Poker u troje: Europa na margini odlučivanja o svojoj sudbini (2)

SAD ima i žetone i najjače karte, ali nema potpunu kontrolu nad igrom i još važnije – želi što prije završiti poker u Europi kako bi se okrenuo pokeru na Pacifiku i četvrtom igraču, Kini, koja mirno promatra razvoj pokera u Europi pažljivo pamteći i analizirajući trenutačne poteze, naročito one SAD-a, a možda se pokuša i sama uključiti u europsku partiju pokera čija je glavna nagrada – Ukrajina

Nakon prošlotjednih izjava Donalda Trumpa o početku pregovora s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, mnogi analitičari naglašavaju, a to smatraju i dijelovi ukrajinskog naroda, da je riječ o svojevrsnoj izdaji Ukrajine. Jesu li onda europski saveznici cijelo vrijeme ulagali u lažne nade za Ukrajinu i u nekakvo mitsko Wunderwaffen naoružanje bilo tenkovi, dronovi, raketni sustavi, ili avioni, koji se nisu pokazali prilično uspješnim u zaustavljanju i odvraćanju Rusije od daljnjih napada?

Osim toga iz ovog vojnog aspekta ključno je pitanje, kako uopće pobijediti konvencionalnim oružjem nuklearnu silu ili zašto bi se uopće išlo pobjeđivati nuklearnu silu? Ako se stavimo u teoriji igara u poziciju bilo koje nuklearne sile (Francuske, Velike Britanije, SAD, Rusije, Kine, Indije i drugih) u situaciji vojnog gubitka ili potencijalne kapitulacije što bi nas kao nuklearnu silu spriječilo u provođenju nuklearnog Armagedona, jer zašto bi drugi postojali i sretno dalje živjeli, ako smo mi uništeni, poraženi i osuđeni na smrt?

Ovo su izuzetno opasne međunarodne situacije u kojima smo se našli upravo zbog konstantnih zagovaranja vojnih rješenja u posljednje tri godine međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba, a ne diplomatskih rješenja. Trumpovo marginaliziranje europskih saveznika iz budućih diplomatskih pregovora između Rusije i Ukrajine je rezultat europskog marginaliziranja diplomatskih rješenja u posljednje tri godine ovog sukoba. Zašto europski saveznici nisu omogućili jedan stol za rusku i ukrajinsku stranu, bilo gdje u Europi, primjerice u Švicarskoj, za kojim bi ruska i ukrajinska delegacija raspravljala o mogućnostima primirja ili još bolje konačnog mira s Europljanima kao medijatorima i koji su kao takvi mogli voditi računa i o sigurnosnim interesima europskog kontinenta?

Meter o fijasku europskih vođa u Parizu: Htjeli bi nastavak rata u Ukrajini, ali bez slanja svojih vojnika

Žrtve Bidenove administracije

Jesu li europski saveznici ustvari žrtve prijašnje američke administracije, koja je gurala ideju bezuvjetne potpore Ukrajini bez ikakvog realističkog pristupa i mogućnostima racionalnih diplomatskih pregovora s Rusijom? Jesu li tako i sad europski saveznici postali ponovno žrtve nove američke administracije koja ima za cilj upravo rješavanje ovog sukoba diplomatskim metodama predvođenim Donaldom Trumpom?

Tako je krenulo sveopće čuđenje diljem europskih prijestolnica oko toga što  netko drugi kroji sudbinu Europe, a ne europljani. Da europljani nisu spavali i slijepo se vodili uputama stranih središta moći (bilo Washingtona, bilo Londona ili pak nekog trećeg) u posljednjih nekoliko godina, možda bi i zaslužili mjesto za pregovaračkim stolom u Saudijskoj Arabiji. U tom scenariju SAD i administracija Donalda Trumpa ne bi niti trebali rješavati europske probleme i sukobe da su Europljani sami bili sposobni riješiti svoje probleme i dovesti do mira diplomatskim sporazumima, kao što su to bili Sporazumi iz Minska. Svojom pasivnošću, olakim osuđivanjem, čak i svojevrsnom elitističkom liberalnom arogancijom, ruropljani su se našli u milosti i nemilosti drugih međunarodnih realističkih igrača, poput SAD-a, koji u fokus stavljaju mir u Europi. Za razliku od takvih hipokritičnih europskih lidera, čija su usta u posljednjih 30-ak godina bila puna retorike mira na europskom kontinentu, kojeg su preko noći zamijenili s ratnohuškačkom retorikom u posljednje tri godine međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba, Donald Trump pokušava uspostaviti mir u istočnoj Europi diplomatskim sredstvima.

Ovdje ne treba biti niti preoštar prema europskim saveznicima, koji su možda iza zatvorenih vrata tajnim diplomatskim kanalima uistinu pokušavali samostalno riješiti rusko-ukrajinski sukob. Esencijalni problem, takvih tajnih europskih diplomatskih pokušaja rješenja sukoba (ako ih je i bilo), koji je ostajao za europske saveznike je otvaranje mogućnosti promjena granica nakon Drugog svjetskog rata jer se novim presedanima (ruskim pripajanjem ukrajinskog teritorija) otvara svojevrsna Pandorina kutija preostalih neriješenih graničnih pitanja i „izgubljenih teritorija“ pojedinih nacionalnih država u Europi.

S pozicije europskih saveznika, promjena u politici koju su vjerno vodili za vrijeme Joe Bidena, predstavlja nove velike izazove u euroatlantskom području. Nastavili se američka marginalizacija europskih saveznika iz diplomatskih pregovora oko Ukrajine, moglo bi se reći i zasluženo u nekim aspektima, potencijalno može doći do različitih reakcija. Ovdje se može istaknuti nekoliko scenarija i opcija koje mogu napraviti europski saveznici i koji variraju od situacije business as usual– sve po starom do radical gamechange – radikalna promjena igre:

• Progutati skuhanu večeru Donalda Trumpa, nastaviti poltronski položaj naspram SAD-a i prihvatiti novu realnost koju nametne kontekst svojevrsne Jalte 2 sa SAD-om, Rusijom i Kinom (Rukavina, 2025a).
• Podjela unutar Europe jer će neke države (poput Poljske i baltičkih država) i dalje nastavljati snažnu podršku Ukrajini i neće olako prihvatiti brzi mir koji ide u korist Rusiji. S druge strane, neke države (npr. Mađarska, možda Francuska ili Italija) mogle bi podržati Trumpov pragmatični pristup ako znači manje troškova za njih i ostvarenje nekih njihovih nacionalnih interesa.
• Jačanje europske autonomije nakon što se (ponovno) uvidjelo da se ne može oslanjati na SAD kao stabilnog partnera i jamca sigurnosti u Europi, nego on konstantno slijedi svoje nacionalne interese i kalkulacije, neovisno od nacionalnih interesa europskih saveznika, što pojedini europski saveznici odbijaju sami sebi osvijestiti. Na razini EU bi se mogla povećati vojna i politička neovisnost kroz primjerice veće investiranje obrane (unutar, a potencijalno i izvan, NATO saveza, što zahtjeva posebnu analizu).
• Jačanje veza s Velikom Britanijom (i možda Turskom) ako europsko-američki odnosi oslabe, za osnaživanje europske vojne i političke moći na svjetskoj razini i u svom susjedstvu. Ovdje je važno naglasiti kako je zanimljiva pozicija Velike Britanije s njenim fokusom na tri vanjskopolitička kruga ili tri stupa britanske vanjske politike: posebni odnosi sa SAD-om, Commonwealth i kontrolirana ravnoteža snaga na europskom kontinentu.
• Europski saveznici bi mogli započeti pregovore s dosadašnjim glavnim suparnikom/neprijateljem, Rusijom, iza leđa SAD-a. Ako SAD smanji svoju vojnu i financijsku podršku Ukrajini, neke europske zemlje mogle bi početi tražiti vlastite diplomatske kanale pregovora s Moskvom, posebno u vezi s energetikom i trgovinom. Geopolitički, između Europe i Rusije stoji kopnena granica koja je ljudskoj vrsti mnogo prohodnija i prirodnija za kretanje i izgradnju kvalitetnih susjedskih odnosa, nego što je to morska/oceanska granica (primjerice Atlantik). Ovdje bi se moglo uvrstiti i europsko zbližavanje Kini, međutim to bi izazvalo mnogo snažniju reakciju SAD-a i potencijalno veće posljedice za europske saveznike.

Tjedna analiza Zorana Metera: Neviđena metamorfoza od hodajuće ‘anomalije’ do ‘globalnog lidera’

Što nas vodi do sljedećeg pitanja, koji su interesi administracije Donalda Trumpa?

Nova američka administracija na čelu s Donaldom Trumpom pokušava započeti mandat s političkom pobjedom, a Ukrajina bi bila jedna od najvećih s obzirom na to da je to bilo jedno od ključnih vanjskopolitičkih pitanja prema kojem je on imao dijametralno suprotan stav od svojih demokratskih predsjedničkih kandidata. Uz to, pitanje Ukrajine, pod američkim pritiskom, mnogo je lakše riješiti nego mnogobrojne ekonomske i financijske izazove s kojima se susreće SAD. S krajem međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba Donald Trump namjerava ostvariti nekoliko ciljeva:

• Istaknuo bi se kao mirotvorac, na čemu je često stavljao naglasak za vrijeme kampanje jer u njegovom prošlom predsjedničkom mandatu nije započeo nijedan rat. Također bi se pokazao kao čovjek od akcije koji ostvaruje rezultate i potvrditi da se svaki sukob može brzo riješiti ako postoji politička volja za njegovo rješavanje.
• Povećat će pritisak na Europu da počne više ulagati u svoju obranu što odgovara viziji smanjenja uplitanja SAD u globalne konflikte, jer im je glavni cilj i fokus na Kini.
• Mir s Rusijom otvorio bi mogućnosti američko-ruskog partnerstva suprotstavljanju Kini, koja je glavni izazivač za SAD.
• Oslabio bi jedan dio republikanaca u Kongresu koji zagovaraju nastavak sukoba protiv Rusije i daljnju pomoć Ukrajini, s čim bi Trump učvrstio svoju poziciju u Kongresu.
• Smanjio bi opterećenje za proračun i usmjerio bi državnu potrošnju na druge infrastrukturne projekte koji su mu od većeg interesa, primjerice na američkoj granici ili ulaganjima u saveznike na Pacifiku.
• Okrenuti pozornost ili si kupiti vrijeme da rješava druge izazove SAD, naročito one ekonomske jer su inflacija i troškovi života jedan od glavnih razloga pobjede Donalda Trumpa na izborima.

Evo čime su rezultirali prvi američko-ruski pregovori u Rijadu i o čemu bruje svjetski mediji

Rusija i njena pozicija u pregovorima

Kad god je riječ o odnosima sa Zapadom, Rusija uvijek treba imati pristup visokog opreza prilikom pregovora, što ju najbolje uči vlastito povijesno iskustvo zbog Zapadne nedosljednosti (primjerice nepridržavanje Sporazuma iz Minska). Ovo je još naročito relevantno kad se u zapadnim medijima spominju velike fraze o ruskoj pobjedi i „otvaranjima šampanjca u Kremlju“.

Početak pregovora i sjedanje za diplomatski stol je standardna civilizacijska mjera za završetak bilo kojeg sukoba, ali sigurno ne pobjeda, ako nema vojne kapitulacije prije nje, koje nema u slučaju Ukrajine. Štoviše, za Rusiju, ključna igra sad tek počinje i nužno je održavati ustanovljeni smjer djelovanja koji se samo okončava diplomatskim pregovorima.

Rusija, koja skoro pune tri godine provodi specijalnu vojnu operaciju po svom narativu, ima jasan cilj u pregovorima oko Ukrajine: zadržati osvojen teritorij i oslabiti ukrajinski suverenitet koji će dovesti do neutralizacije (i demilitarizacije) Ukrajine dok istovremeno pokušava normalizirati odnose sa Zapadom pod svojim uvjetima, ukinuti sankcije, izgraditi sveobuhvatnu novu sigurnosnu europsku arhitekturu te se vratiti iz zapadno nametnute djelomične međunarodne izolacije.

Zanimljiv je argument da se Rusiji ne žuri s pregovorima, koliko Zapadu, naročito Donaldu Trumpu, kako bi mandat započeo s velikom vanjskopolitičkom pobjedom. Također je važno u analizama ove međunarodne situacije paziti na propagandu, kako zapadnu tako i rusku, koja može proglašavati Rusiju kao pobjednika, čak i ako se naprave manji ustupci od traženih.

Prilikom pregovora oko Ukrajine sa Zapadom (samo SAD-om ili formatu SAD + europski saveznici), Rusija bi trebala biti još uvijek oprezna oko nekoliko stvari:

• Iako pod pritiskom, Ukrajina još uvijek nije slomljena, stoga se Kijev i dalje može boriti određeno vrijeme i bez američke pomoći uz financiranje europskih saveznika. Nikakva konačna pobjeda se ne može proglasiti u takvoj situaciji jer se ukrajinska vojska može obnoviti kroz europske kanale i dugotrajno biti ponovno prijetnja po ruske nacionalne interese.
• Nepredvidljivost Donalda Trumpa kao taktika njegove vanjske politike može biti izazov prilikom pregovora, međutim postoji ipak jedna konstantna na koju se Rusija može osloniti na pregovorima: Donald Trump će uvijek gledati maksimalan politički kapital za sebe i američke nacionalne interese, a ne ono što je najbolje za Moskvu (ili Europu). Donald Trump ništa ne daje besplatno i sigurno će tražiti ustupke od Rusije poput suzdržavanja od savezništva s Kinom, otvaranje ruskog tržišta za američke investicije (ili obnova pripojenih dijelova Ukrajine od strane američkih tvrtki), potencijalno smanjenje nuklearnog arsenala. Rusija mora izvagati što joj je u ključno za nacionalne interese i toga se striktno držati. Zato joj je nužno prilikom pregovora težiti nepovratnim politički i pravno obvezujućim odlukama u točno određenim rokovima.
• Imati na umu unutarnje američke čimbenike i antiruske američke jastrebove u Kongresu i drugim dijelovima američke duboke države koji bi mogli pružati otpore pregovorima.
• Marginalizacija europskih saveznika oko pregovora može biti destruktivna jer će ih se motivirati za veća vojna ulaganja u Ukrajinu, zamjenjujući i kontrirajući SAD-u.
• Također su moguće od ukrajinske strane provokativne akcije/operacije lažnih zastava kako bi se narušili pregovori. Stoga će Rusija pratiti tko u EU vodi glavnu riječ i pokušati oslabiti pro-ukrajinske glasove.
• Fokus na održavanju diplomatske inicijative koja s ruske pozicije mora biti proaktivna, jasno posložena s konkretnim prijedlozima i na kraju uokvirena dugoročnim međunarodnim ugovorima.

U pregovorima sa SAD-om oko Ukrajine, Rusija će vjerojatno imati na umu i svoje strateške dugoročne planove i postaviti temelje za:

1. Trajnu geopolitičku kontrolu nad Ukrajinom (kao tampon/buffer zonu).
2. Slabljenje NATO saveza i euroatlantskih odnosa.
3. Stvaranje novog multipolarnog svjetskog poretka bez unipolarne globalne američke dominacije.
4. Vojnu nadmoć nad Europom i stratešku sigurnost (konvencionalnu i nekonvencionalnu/asimetričnu dimenziju).
5. Unutarnju (rusku) političku i ekonomsku stabilnost i otpornost (od sankcija i obojenih revolucija).
6. Pragmatičan odnos s Kinom koji odgovara ruskim nacionalnim interesima.

Iz prve ruke: Šok i panika u Europi, jer je JD Vance u Münchenu zamijenio Putina

Staljinova usporedba s pokerom u Europi

Današnju situaciju u Europi možemo opisati sa Staljinovom prispodobom iz 1930-ih kad je ustanovio da se u Europi igra poker u troje između fašizma/nacionalsocijalizma, liberalnih demokracija i socijalizma/komunizma.

Danas se poker u troje igra u Europi između:

1) europskih saveznika koji su podijeljeni i lošije stoje u igri jer su dugo odbijali igrati politički poker i imaju slabije karte (vojna moć), ali dosta žetona (ekonomska moć);

2) Rusije koja ima nešto jače karte, ali i dovoljno žetona da ostane u igri, te je majstor pragmatizma i improvizacije;

3) SAD, koji ima i žetone i najjače karte, ali nema potpunu kontrolu nad igrom i još važnije – želi što prije završiti poker u Europi kako bi se okrenuo pokeru na Pacifiku i četvrtom igraču, Kini, koja mirno promatra razvoj pokera u Europi pažljivo pamteći i analizirajući trenutačne poteze, naročito one SAD-a, a možda se pokuša i sama uključiti u europsku partiju pokera čija je glavna nagrada – Ukrajina.

Poker u troje i Ukrajina kao glavna nagrada (1)

Literatura:

Večernji list. 2025. Stižu reakcije na razgovor Trumpa i Putina: ‘Ovo bi moglo ući u povijest kao crni dan za Europu’. Dostupno:https://www.vecernji.hr/vijesti/stizu-reakcije-na-razgovor-trumpa-i-putina-ovo-bi-moglo-uci-u-povijest-kao-crni-dan-za-europu-1837856

Rukavina, Bruno. 2022. Poluotok Krim – geopolitički i geostrateški osvrt na prošlost, sadašnjost i budućnost. Dostupno: https://hrcak.srce.hr/clanak/437724

Rukavina, Bruno. 2024. Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014.-2022.). Dostupno: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg:2538

Rukavina, Bruno. 2025. Vatreni krug oko EU. Dostupno: https://www.geopolitika.news/analize/vatreni-krug-oko-europske-unije-1/

Rukavina, Bruno. 2025a. Trumpova nepredvidljivost: ‘Teorija ludila’ i Jalta 2 s Rusijom i Kinom. Dostupno: https://www.geopolitika.news/analize/trumpova-nepredvidljivost-teorija-ludila-i-jalta-2-s-rusijom-i-kinom/