Postoji li uopće politički povratak koji može promijeniti narativ jedne kampanje? Ili je sve već zapisano u anketama, grafikonima i samozadovoljnom uvjerenju ljevice da je 2028. njihova godina? U političkim kuloarima sve češće se šapuće o scenariju koji bi prije nekoliko mjeseci zvučao kao politička fantastika, da premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković okupi staru gardu, najjača imena iz vremena kada je HDZ u krizama u javnosti i anketama izgledao najstabilnije i krene u završni obračun.
Jer politika je, htjeli to priznati ili ne, i stvar percepcije snage. A HDZ je najjače izgledao onda kada je u vrhu imao ljude s iskustvom upravljanja krizama – financijskim, epidemiološkim, energetskim. Pisali smo već o mogućem povratku Zdravka Marića. U dijelu stranke njegovo ime i dalje izaziva gotovo romantičnu nostalgiju: ministar koji je držao javne financije pod kontrolom, pregovarao s Bruxellesom bez podizanja tona i uvodio Hrvatsku u eurozonu bez potresa.
No, sve češće se u stranačkim krugovima spominje i drugo ime – Martina Dalić. Za neke kontroverzna, za HDZ-ovce simbol odlučnosti. U HDZ-u ima onih koji otvoreno govore da bi njezin povratak bio snažan signal tržištima, ali i biračima centra. “Razvikana” – kako kažu – ali razvikana kao žena koja je Podravku stavila na svjetske karte, povećala plaće i konsolidirala kompaniju, barem tako pišu srednjestrujaški medji i govore nam HDZ-ovci.
Borg se vraća
Podsjetimo, Dalić je bila ključna figura u vrijeme Agrokora. Za jedne arhitektica “lex Agrokor” i spasiteljica, za druge simbol političke korupcije i ortačkog kapitalizma iako je, ironično, uz pomoć Gojka Drljače izdala knjigu “Agrokor: slom ortačkog kapitalizma”. No, vladini analitičari tvrde da je činjenica kako hrvatsko gospodarstvo tada nije kolabiralo. Sustav je, tvrde, stabiliziran, dobavljači spašeni, lančana reakcija izbjegnuta. “U kriznim vremenima, to nije mala stvar”, govori nam sugovornik iz stranke. Može li Plenković danas, suočen s galopirajućom i medijski razvikavanom ljevicom, ponovno posegnuti za tim imenima? Bi li to bio znak slabosti – priznanje da nema novih lica – ili znak snage, okupljanje provjerenog tima za završnicu?
Ljevica trenutno igra na kartu zamora materijala. Četvrti mandat HDZ-a mnogima zvuči kao politička hereza. U europskom kontekstu rijetke su stranke koje uspiju zadržati vlast tako dugo bez ozbiljnog potresa. No, HDZ nikada nije bio tipična europska stranka. On je politički organizam koji se prilagođava, preslaguje i, kad treba, reciklira kadrove. Plenković je, sigurni su upućeni, najjači kada igra na iskustvo i međunarodnu poziciju. U Bruxellesu ima reputaciju stabilnog, racionalnog lidera. Nol domaća politika je drugačija arena. Ovdje su važni simboli. A simbol povratka Marića ili Dalić bio bi poruka: HDZ ide na sigurnu kartu, na ekonomsku kompetenciju.
Protivnici će, naravno, odmah podsjetiti na afere, na mailove, poznatu aferu Borg, na političke repove. No, u kampanji se često ne pobjeđuje savršenstvom, nego kontrastom. A pitanje je – ima li ljevica danas ime koje u ekonomskom smislu može parirati tom dvojcu? U dijelu HDZ-a vlada uvjerenje da se izbori neće dobiti ideološkim rovovima, nego ekonomskom pričom. Plaće, investicije, stabilnost. U tom okviru, stara garda nije teret, nego resurs. Ljudi koji su “žarili i palili” u kriznim vremenima. Prvi mandat Plenković je dobio na mantri “stabilnosti”. Čini se da će pokušati tako i završiti svoju premijersku karijeru.
No, svjesni su u stranci i znaju da povratak takvih imena nosi i rizik. Otvara stare teme. Vraća medijski fokus na razdoblja koja su bila turbulentna. No, politika nije sterilna disciplina. Ona je upravljanje percepcijom rizika. Martina Dalić danas dolazi s drukčijim kapitalom nego prije nekoliko godina. Podravka pod njezinim navodno vodstvom bilježi rast, internacionalizaciju i jačanje brenda. To je narativ uspjeha koji je politički iskoristiv. Žena koja je vodila krizno restrukturiranje i potom upravljala velikim sustavom – to je biografija koja nosi težinu u srednjestrujaškom pogledu.
Zdravko Marić, s druge strane, simbol je fiskalne discipline. U vremenu inflacije i rasta javne potrošnje, taj profil može postati ponovno atraktivan dijelu birača centra koji zaziru od eksperimentiranja. Je li to dovoljno da se zaustavi “val promjene” o kojem govori ljevica? To ovisi o tome je li taj val stvaran ili medijski napuhan. HDZ je i ranije bio otpisan, pa je u završnici kampanje preslagivao karte i pronalazio koalicijski potencijal ondje gdje ga drugi nisu vidjeli.
Postoji i psihološki moment. Okupljanje stare garde može mobilizirati članstvo. Poruka da se ide u odlučujuću bitku s provjerenim snagama često homogenizira bazu. No, jednako tako, dio mlađih birača može to doživjeti kao povratak u prošlost. Kao znak da stranka nema novu generaciju spremnu preuzeti odgovornost. Plenković je političar koji voli kontrolu. Povratak jakih imena znači i dijeljenje reflektora. Je li spreman na to? Ili je cijela priča tek taktičko puštanje balona kako bi se testirala reakcija javnosti?
U konačnici, pitanje nije samo može li okupiti staru gardu. Pitanje je ima li HDZ još uvijek energiju i narativ za novu izbornu rundu pod istim vodstvom. Jer izbori se ne dobivaju samo imenima, nego osjećajem smjera. Ako Plenković odluči igrati na kartu iskustva, to će biti priznanje da ulazimo u ozbiljnu i tvrdu kampanju. Ako pak ostane pri sadašnjoj postavi, računat će na umor birača od eksperimenta. Jedno je sigurno: u politici se nikada ne treba kladiti protiv instinkta preživljavanja HDZ-a. A instinkt te stranke često je bio – kad je najteže, pozvati one koji su već prošli kroz vatru. Hoće li to biti slučaj i ovaj put, vidjet ćemo. No šapat o povratku stare garde više nije tek marginalna glasina.
