Zastupnik u Parlamentu FBiH, Sanel Kajan, napokon je naletio na zid koji neće moći preskočiti svojim uobičajenim uvredama i političkim imunitetom. Domoljubna aktivistica Iva Svaguša podnijela je kaznenu prijavu koja udara ravno u središte njegovog višegodišnjeg sijanja mržnje i sramotnog nijekanja hrvatskih stratišta. Dosta je bilo situacije u kojoj netko tko prima debelu proračunsku plaću, s visine parlamentarne govornice, gazi po dostojanstvu žrtava koje su u Mostaru prošle neopisive torture, dok se istovremeno prodaje pod velikog borca za ljudska prava. Kajan, kao istaknuti jurišnik Komšićeve Demokratske fronte (DF), koristi svoju poziciju za najprizemnije obračune s narodom kojeg njegova stranka sustavno politički dekonstituira i gura na marginu, maskirajući svoj šovinizam u nekakve “građanske” vrijednosti koje služe isključivo za preglasavanje i eliminaciju Hrvata kao političkog faktora.
Iva Svaguša je ovu mučnu seriju nijekanja i vrijeđanja presjekla jasnom i odlučnom porukom javnosti: “Podigla sam prijavu protiv Sanela Kajana zbog kontinuiranog negiranja zločina nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini i zbog sustavne dehumanizacije Hrvata kroz ponavljajuću metaforu o ‘zmijama kamenjarkama’. Nitko nema pravo jedan narod prikazivati kao životinje, niti relativizirati patnju i stradanja hrvatskih civila i branitelja. Govor mržnje nije sloboda govora. Istina o zločinima nad Hrvatima u BiH mora se poštovati, a dostojanstvo žrtava braniti. Zato sam odlučila reagirati pravnim putem.”
Posebno dno Kajanovog rječnika, koje u prijavi zauzima važno mjesto, jest sustavni udar na hrvatske žene. On tu opasnu metaforu o “zmijama kamenjarkama” godinama namjerno lijepi Hrvaticama, pokušavajući im oduzeti ljudsko lice i svesti ih na razinu opasnih životinja koje treba eliminirati ili barem izolirati. Kad netko tko sjedi u zakonodavnoj vlasti majke, kćeri i sestre jednog naroda javno naziva otrovnicama i životinjama, on svjesno crta mete na leđima cijele jedne zajednice. To nije nikakva sloboda govora niti politička borba, to je najprizemniji ulični nivo dehumanizacije koji podsjeća na propagandu iz najmračnijih razdoblja povijesti, a sve pod zaštitom države i stranke koja se licemjerno kune u “jednakost svih građana” dok u praksi provodi radikalnu politiku isključivanja.
On ne nudi rješenja, on nudi isključivo produbljivanje jaza
Kajan u političkom smislu predstavlja radikalno krilo DF-a, stranke koja je pod palicom Željka Komšića postala sinonim za uzurpaciju hrvatskih pozicija i gaženje ustavnih prava jednog cijelog naroda. Njegova uloga u javnom prostoru nije tek puko iznošenje mišljenja, već on djeluje kao ideološki instrument za “kriminalizaciju čitavog jednog kolektiva”. Kroz svoje istupe, on provodi specifičnu metodu “reaktivne viktimizacije”, gdje se vlastita grupa prikazuje kao jedina apsolutna žrtva, što mu u njegovoj glavi daje za pravo da tuđe žrtve ismijava, a preživjele logoraše naziva lažovima. Taj politički radikalizam, upakiran u celofan “građanske BiH”, izravno hrani nestabilnost i služi kao alat za sustavno ugrožavanje političkih i ljudskih prava Hrvata, pretvarajući parlamentarnu govornicu u poligon za izljeve nacionalne netrpeljivosti.
Osim nijekanja logora, Kajanova retorika je godinama usmjerena na simboličko nasilje nad hrvatskim identitetom, što je izravna posljedica doktrine njegove stranke koja u Hrvatima vidi isključivo kočničare njihove vizije unitarne države. On ne bira sredstva kako bi hrvatska obilježja, institucije i vjerske osjećaje proglasio nepoželjnima, dok istovremeno uživa sve povlastice sustava koji su ti isti ljudi gradili. Njegova opsesija “brisanje tragova postojanja Hrvata” na desnoj obali Mostara i pokušaj da se svako spominjanje patnje u logorima pod kontrolom Armije BiH proglasi neprijateljskim činom, jasno pokazuje da je on politički akter koji živi od konflikta. On ne nudi rješenja, on nudi isključivo produbljivanje jaza, koristeći DF-ovu platformu kao utvrdu s koje nekažnjeno može ispaljivati najotrovnije strelice prema svojim sugrađanima, uvjeren da će ga stranačka knjižica i “građanska” maska zaštititi od zakona.
Za njega su mučilišta bila tek ‘zatvori za agresore’
U samom srcu ove prijave stoji Kajanovo besramno i uporno nijekanje logora u “IV. osnovnoj školi” u Mostaru. Dok svjedočanstva preko 120 logoraša, dokumenti Međunarodnog crvenog križa i imena 17 ubijenih ili nestalih Hrvata vrište istinu o tom mračnom stratištu pod kontrolom Armije BiH, Kajan to s nevjerojatnom drskošću naziva “notornom laži”. Za njega su ta mučilišta bila tek nekakvi “zatvori za agresore”, čime svjesno i namjerno pljuje u lice svakoj žrtvi koja je u onim vlažnim podrumima ostavila svoje zdravlje, kosti ili mladost.
On čak pokušava glumiti povjesničara pa prosipa priče o preseljenju škole iz sedamdesetih godina, samo kako bi u javnosti stvorio privid da se zločin u toj zgradi tijekom rata nikada nije ni dogodio, svjesno brišući patnju ljudi koji su tamo bili zatočeni pod zapovjedništvom snaga koje on danas slavi kao jedine “osloboditelje”.
Dvostruki standardi
Kajan se tu ne zaustavlja, jer su njegove društvene mreže postale poligon za blaćenje svega što ima hrvatski predznak, od identiteta do simbola, čime vjerno prati politiku DF-a koja počiva na sukobu s hrvatskim političkim bićem. Sve što miriše na hrvatsku opstojnost u Bosni i Hercegovini za njega je plod “zločinačke politike”, dok simbole pod kojima su Hrvati obranili svoje domove pokušava proglasiti ilegalnim krpama. Paradoks je vrišteći i nepodnošljiv: Kajan bi u Sarajevu zatvarao svakoga tko se usudi zucnuti protiv bošnjačkih žrtava, dok istovremeno u Mostaru briše hrvatske suze kao da nikad nisu ni postojale.
To su ti opasni dvostruki standardi koji truju cijelu zemlju i podrivaju bilo kakvu šansu za normalan život. Iako je Tužiteljstvo BiH još 2024. otvorilo predmet, prijava Ive Svaguše donosi nove, svježe dokaze iz 2026. godine koji potvrđuju da se on nema namjeru zaustaviti dok god ga pravosuđe ne prisili na odgovornost i ne pokaže da “građanska” maska ne može biti pokriće za sijanje mržnje.
