključiti da su iza zatvorenih vrata komunicirali u znatno mirnijem tonu dotičući se tema koje se odnose na izdvajanja za obranu i opremanje Hrvatske vojske kao i o mogućem okončanju rata u Ukrajini. I nakon svega što smo od Milanovića vidjeli i iz ovog sastanka s Rutteom, i iz prvog predsjedničkog mandata, a onda i iz prve godine ovog drugog mandata, ostaje nam upitati se – koji je Milanović pravi: onaj koji napada ili ovaj koji i na Plenkovića udara strateški, mirno i ispod pojasa stvarajući mu probleme u trenucima u kojima ih nakon svih izbornih pobjeda nije trebao niti imati.
