Plenković ušao u koaliciju sa SDP-om i Možemo: ‘Jako bi dobro mogli funkcionirati’

Godinama se u političkom prostoru stidljivo kotrlja ideja o velikoj koaliciji koju bi tvorile dvije najveće stranke u zemlji – HDZ i SDP. Formalno, velika koalicija na nacionalnoj političkoj razini nikada nije zaživjela, no na lokalnoj razini HDZ-ovci i SDP-ovci nerijetko su i službeno bili saveznici kada im je to trebalo za opstanak na vlasti.

Prvi je veliku koaliciju još prije desetak godina zazivao bivši predsjednik Stipe Mesić. Takav oblik suradnje svojedobno je spominjala i bivša premijerka Jadranka Kosor, a o velikoj koaliciji kao spasonosnoj opciji progovarao je i Franjo Gregurić. I prije nedavno održanih parlamentarnih izbora po političkim se kuloarima spominjala mogućnost suradnje dviju velikih stranaka, na čelu s Andrejem Plenkovićem i Peđom Grbinom, koji polako pakira kofere s Iblerova trga.

Teško je povjerovati da bi ovaj dvojac mogao surađivati, tim više što je Grbin svoju političku karijeru podredio interesima predsjednika Zorana Milanovića, ali oni koji zagovaraju veliku koaliciju smatraju da bi za zemlju bilo mnogo bolje da se udruže dvije velike stranke i da se iz njihova kadrovskog bazena imenuje Vlada jer je sada cijeli niz malih stranaka preživio posljednji izborni ciklus tako što su svoje kadrove prerasporedili na HDZ-ove i SDP-ove liste.

Varljiv dojam

Malo je vjerojatno da bismo u trenutnom sazivu Sabora gledali HSLS da Plenković Dariju Hrebaku nije ustupio mjesto na svojoj listi. Isto se odnosi i na, primjerice, HSS-ova Krešu Beljaka ili pak šeficu Glasa Anku Mrak Taritaš, kojima je mjesta na listi SDP-a prepustio Grbin, i sve to na štetu svojih stranačkih kolega. Suradnju HDZ i SDP nisu uspjeli postići prije izbora, a ni nakon izbora nisu pokušali sjesti za pregovarački stol, nego su forsirali tezu o dvjema posve suprotnim ideološkim političkim opcijama.

U prvi mah bi i prosječan promatrač hrvatske političke arene došao do zaključka da ne postoji situacija u kojoj bi dvije velike stranke mogle pronaći zajednički jezik. No, baš kao što to nerijetko u životu biva, i u politici je prvi dojam varljiv. To se vidjelo i nedavno u Saboru, SDP je uskočio Plenkoviću kada su mu poslušnost otkazali koalicijski partneri iz Domovinskog pokreta. Nije tajna da Pokret od početka odbija dati bilo kakvu potporu šefu SDSS-a Miloradu Pupovcu pa su se usprotivili i tomu da baš on bude izabran za predsjednika saborskog Odbora za ljudska prava i nacionalne manjine.

Plenković pak od svojeg vjernog saveznika nije želio odustati, a Pupovac je u konačnici u Saboru za tu funkciju izabran s čak 109 glasova za, od 130 zastupnika koji su sudjelovali u glasanju. Za njega je, naime, glasala većina oporbenih saborskih zastupnika predvođenih SDP-om. Domovinski pokret ostao je dosljedan pa mu potporu nije dao, baš kao ni Most te bračni par Raspudić, dok je zastupnica Dalija Orešković ostala suzdržana. Osim SDP-a, Plenkoviću je pri glasanju o Pupovcu vjetar u leđa dao i Možemo. Slično je bilo i s inicijativom koju je nedavno pokrenuo Most.

Okolnosti nabave

Sabor je, naime, odbio prijedlog 17 oporbenih zastupnika da se osnuje istražno povjerenstvo o radu stožera civilne zaštite i drugih institucija za vrijeme pandemije koronavirusa, a protiv osnivanja takvog povjerenstva glasalo je 105 zastupnika, što znači da su i ovdje SDP-ovci Plenkoviću čuvali leđa. Devet je zastupnika podržalo ovu Mostovu inicijativu, a 11 ih je bilo suzdržano. Ideja je bila da povjerenstvo utvrdi eventualne nezakonitosti, nedopuštene utjecaje, pogodovanje ili političke pritiske na rad stožera i drugih tijela tijekom pandemije.

Trebalo je utvrditi i okolnosti nabave cjepiva te razloge donošenja odluka Vlade kojima je nabava medicinske opreme i usluga bila izuzeta od primjene Zakona o javnoj nabavi te proglašena tajnom. Također je trebalo istražiti i na temelju kojih je znanstvenih spoznaja stožer donio odluke o ograničenju kretanja na samom početku pandemije te odluku o prebacivanju škola na online nastavu, kao i koje su institucije procjenjivale količine cjepiva koje treba nabaviti.

Te podatke javnost očito neće saznati nakon glasanja u Saboru, u kojem su u ovom slučaju snage udružili HDZ i SDP, koji će se nakon ljetne stanke po običaju udružiti i kad se budu birali novi suci Ustavnog suda, za što je potrebna dvotrećinska većina u parlamentu. Upućeni tvrde da predstavnici dviju velikih stranaka na marginama hrvatske politike o tome već pregovaraju te da postoji mogućnost da u konačnici iz kalkulacija ispadnu sve manje stranke koje se nadaju da će se i njih saslušati kada se budu predlagali ustavni suci. Sve u svemu, čini se da je velika koalicija na djelu kada to treba dvjema velikim strankama, čiji su šefovi svjesni da udruženi u službenu koaliciju padaju u očima birača. Mnogo im više odgovara ovaj princip da se svađaju, ali i vladaju te jedni druge podupiru onda kada treba.

Plenković se već može pripremati za četvrti mandat: Ovaj čovjek u rujnu preuzima SDP

Zajednički jezik

Kad je o ideologiji riječ, ona premijeru Plenkoviću nikada nije bila toliko važna. Svoj HDZ čvrsto je pozicionirao u političkom centru, no nerijetko se stječe dojam da je njegova stranka bliže ljevici nego desnoj ideologiji. To je Plenković uoči kampanje za parlamentarne izbore uspješno zamaskirao pa se zbližio i s dijelom desnog biračkog tijela, što mu je i donijelo relativnu pobjedu na parlamentarnim izborima, ali samim time što je Domovinski pokret na tim izborima prerastao u treću političku opciju u zemlji i privukao ogroman dio desnog biračkog tijela može se zaključiti da HDZ pod vodstvom Andreja Plenkovića s desnicom nema prevelikog doticaja.

Kad je pak o SDP-a riječ, njega bi ionako uskoro trebao preuzeti bivši ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić, koji je svoje prve političke korake napravio u HDZ-u, u koji ga je, kako je svojedobno tvrdio, učlanio otac. Bez obzira na to tko ga je učlanio, može se očekivati da će bivši ministar i aktualni premijer daleko od očiju javnosti ipak uspjeti pronaći zajednički jezik i način da se održe na svojim pozicijama, sklapajući paktove kad je to nužno, zaobilazeći pritom i vlastite koalicijske partnere. Za dvije je vodeće stranke u zemlji velika koalicija izrazito osjetljiva tema koju javno uglavnom komentiraju s gnušanjem, odbacujući tu mogućnost, ali ono što se na političkoj sceni odigrava dugoročno doista ide u prilog njezinu stvaranju.

Koalicijski potencijal HDZ-a i SDP-a sve je slabiji, a istodobno manje stranke rastu i preživljavaju izborne cikluse i održavaju svoje pozicije u Saboru, što potvrđuju i Domovinski pokret i Možemo, pa i Most. To su opcije u kojima su apetiti veliki, a doprinosi skromni, što se vidjelo i tijekom pregovora nakon nedavnih izbora. I tada je u razgovoru za Novi list bivši šef IDS-a Ivan Jakovčić sugerirao veliku koaliciju, tvrdeći da nakon izbora treba biti pametan i odgovoran.

Ideološki suparnici

“Stvoriti stabilnu koaliciju koja će na jednak takav način Hrvatsku voditi u bolju budućnost. I HDZ i SDP su danas u centru i jako bi dobro mogli funkcionirati”, tvrdio je Jakovčić. Nešto slično rekla je na N1 i bivša SDP-ovka Željka Antunović, naglašavajući da bi velika koalicija HDZ-a i SDP-a bila najmanja šteta.

Dio stručnjaka smatra pak da SDP više nema snagu za takvu suradnju jer su, gubeći rejting, pali ispod HDZ-ove razine, a nije zanemarivo ni to što velika koalicija podrazumijeva partnerstvo dviju ili više stranaka koje su politički i ideološki suparnici pa se uglavnom takve koalicije formiraju u vremenima velikih previranja, ratova i ekonomskih kriza kako bi se lakše donosile, a onda i provodile nužne, a nerijetko i krajnje nepopularne odluke.

Dok je u Hrvatskoj velika koalicija poznata tek na lokalnoj razini, u Velikoj Britaniji koaliciju konzervativaca i laburista imali su još tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata. Njemačka je u tri od ukupno četiri mandata kancelarke Angele Merkel također imala veliku koaliciju pa su njezin kabinet činile velike koalicije CDU-a i sestrinskog CSU-a na jednoj te SPD-a na drugoj strani.