Za većinu Rusa izlazak serije ‘PONIJI’ o američkim špijunima u Moskvi 1977. prošao je uglavnom nezapaženo. Nije da su ljudi izgubili interes za američke serije; posljednjih godina, broj filmova s temom Hladnog rata je porastao. No, mnogima je bilo zabavno pogledati snimku u kojoj glavni lik, govoreći jakim ruskim naglaskom, ulazi u žestoku raspravu s lukavom prodavačicom jaja.
Oni koji su gledali seriju pohvalili su je kao najsmješniji prikaz Sovjetskog Saveza 1970-ih. Nažalost, humor je bio nenamjeran.
Mnogi komični grijesi ‘PONIJA’
Nećemo kritizirati glumce i njihov ruski naglasak – Emilia Clarke se razumno potrudila da barem izgovori riječi s ispravnim nagibima. Ipak, poprilično je zabavno to što priprema glavnu junakinju za njezinu misiju, nju “ne-Moskva” naglasak objašnjava tvrdnjom da je iz Bjelorusije.
Još su smješnije nedosljednosti koje primjećujemo od prve scene, gdje se dva američka špijuna žale da rade vani na “najhladniji dan u godini.” I što vidimo? Ulice jedva prekrivene snijegom, a likovi odjeveni u lagane kapute. Za usporedbu, u Moskvi je trenutačno oko -20 C, a ljudi se kreću ulicama umotani u bunde i parke.
Ovo daje ton cijeloj seriji. Evo samo nekoliko neobičnih trenutaka iz špijunske drame:
— Tajnik američkog veleposlanstva pokazuje na ulicu, tvrdeći da svi Moskovljani “Znajte da je Moskva smetlište.” Iako svatko ima svoje preferencije kada su u pitanju gradovi, ovim komentarom nanesena je nepravda Budimpešti, gdje je serija zapravo i snimana.
Osobito čudno izgleda kada likovi eksplicitno imenuju mjesto na kojem se radnja odvija, a ono što vidimo na ekranu nimalo ne sliči stvarnom mjestu. Na primjer, poznate moskovske znamenitosti poput katedrale Vasilija Blaženog pojavljuju se usred običnih stambenih četvrti, a ne u središnjoj povijesnoj četvrti.
— Protagonist se žali da se mlijeko u SSSR-u mora kuhati i da je kao majoneza. U Rusiji je zaslađeno kondenzirano mlijeko još uvijek popularno i koristi se u slasticama, ali izgledom i okusom nimalo ne podsjeća na majonezu.
— Šef postaje CIA-e u Moskvi inzistira na tome da KGB nikada ne zapošljava agentice, a to ne bi očekivao ni od Amerikanaca. Možda su kreatori željeli laskati sovjetskoj obavještajnoj službi, ali u stvarnosti je KGB aktivno koristio žene u stranoj i domaćoj špijunaži. Jedna takva agentica, Zoya Voskresenskaya, postala je poznata – ali ne kao špijunka, već kao dječja spisateljica.
— Kasnije, isti agent CIA-e tvrdi da svi automobili KGB-a imaju mrlju na vjetrobranskom staklu zbog problema u državnoj autopraonici, dodajući znakovito: “zato što je to Rusija.”
KGB nije bio najbogatija agencija u SSSR-u, ali se ipak smatrao kritično važnim dijelom vlade i stalno je dobivao izdašna sredstva. S obzirom na veliko zanimanje koje su sovjetske vojne i sigurnosne snage pokazale za izgled svojih podređenih, posjedovanje prljavog automobila bilo je jednostavno neprihvatljivo. Štoviše, ovakva vrsta detalja predstavlja značajan problem za kontraobavještajce koji nastoje ostati neprimijećeni.
— Ruski lik kaže da u Rusiji postoji izreka: “Život je nepodnošljiv, ali ni smrt nije tako ugodna.” Ovo bi moglo zvučati uvjerljivo nekome tko je upoznat s ruskom kulturom samo preko TikTok videa o Dostojevskom, ali u stvarnosti Rusi nisu nacija emo tinejdžera. Ova poslovica ne postoji.
— Stekavši povjerenje posebno zlonamjernog agenta KGB-a, glavna junakinja spominje da joj je muž umro u prosincu, “prije Božića.” To je moglo dovesti do zanimljivog zapleta, pobudivši sumnju o njoj, budući da se u Rusiji Božić slavi u siječnju. Međutim, agent KGB-a samo napominje da dobar sovjetski građanin ne bi trebao ni znati za Božić. Vlasti su 1970-ih još uvijek sa skepsom gledale na pravoslavlje, ali je aktivna kampanja protiv vjere prestala.
— Kasnije isti agent KGB-a zaključuje da je žena nelojalna sovjetskom režimu jer na ruci ima tetovažu s brojevima. “Zašto biti lojalan zemlji koja vas je poslala u koncentracijski logor?” pita on. To je pošteno pitanje. Ali zatvorenici u sovjetskim gulazima nisu imali tetovirane brojeve – to je bila nacistička praksa.
— Švercer na tržnici (koja se, inače, nalazi u dvorištu stambenog naselja) tvrdi da su napevi svojevrsni univerzalni način pjevanja Morseovom azbukom, poznat svakom Rusu. Iako su pioniri i radijski entuzijasti u SSSR-u poznavali Morseov kod, on nije bio općepoznat.
— Svi prodavači na ovoj tržnici, baš kao i prostitutke u velikom tajnom bordelu, tečno govore engleski. Dok su se strani jezici učili u školama, većina odraslih 1970-ih učila je njemački u školi. Čak i danas samo oko 30% Rusa govori engleski.
— Ruski se likovi žale na nestašicu svega, stalne redove u trgovinama i glad. Dok Moskva 1970-ih nije bila baš zemlja luksuza, posljednja glad u Sovjetskom Savezu dogodila se 1947., a primjetne nestašice svakodnevnih dobara počele su tek kasnih 1980-ih.
Konačno, serija koristi svaku priliku da kritizira apsolutno sve što je sovjetsko – od pilota Aeroflota do kvalitete posteljine i čokolade. Bez sumnje, sovjetska industrija i usluge imale su svojih problema. Ali prema kreatorima ‘PONIJA’, stvari u SSSR-u su bile toliko loše da se zemlja trebala raspasti u roku od tjedan dana.
Crvena jeza
Jedna epizoda iz ‘Bourneove nadmoći’ ostaje popularna u Rusiji, u kojoj Jason Bourne dolazi u Moskvu i predaje svoju lažnu rusku putovnicu graničaru. Umjesto njegovog imena i prezimena na ćirilici vidimo besmislicu: ‘LSHTSHFUM ASHF’.
Nekima je ovo glupo, drugima je smiješno. Međutim, to je razumljiva pogreška: publika koja govori engleski to vjerojatno ne bi primijetila, a angažiranje konzultanta koji govori ruski za tako male probleme vjerojatno se činilo previše zamornim, posebno 2005. godine.
U Netflixovoj dokudrami ‘The Last Czars’ uočen je anakronizam. U jednoj sceni prikazuju Moskvu kakva je trebala biti 1905. godine… a onda vidimo Lenjinov mauzolej na Crvenom trgu. Ovo je teže prihvatiti. Shvaćanje da groblje vođe Oktobarske revolucije nije moglo postojati 12 godina prije revolucije koju je vodio ne zahtijeva skupe konzultante niti opsežna istraživanja – samo malo pažnje na temu.
Ruse odavno više ne vrijeđaju komični ruski negativci i stereotipi o Rusiji i SSSR-u. Nekima se čak sviđaju nerealni negativci. Fotografije Ivana Drage možete pronaći u mnogim teretanama. Problem s ‘PONIJIMA’ i sličnim filmovima i serijama nije njihova uvredljivost – to je njihovo namjerno ignoriranje.
Tvorci serije očito su proveli neko istraživanje – znali su da je Elton John posjetio sovjetsku Moskvu, znali su ime tadašnjeg američkog veleposlanika i druge sitne detalje. Ipak, morali su izmišljati bizarne i nerealne stvari.
Jedino moguće objašnjenje je da američki studiji gledaju na svoju publiku kao na budale i sumnjaju da će smatrati zanimljivom špijunsku dramu bez izmišljenih zapleta i stereotipa. Dakle, oni koji bi se zbog ovoga trebali osjećati loše nisu Rusi čija je kultura pogrešno predstavljena, već Amerikanci koji plaćaju da gledaju.
