Atentat na Theodora Roosevelta 1912.
Upravo će McKinleyjev nasljednik, Roosevelt, postati sljedeća meta atentata. Doduše, u trenutku kada više nije bio predsjednik, već u pokušaju osvajanja trećeg mandata. Roosevelt je služio kao predsjednik od 1901. do 1909. a opet se poželio kandidirati 1912. jer je bio nezadovoljan svojim stranačkim republikanskim nasljednikom, Williamom Howardom Taftom. Osnovao je novu Progresivnu stranku i ušao u izbornu utrku.
Roosevelt je bio na predizbornom skupu u Milwaukeeju u državi Wisconsin, kada ga je John Flammang Schrank, nezadovoljni radikal, upucao u prsa. Schrank je tvrdio da ga je duh Williama McKinleya, predsjednika koji je ubijen 1901. godine, poslao da ubije Roosevelta. Metak je probio Rooseveltova prsa, ali ga je usporila i zadržala metalna kutija s naočalama i debeli rukopis govora koji je Roosevelt imao u džepu na prsima. Usprkos rani, Roosevelt je inzistirao da završi svoj 84-minutni govor prije nego što je potražio medicinsku pomoć.
„Gospodo, ne znam jeste li svjesni toga, ali upravo su me upucali“ rekao je okupljenoj gomili i nastavio govoriti do kraja. Iako je bio ozbiljno ranjen, metak nije pogodio nijedan vitalni organ i Roosevelt se ubrzo oporavio. Ovaj incident učvrstio je njegovu reputaciju snažnog i hrabrog lidera. Međutim, to mu na izborima nije pomoglo i na koncu je izbornu pobjedu odnio demokrat Woodrow Wilson. Schrank je na sudu priznao krivnju, a sudska komisija ga je proglasila ludim te je ostatak života proveo u mentalnoj ustanovi do svoje smrti 1943.
Atentat na Franklina Roosevelta 1933.
Još jedan važan neuspjeli atentat dogodio se 15. veljače 1933., kada je Giuseppe Zangara, talijanski imigrant, pokušao ubiti tada izabranog predsjednika Franklina D. Roosevelta. Roosevelt je bio u Miamiju u državi Florida, gdje je držao govor iz otvorenog automobila kada je Zangara, stojeći na stolici kako bi imao bolji pogled, izvukao pištolj i ispalio pet hitaca. Metci su promašili Roosevelta, ali su ranili nekoliko ljudi, uključujući gradonačelnika Chicaga, Antona Cermaka, koji je kasnije preminuo od zadobivenih ozljeda.
Počinitelj je brzo uhićen i izjavio je da nije imao ništa protiv Roosevelta osobno, ali da mrzi sve bogate i moćne ljude. Nije se nikad službeno otkrilo tko je bio stvarna meta napada, ali analitičari smatraju kako je neupitno to bio Roosevelt. Drugi su iznijeli tvrdnju kako je atentat naredio čikaški mafijaški vođa Al Capone, a da je meta bio Cermak koji je kao gradonačelnik Chicaga vodio ustrajnu borbu protiv mafije i organiziranog kriminala.
Zangarin čin smatran je posljedicom duboke socijalne i ekonomske frustracije koja je pratila Veliku depresiju. Zangara je osuđen na smrt i pogubljen na električnoj stolici samo nekoliko tjedana nakon atentata. Ovaj napad ukazao je na ozbiljnost prijetnji s kojima su se predsjednici suočavali i dodatno naglasio potrebu za poboljšanjem predsjedničke sigurnosti.
Atentat na Harryja Trumana 1950.
Pokušaj atentata na predsjednika Harryja S. Trumana dogodio se 1. studenoga 1950., kada su dva portorikanska nacionalista, Oscar Collazo i Griselio Torresola, pokušali upasti u Blair kuću u Washington D.C.-u (privremena rezidencija predsjednika dok je Bijela kuća bila pod renovacijom). Aktivisti su bili motivirani željom da privuku pozornost međunarodne javnosti na portorikansku borbu za neovisnost.
Torresola je napao policajca na straži ispred Blair kuće i smrtno ga ranio, a u borbi je i sam poginuo. Collazo je uspio ući u zgradu, ali je ubrzo bio ranjen u razmjeni vatre s tajnom službom. Truman, koji je bio u rezidenciji, čuo je pucnjeve i prišao prozoru kako bi vidio što se događa, ali ga je osoblje brzo premjestilo na sigurno. Incident je bio jedan od najkritičnijih trenutaka u kojima je američki predsjednik mogao izgubiti život, ali ipak nije.
Collazo je uhićen, osuđen na smrt, ali mu je Truman kasnije kaznu preinačio u doživotni zatvor. Dva dana prije atentata, pokrenut je ustanak za neovisnost u Portoriku kojega su ugušile američke zračne postrojbe bombardirajući položaje ustanika. Međutim, Truman nije ostao neravnodušan na atentat. Podržao je plebiscit o statusu Portorika 1952. na kojem je 82% glasača glasovalo u korist ostanka u SAD-u.
Atentat na Johna Kennedyja 1963.
Atentat na Johna F. Kennedyja, 35. predsjednika Sjedinjenih Država, 22. studenoga 1963., jedan je od najtragičnijih i najkontroverznijih događaja u američkoj povijesti. Štoviše, radi se o jednom od najvećih političkih misterija ne samo 20. stoljeća, nego uopće. Iznenadna nasilna smrt JFK-a potresla je ne samo SAD-a, već i cijeli svijet. Atentat na Kennedyja označio je kraj ere nade i optimizma koja je pratila njegovu administraciju i posljedično su uslijedile velike promjene u američkoj politici i društvu.
Posljedice atentata osjećaju se i dan danas. Kennedy je postao predsjednik 1961. u jednoj od najnapetijih faza Hladnog rata. Njegova pobjeda na izborima 1960. nad republikanskom nadom Richardom Nixonom, označila je dolazak nove generacije političara u Bijelu kuću. Kennedy, najmlađi izabrani predsjednik u američkoj povijesti, donio je novi osjećaj nade u američku državnu vlast. Njegova retorika „Novog doba“ (New Frontier) obećavala je inovacije u unutarnjoj politici, kao i snažniji angažman na međunarodnoj sceni.
Tijekom svoje kratkotrajne vladavine, Kennedy se suočio s nizom ključnih izazova, uključujući invaziju u Zaljevu svinja 1961., Kubansku raketnu krizu 1962. i eskalaciju sukoba u Vijetnamu. Iako nije uspio provesti sve zamišljene unutarnje reforme, poput reforme zakonodavstva o građanskim pravima, njegova administracija ipak je postavila temelje za daljnje rješavanje tih pitanja. Kennedy je bio posebno cijenjen zbog svog govorništva i sposobnosti da inspirira ljude, što ga je učinilo ikonom progresivnog pokreta.
Međutim, Kennedyjev lik i djelo također je izazvao vatrene političke podjele, kako na domaćem, tako i na međunarodnom planu. Njegova odlučna antikomunistička politika, uz snažnu podršku građanskim pravima crnačke populacije, izazvala je bijes među određenim segmentima američkog društva, posebno na jugu SAD-a, ali i među radikalnim skupinama koje su ga smatrale prijetnjom. Kennedyjev atentat dogodio se 22. studenoga 1963., tijekom posjete Dallasu u državi Teksas, u sklopu kampanje za predsjedničke izbore 1964.
U pratnji svoje supruge Jacqueline Kennedy, te teksaškog guvernera Johna Connallyja i njegove supruge, Kennedy je bio u otvorenoj limuzini, vozeći se kroz središte grada. Kolona vozila kretala se kroz gradski park Dealey Plazu kada su ispaljeni pucnji koji su pogodili predsjednika. Pucnji su došli iz smjera teksaškog skladišta školskih knjiga. Jedan od metaka pogodio je Kennedyja u vrat, dok ga je drugi metak smrtonosno pogodio u glavu. Guverner Connally također je ranjen, ali je preživio.
Kennedy je hitno prebačen u bolnicu Parkland, gdje je proglašen mrtvim 30 minuta nakon atentata. Neposredno poslije atentata, Lee Harvey Oswald, bivši marinac s kompliciranom poviješću političkih sklonosti, uhićen je pod optužbom da je ubio policajca J. D. Tippita i predsjednika. Oswald je tvrdio da je nevina žrtva i da je „žrtveni jarac“. Dva dana nakon uhićenja, dok su ga prevozili u zatvor, ubio ga je Jack Ruby, vlasnik noćnog kluba iz Dallasa. Ubojstvo Oswalda izazvalo je dodatne sumnje i dovelo do niza teorija koje su i danas predmet rasprava.
Warrenova komisija i teorije o atentatu na JFK-a
Nakon atentata, potpredsjednik, Lyndon B. Johnson, postao je predsjednik i imenovao je komisiju na čelu s glavnim sucem Earlom Warrenom da istraži okolnosti ubojstva. Warrenova komisija zaključila je da je Lee Harvey Oswald djelovao sam i da nije bilo riječi o zavjeri. Prema izvještaju komisije, Oswald je bio nezadovoljni pojedinac s radikalnim političkim idejama, a atentat je izveo iz vlastitih motiva, koristeći pušku iz teksaškog skladišta školskih knjiga.
Međutim, mnogi su bili skeptični prema službenim zaključcima. Pojavile su se brojne teorije koje su sugerirale da je atentat bio dio šire zavjere u koju su možda bile uključene različite grupacije, od CIA-e, FBI-a, kubanskih emigranata, mafije, pa čak i strane vlade poput Sovjetskog Saveza i Kube. Popularnost ovih teorija dodatno je potaknuta nejasnim okolnostima ubojstva Oswalda i percepcijom da Warrenova komisija nije odradila temeljitu istragu.
Jedna od najpoznatijih alternativnih teorija, koju su zagovarali istraživači poput Jima Garrisona i Olivera Stonea, tvrdi da su na Kennedyja pucala najmanje dva strijelca i da je pravi motiv atentata bila njegova politika prema Kubi, odnosno odbijanje da podrži novu invaziju komunističkog otoka nakon neuspješne invazije u Zaljevu svinja 1961. Unatoč brojnim službenim i neslužbenim istragama, teorije oko Kennedyjeva ubojstva ostaju predmetom debate.
Posljedice atentata na JFK-a
Kennedyjev atentat ostavio je duboke posljedice na američko društvo i politiku. Njegova smrt dovela je do naglog prijelaza vlasti na potpredsjednika Lyndona B. Johnsona, koji je iskoristio val suosjećanja i podrške kako bi progurao ključne reforme, uključujući Zakon o građanskim pravima iz 1964. i Zakon o glasovanju iz 1965., koji su pomogli okončanju rasne segregacije i proširili biračka prava. Međutim, Kennedyjeva smrt označila je i kraj razdoblja optimizma i nade koje je karakteriziralo njegovu vladu.
Atentat se često smatra prekretnicom u američkoj povijesti, nakon koje su država i svijet ušli u turbulentnije i nesigurnije razdoblje. Hladni rat se intenzivirao, a Sjedinjene Države su se sve više angažirale u Vijetnamu, što je dovelo do dugotrajnog i kontroverznog sukoba. Kennedyjev naslijeđe živi kroz mnoga njegova postignuća i vizije. Njegova podrška svemirskom programu i ambicija da se čovjek pošalje na Mjesec ostvarena je 1969., kada je američka posada Apolla 11 sletjela na Mjesec, što je ispunilo njegovo obećanje da će SAD ući u novu eru istraživanja svemira.
Također, Kennedy je ostao zapamćen po svojoj posvećenosti međunarodnoj diplomaciji i nastojanju da izbjegne nuklearni sukob tijekom najkritičnijih trenutaka Hladnog rata. Kennedyjeva karizma, mladost i idealizam učinili su ga ikonom za brojne generacije Amerikanaca. Njegov citat: „Ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, već što vi možete učiniti za svoju zemlju“ ostao je jedan od najpoznatijih poziva na građanski angažman u američkoj povijesti. Administracija JFK-a, često nazivana „Camelot“ postala je simbol izgubljenog doba američke nevinosti, a Kennedy sam postao trajno nadahnuće za političare i građane koji teže reformama.
Atentati na Geralda Forda 1975.
Gerald Ford, 38. predsjednik SAD-a, nasljednik smijenjenog Richarda Nixona, proveo je na vlasti tek dvije i pol godine, međutim suočio se s dva neuspjela pokušaja atentata. Oba pokušaja dogodila su se 1975. i to u razmaku od manje od mjesec dana. Prvi pokušaj dogodio se 5. rujna 1975. u Sacramentu u državi Kaliforniji, kada je Lynette „Squeaky“ Fromme, članica kulta Charlesa Mansona, pokušala upucati Forda iz blizine.
Na sreću, pištolj nije opalio jer Fromme nije povukla okidač do kraja. Tajna služba brzo je reagirala i savladala je prije nego što je mogla ispaliti metak. Fromme je osuđena na doživotnu kaznu, a puštena je iz zatvora 2009. Drugi pokušaj dogodio se 22. rujna 1975. u San Franciscu u Kaliforniji. Sara Jane Moore, radikalna ljevičarka, pucala je na Forda dok je izlazio iz hotela St. Francis.
Metak je promašio predsjednika za samo nekoliko centimetara, a prolaznik John Ludwig uspio je oboriti Moore prije nego što je mogla ponovno pucati. Napadačica je kasnije osuđena na doživotni zatvor, ali je puštena na uvjetnu slobodu 2007. Ovi atentati na Forda dodatno su naglasili ranjivost američkih predsjednika i potrebu za pojačanim sigurnosnim mjerama, posebno tijekom javnih nastupa i kampanja.
Atentat na Ronalda Reagana 1981.
Jedan od najpoznatijih i najopasnijih neuspjelih atentata na američkog predsjednika dogodio se 30. ožujka 1981., kada je John Hinckley Jr. pokušao ubiti predsjednika Ronalda Reagana. Reagan je upravo izlazio iz hotela Hilton u Washingtonu D.C-u. nakon govora, kada je Hinckley, koji je stajao među gomilom, ispalio šest hitaca iz revolvera.
Reagan je pogođen jednim metkom koji se odbio od limuzine i pogodio ga u prsa, blizu srca. Slomljeno mu je rebro, probijena pluća i došlo je do ozbiljnog unutarnjeg krvarenja. Osim Reagana, ranjeni su i njegov glasnogovornik James Brady, agent tajne službe Timothy McCarthy i policajac Thomas Delahanty.
Reagan je hitno prebačen u bolnicu, gdje je uspješno operiran i brzo se oporavio. Pušten je iz bolnice 11. travnja. Ostali upucani su se oporavili osim Bradyja koji je ostao paraliziran u invalidskim kolicima do kraja života. Reagan je postao prvi američki predsjednik koji je preživio ozbiljan atentat u suvremeno doba. John Hinckley Jr. bio je opsjednut glumicom Jodie Foster i vjerovao je da će ubojstvom predsjednika pridobiti njezinu pažnju. Proglašen je mentalno neuračunljivim i smješten u psihijatrijsku bolnicu. Pušten je na slobodu 2016.
Atentat na Donalda Trumpa 2024.
Najnoviji pokušaj atentata svima je dobro poznat. Dogodio se 13. srpnja ove godine u Butleru u državi Pennsylvaniji tijekom predizbornog skupa. Meta je bio bivši predsjednik i potencijalni novi predsjednik Donald Trump, koji ima veoma dobre izglede za povratak u Bijelu kuću. Počinitelj je bio Thomas Matthew Crooks. On je Trumpa metkom iz poluautomatske puške AR-15 pogodio u uho, a život mu je spasio pogled na papir gdje su bili statistički podaci o ilegalnoj imigraciji.
Crooks je ubio jednog gledatelja, a ranio dvoje. Odmah ga je likvidirao snajperist tajne službe. Motivi počinitelja, zasad, ostaju nepoznati. Proturječno je to što je Crooks bio registrirani član Republikanske stranke, a donirao je novce demokratima. Neovisno o motivu, Trump je atentat preživio samo zahvaljujući sreći ili volji viših sila (ovisno u tko što vjeruje), ali incident je ojačao njegovu poziciju u utrci za Bijelu kuću.
Moglo bi se reći kako je neuspješni atentat jedan od ključnih razloga za povlačenje Joea Bidena iz predsjedničke utrke 21. srpnja (uz debakl u predsjedničkoj debati 28. lipnja) i imenovanje Kamale Harris njegovom nasljednicom. Hoće li Trumpu atentat pomoći da osvoji ključnu swing državu Pennsylvaniju i/ili predsjedničku funkciju pokazat će bliska budućnost, ali incident pokazuje kako je američko društvo ispunjeno mržnjom, netrpeljivošću i podjelama.
Zaključak
Atentati na američke predsjednike, uspješni i neuspješni, ostavili su trajni utjecaj na političku klimu i društvenu svijest u SAD-u. Oni nisu samo šokirali naciju, već su često mijenjali tijek američke povijesti, oblikovali državnu politiku i promijenili način na koji Amerikanci doživljavaju svoje vođe. Atentati na predsjednike često su snažno utjecali na percepciju vlasti i javno nepovjerenje u institucije. Svaki uspješan atentat izazvao je šok i nesigurnost među građanima, što je često dovodilo do preispitivanja povjerenja u vladu i njezinu sposobnost da osigura stabilnost i sigurnost.
Nakon ubojstva Kennedyja, teorije (zavjere) o atentatu počele su cvjetati, djelomično zbog percepcije da Warrenova komisija, koja je istraživala atentat, nije bila potpuno transparentna ni temeljita u svojoj istrazi. Sumnje su pridonijele rastućem nepovjerenju u vladu, koje je kulminiralo u kasnim 1960-im i 1970-im tijekom skandala poput Watergatea. Neuspješni atentati, poput onih na Geralda Forda i Ronalda Reagana, također su utjecali na javnu percepciju predsjednika, ali na drugačiji način.
U slučajevima kada su predsjednici preživjeli, često su ih doživljavali kao snažne i hrabre vođe, što je povećavalo njihovu popularnost. Reaganov optimistični odgovor na atentat, kada je u bolnici izjavio: „Zaboravio sam se sagnuti“, pridonio je njegovoj slici karizmatičnog vođe. Atentati na predsjednike značajno su utjecali na američke zakone o kontroli oružja. Ubrzo nakon ubojstva JFK-a, donesen je Zakon o kontroli oružja 1968. Ovaj zakon bio je reakcija na porast nasilja i ubojstava, uključujući atentate na poznate javne osobe poput predsjedničkog kandidata Roberta Kennedyja i Martina Luthera Kinga Jr.
Zakon je uspostavio procedure koje su zahtijevale da se svi prodavači oružja registriraju i da se vodi evidencija o kupcima. Kao rezultat atentata na Reagana 1981. godine, 1993. donesen je zakon o kontroli oružja, poznat i kao Brady zakon. Zakon je dobio ime po Reaganovom glasnogovorniku, Jamesu Bradyju, koji je ozbiljno ranjen u atentatu. Zakon zahtijeva da se svim kupcima vatrenog oružja provjeri prošlost prije nego što kupe oružje od licenciranih trgovaca. Tijekom 1994. usvojen je Zakon o nasilju u obitelji i kontroli oružja.
Zakon se fokusirao na borbu protiv obiteljskog nasilja i omogućio je oduzimanje oružja osobama koje su optužene za nasilje prema partneru. Nakon masovnih pucnjava, poput onih u Las Vegasu 2017. i Parklandu 2018., povećao se pritisak na političare da poduzmu mjere za dodatnu regulaciju oružja. Kao rezultat toga, doneseni su zakoni koji su uključivali strože provjere prošlosti, ograničenja na vrste oružja koje se mogu posjedovati i poboljšane protokole za prijavu i praćenje potencijalnih prijetnji. Međutim, kao što vidimo, atentati nisu eliminirani i oni ostaju integralni dio američkog političkog života.
Politika i krv: Kako su atentati na predsjednike postali kontinuitet američke demokracije (1)
