„Stadioni i mit“ je izložba o gradskim simbolima, strukturama koje pobuđuju strasti, o mjestima kulture i kolektivnog identiteta ispričanima iz arhitektonske perspektive. Ovako nekako izložbu opisuju njeni kustosi Manuel Orazi, Fabio Salomoni i Moira Valeri. Među nekoliko desetaka svjetskih primjera, našao se, naravno, Poljud. Ovo je priča o tome kako se Poljud (s)našao u izložbi, naročito o njegovoj važnosti kao kulturnoj baštini u Splitu uz bok s Dioklecijanovom palačom, a u Europi, primjerice, visoko iznad Santiago Bernabeua.
Zidane, Bernabeu i filmska metafora igre
Neobičan i izuzetno dojmljiv eksponat na izložbi predstavlja kombinaciju dva videa prikazana na dva međusobno okomita golema video zida koja prikazuju istog lika – Zinedinea Zidanea. Film su režirali Douglas Gordon i Philippe Parreno. Jedan video zid prikazuje kontekst u kojem se zbiva Zinedineov unutrašnji svijet – utakmica između Real Madrida i Villarreala. Drugi video zid prikazuje krupni kadar lica ili nogu. Gestikulacija lica, kao i čudesno Zinedineovo poigravanje nogama daju naslutiti emocije igrača. Bori se s pritiskom i odgovornošću, istodobno prati igru, planira svoj sljedeći potez, predviđa suparnikov. U nekim kadrovima, da se ne zna kontekst, dvojbeno je igra li lik nogomet ili šah. Rezultat utakmice u filmu je irelevantan. Pa ipak, film je kontinuirana napetost jer je gledatelju nemoguće ne identificirati se s osobom prikazanom u formatu koji sam po sebi dominira prostorom, osobom koja dominira i cijelim stadionom. Radi se upravo o dosadnjikavim kadrovima, ali koji se prate s nevjerojatnom pozornošću. Devedeset minuta autentične privlačnosti.
Split je ukras oko Poljuda
Pozornica filma je Santiago Bernabeu, stadion koji je s arhitektonskog stajališta nebitan, kako nekoć, tako i danas nakon nedavne rekonstrukcije. Originalna zgrada izgrađena je 1947. godine na Campo de Chamartín, faktički na istoj lokaciji na kojoj je bio i raniji stadion. Nakon posljednje rekonstrukcije, Bernabeu je od goleme betonske prizme postao golemi metalni blob stiješnjen između okolnih stambeno–poslovnih blokova, pa čak ni njegova fizikalna veličina ne dolazi do izražaja. Naime, pješak ga barem s dvije strane uopće ne može sagledati, odnosno pogledati s udaljenosti veće od 30 metara. S druge dvije strane je nešto bolje, ali ne puno, a to je značajan problem za percepciju tako velike zgrade.
Zanimljivo je primijetiti kako je grad s nogometnom tradicijom sličnoj Hajdukovoj hladnokrvno dao dvaput potaracati arhitekturu svoga simbola. Neskromno je, ali je činjenično, da što se arhitekture i pripadajućeg ambijenta tiče, uistinu nije neka šteta uspoređujući sa splitskom situacijom koju je autorici ovog teksta nepoznati autor jezgrovito, a precizno opisao grafitom na splitskoj željezničkoj stanici: „Split je ukras oko Poljuda.“
Iako je ukras, za razliku od Bernabeua, Poljud pati od higijenske zapostavljenosti. O tome tko je točno odgovoran i zadužen za (ne)održavanje k. č. br. 1600/10 (čest. zem. 7124/8) k. o. Split, a koja se odnosi na katastarskih 47.489 m2 stadiona Poljud, u posljednje vrijeme se nije problematiziralo, s jednim izuzetkom. Novinar Slobodne Dalmacije Sandi Vidulić je detaljno razložio povijest upravljanja. Međutim, vrijedilo bi secirati i razlučiti na koji je način Grad Split, koji je vlasnik stadiona i neposrednog okoliša 1/1, delegirao Hajduku odgovornosti za njegovo održavanje uz pravo korištenja. Ova informacija koja bi morala postojati u formi ugovora (o koncesiji) i koju Vidulić spominje ključna je u svakoj raspravi o dosadašnjoj materijalnoj sudbini Poljuda.
Stari Plac – čuvar memorije i identiteta
Uz splitski aktualni senzacionalni stadion (Z-6644), na našoj strani Mediterana se očuvao i raniji nogometni „stadion“ – Stari Plac (Z-5256), originalno zvan Krajeva (Kraljeva) njiva. Stari Plac je također pojedinačno zaštićeno kulturno dobro. Zaštićen je, prije svega, zbog memorije na bitne povijesne činjenice. Zaštićeni su murva i travnjak. Murvu je ranije održavala Javna ustanova za upravljanje Park–šumom Marjan. Javna ustanova je radila posebne sadnice od nje, a danas je održavaju Parkovi i nasadi. Čini se kako je nedavni šijun, osim Poljuda, uzdrmao murvu. Odlomio joj je jednu masivnu granu koja je do prije koji dan ležala kao leš. Nije poznato je li joj (bila) potrebna hitna liječnička pomoć i je li joj pružena, ali grana jest u međuvremenu rastranširana na trupce.
Ovdje usput vrijedi postaviti i jedno retoričko pitanje. Jesmo li zakazali kao zajednica ako je pala grana kultne murve, a pošto nije pala na ničije auto onda nije bitno? Što se tiče travnjaka, održava se uglavnom zahvaljujući pažnji Ragbi i Baseball klubova Nada, primjerenog i stalnog korisnika ovog kulturnog dobra. Vrijedi se podsjetiti i sljedećega. Za Stari Plac je prije točno godinu dana Grad bio proveo javnu raspravu za nacrt programskih smjernica za izradu natječajnog programa. Do danas nema ni traga, ni glasa o izvještaju s javne rasprave. Samo dvije godine prije toga, tadašnji gradonačelnik Ivica Puljak je za Stari Plac najavljivao, Bože mi prosti, memorijalni centar. Srećom, pokazalo se da za memorijalima nema potrebe jer su svi sportski klubovi živi i zdravi, a očekuje se da će živjeti vječno.
Real i Hajduk – različite paradigme nogometnog svijeta
Uglavnom, jedini madridski nogometni okoliš i sam stadion prosječni su kako u urbanističkom, tako i u arhitektonskom smislu. Međutim, Real Madrid nadoknađuje ovaj manjak u umjetničkom svijetu zanimljivim interpretacijama svoje nogometne kulture kao što je film o Zinedineu. Nadoknađuje velikim muzejom i još većim pripadajućim dućanom u kojem se može kupiti sve, od mudanata pa do šatora s likovima aktualnih i ranijih igrača.
Navijači Hajduka najbolje znaju da se najvažnije u životu ne može kupiti novcem, čak ni napadač. Ipak, netko će reći: „Lako je Realu, stadion je isplativ jer je tamo, između ostalih, igrao Zinedine.“ Neka Real ima Zinedinea. Zato je, primjerice, u Hajduku igrao, Hajduk trenirao, Zinedineov dječački idol Blaž Slišković Baka. Pa Poljud, uz svoje prostorne kvalitete koje su visoko iznad onih Bernabeua, također ima potencijal i za ove koje se kupuje novcem. Daljnje je pitanje kako ih kapitalizira u zadanim prostornim okvirima čak dvaju kulturnih dobara.
Kako je u ranijim tekstovima elaborirano, Poljud je blagoslovljen legalizacijom, a tamošnji Hajdukovi najmoprimci, kako kaže umirovljeni Puljkov pročelnik Teo Vojković za Slobodnu, imaju „neke ugovore“, oni su ih pokazali i „imaju obvezu u bilo kakvih uvjetima potrebnog zahvata osloboditi prostore i staviti ih na raspolaganje“. Što se Staroga Placa tiče, on je kao mome 70-godišnjem prijatelju seks. Voli ga i rado ga se sjeća.
POLJUDJELA SERIJA (III.) U čemu je tajna bogatstva praznine oko stadiona?
POLJUDJELA SERIJA (II.) Kako se splitski stadion našao rame uz rame s najvećim svjetskim simbolima i što se može naučiti na primjeru Palerma
Poljud u Rimu: Splitski stadion na svjetskoj izložbi, a kako ga se tretira kod kuće?
Moja reakcija na članak je…
