Dvadeset i šest godina nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, Hrvatska se ponovno nalazi u razdoblju političkog preispitivanja. I dok se godišnjica njegova odlaska obilježava po ustaljenom protokolu, u javnosti sve glasnije odzvanja pitanje koliko su današnja Hrvatska i današnji HDZ uopće povezani s idejama i političkim okvirom njezina prvog predsjednika. Tuđman je ostavio snažan narativ o nacionalnoj državnosti, povijesnom kontinuitetu, pomirbi i samosvjesnom vođenju vanjske politike. No, vrijeme je učinilo svoje, a s njim i neizbježne reinterpretacije.
Proces detuđmanizacije započeo je vrlo brzo nakon 2000. godine. Bio je to nenametnut, ali sustavno proveden političko-kulturni zahvat kojim se mijenjala percepcija i simbolika 1990-ih, često bez jasnog plana, ali s vrlo jasnim političkim posljedicama. Tuđmanov HDZ koji je u ranim godinama stvarao državu, počeo se pretvarati u stranku koja više administrira nego oblikuje budućnost. Detuđmanizacija nije bila samo ideološka promjena nego i promjena mentaliteta.
U takvom okruženju HDZ se polako udaljavao od vlastitih temelja. Stranka se sve više okretala kompromisima, koalicijama i pragmatizmu, a sve manje vlastitoj izvornosti. Dok je Tuđman inzistirao na viziji nacionalnog jedinstva kao političkom projektu, kasniji HDZ izgubio je taj narativ, često zbog unutarnjih sukoba i borbi za prevlast.
‘Tuđmanu smo tražili pogreške’
Dolaskom Andreja Plenkovića počinje novo poglavlje. Plenković je HDZ pretvorio u stabilnu organizaciju usmjerenu na europske procese i međunarodne kontakte. Njegova stranka postala je disciplinirana, kontrolirana i centralizirana. Ali istovremeno, tvrde kritičari, izgubila je emocionalnu vezu s vlastitom bazom i tradicijom iz koje je potekla. Ako je Tuđman stvarao HDZ kao pokret, Plenković ga je pretvorio u instituciju.
Rasprava je jednostavna, ali bolna: je li današnji HDZ stranka kakvu je Tuđman želio? Neki tvrde da jest jer je modernizirana, stabilna i međunarodno relevantna. Drugi smatraju da nije jer je previše odmakla od identiteta, suverenstva i političke samosvijesti koja je činila jezgru prvog desetljeća hrvatske politike. No ,jedno je sigurno: razlike između ta dva razdoblja ne mogu se svesti na formalnosti.
Upravo tu političi analitičar Davor Gjenero za naš portal unosi važnu dimenziju opreza. “Treba izbjegavati bilo kakve prognoze u političkom životu. On je praćen sa suviše puno nepredvidljivih varijabli da biste mogli prognozirati”, kaže, podsjećajući da ni Tuđman ni njegovo vrijeme ne mogu biti jednodimenzionalno ocijenjeni. On ističe da se odnos prema Tuđmanu mijenjao kroz godine: “U takvim okolnostima smo bili daleko kritičniji prema predsjedniku Tuđmanu jer smo tražili pogreške. Danas prije svega sagledavamo ono što je bilo izrazito dobro.”
‘Glavni problem Plenkovića’
Gjenero ističe i nešto što se često zanemaruje, da je najveća Tuđmanova državnička ostavština način na koji je završio rat. “S jedne strane sjajno organizirana munjevita akcija Oluja, ali s druge strane odluka da se nakon pobjede ne nastavi ratni rizik nego mirno reintegrira Podunavlje – to je ono što ga čini izvanserijskim državnikom”, objašnjava. Time postavlja jasnu poveznicu između Tuđmanove strategije i kasnijih političkih poteza, uključujući i one koje je Plenković isticao na međunarodnoj sceni.
Zanimljivo je što Gjenero naglašava kako je upravo Plenković prvi snažno valorizirao mirnu reintegraciju kao politički model, ne samo hrvatski nego i univerzalni, nudeći ga Ukrajini i međunarodnoj zajednici. Time tvrdi da Plenković i Tuđman ipak dijele neke ključne strateške niti, pogotovo one koje se tiču dugoročnog promišljanja stabilnosti i međunarodne pozicije Hrvatske.
No, Gjenero upozorava i na slabosti današnjeg HDZ-a, ponajviše na nedostatak “nasljednika” u političkom smislu. “Glavni problem Plenkovića je činjenica da u svom mandatu nije proizveo dovoljan broj prepoznatljivih lidera koji bi mogli nastaviti stranku voditi njegovim smjerom”, ističe. Time otvara pitanje kontinuiteta – nešto što je Tuđman znao kontrolirati, ali što hrvatski politički sustav nakon njega nije uspijevao reproducirati.
‘Mora izbjeći scenarij Sanadera’
U tom kontekstu Ivan Anušić se, kaže Gjenero, nameće kao jedini jasno profilirani lider unutar stranke, ali i kao osoba koja politički pripada potpuno drugačijem HDZ-u od onoga koji predstavlja Plenković. To najavljuje neminovnu korekciju smjera nakon Plenkovićeva odlaska, baš kao što se to događalo i nakon drugih snažnih lidera u povijesti stranke. Zbog toga postaje realno pitanje hoće li Hrvatskoj nakon Plenkovića trebati svojevrsna “deplenkovićevizacij” – političko prilagođavanje stranke novim odnosima snaga, vraćanje dijela izgubljene baze ili redefiniranje smjera. U političkim kuloarima ta se riječ pojavljuje sve češće, iako nitko ne zna što bi takav proces konkretno donio.
Gjenero pritom upozorava da stranka mora izbjeći scenarij Sanadera – nagli i duboki rez koji delegitimira prethodni period. Naglašava važnost da Plenkovićev mandat završi konsolidirano, bez pokušaja “brisanja” njegove baštine, što bi moglo destabilizirati stranku i državu. Politička povijest, kaže, naučila nas je da nagli lomovi nikad nisu donijeli dobro. Usporedba Tuđmana i Plenkovića, po Gjeneru, nije ni jednostavna ni linearna. Obojica imaju svoje mane i vrline, i obojica su obilježila svoje vrijeme. “Veliki političari imaju puno mana, loši imaju samo jednu – ne vrijede”, kaže on, naglašavajući da će se i Plenković na kraju ipak u povijesti pamtiti kao relevantan politički faktor, bez obzira na ocjene pojedinih poteza.
Sve to otvara raspravu koja će se tek zahuktati, a to je što nakon Plenkovića? I tko će biti taj koji će preuzeti stranku? Je li osoba iz današnje strukture ili netko tko se tek mora pojaviti? Politički putokazi još nisu jasni, baš kao što ni stranka nije definirala smjer u kojem želi ići. Kada se sve zbroji i oduzme, detuđmanizaciju je ljevica i dio HDZ-a predstavljao kao povijesnu nužnost, dok će deplenkovićevizacija – ako do nje dođe – biti rezultat unutarnjeg pregrupiranja i promjena generacija. Politički proces nije linearni nastavak, nego stalna korekcija, a HDZ se već priprema za fazu u kojoj će se morati prilagoditi novim liderima i novim okolnostima.
Tuđmanov HDZ ostaje povijesni temelj, Plenkovićev HDZ predstavlja sadašnjost, a budući HDZ još uvijek je neispisana stranica. Upravo u tom trokutu vodit će se političke bitke sljedećih godina. U konačnici, pitanje koje se postavlja nije je li Hrvatska još uvijek Tuđmanova ili Plenkovićeva, nego je li spremna na treće poglavlje – ono koje tek treba definirati.
