Nepregledne kolone ljudi došle su ovih dana u Novi Sad kako bi obilježile godišnjicu pada nadstrešnice koji je ugasio 16 života. Od tog tragičnog događaja val nezadovoljstva širi se Srbijom, u kojoj prosvjedi studenata i nezadovoljnih građana ne jenjavaju. Štoviše, sve ozbiljnije prerastaju u pokret kojim je uzdrman režim predsjednika Aleksandra Vučića.
Ipak, on nije kapitulirao ni pred masom koja se okupila na godišnjici u najvećem gradu Vojvodine. Prosvjed koji je ujedno bio i komemorativni skup pokazatelj je razine nezadovoljstva građana Srbije, koje je na dolazak u Novi Sad zasigurno motivirala i Vučićeva omalovažavajuća retorika danima prije tog, kako ga opisuju, najvećeg skupa u povijesti Novog Sada i najvećeg komemorativnog skupa u povijesti Srbije.
Tisuće studenata iz svih dijelova Srbije slile su se u Novi Sad, gdje su ih s oduševljenjem dočekivali deseci tisuća ljudi. Studenti koji su dočekani s hranom, pićem, ovacijama i vatrometom za vlast u Srbiji imali su samo jednu poruku: “Nećemo stati u borbi dok ne dođu promjene u Srbiju.” Poruka je jasno upućena Vučiću, koji godinu dana ne uspijeva suzbiti nezadovoljstvo koje je krenulo iz Novog Sada. Građane nije primirila ni njegova isprika, pa ni poziv na pomirenje koji im je uputio nekoliko sati prije prosvjeda.
Posljednji pakt
Vlada Srbije 1. studenoga proglasila je Danom žalosti, ali to nije bilo dovoljno studentima i građanima koje je prije godinu dana pokrenula tragedija u Novom Sadu. Da je situacija za Vučića kritična, jasno je i iz toga što je nezavisno tijelo, Anketna komisija formirana od troje sveučilišnih profesora, umirovljene sutkinje Vrhovnog suda i jedne pravnice te novinarke, nakon pomne analize dokumentacije odgovornost za tragični događaj usmjerila prema srpskom predsjedniku koji uporno odbija raspisati izbore. No narod je svojim prosvjedima ipak nešto postigao: oslobodili su se straha koji je obilježio dugogodišnju Vučićevu vladavinu, a predsjednik nedvojbeno izgubio većinsku potporu građana.
Sve je, dakle, tanja potpora koju Vučić uživa u Srbiji, ali se još može osloniti na potporu patrijarha Porfirija kod kojega se “skrio” sudjelujući na zajedničkoj molitvi za žrtve pada nadstrešnice dok su novosadskim ulicama koračali prosvjednici. Srpska pravoslavna crkva i prije je odigrala mnogo sramotnih uloga, a Porfirijev posljednji pakt s Vučićem samo je nastavak dugogodišnje tradicije. U trenucima najveće Vučićeve krize, patrijarh Porfirije stao je uz njega potvrđujući se još jednom kao čuvar velike Srbije u čijoj je osnovi četništvo.
Tako se, nakon što je stao uz studente prosvjednike, teolog Vukašin Miličević suočio s represijom vrha Srpske pravoslavne crkve koja je protiv njega pokrenula postupke. Stoga dio analitičara u Srbiji SPC smatra dijelom autoritarnog Vučićeva režima. Patrijarh Porfirije i Vučić često djeluju usklađeno, posebice kada je riječ o gušenju slobode mišljenja.
Veliki zaokret
To je isti onaj patrijarh Porfirije koji je nedavno u Vukovaru uručio svečana odlikovanja šefu SDSS-a Miloradu Pupovcu i Vojislavu Stanimiroviću. Nedavno je pak patrijarh SPC-a posjetio Moskvu, gdje je ustvrdio kako srpski narod na ruski gleda kao na svoj, iz čega je i Putin trebao zaključiti da i on može gledati na srpski narod kao na svoj. Čijim narodom patrijarh Porfirije smatra pobunjene studente zasad nije utvrđeno, ali se može zaključiti da i on računa na određenu revoluciju jer je i u razgovoru s ruskim predsjednikom spominjao geopolitička pregrupiranja i najavio da će Srbija biti bliska ruskom okruženju u pravoslavnom svijetu.
Sve je to dio mantre o srpskom, odnosno ruskom svijetu, na čemu patrijarh Porfirije, čiji je SPC odlikovao i notornog Vojislava Šešelja, sustavno radi godinama. Inače je Porfirije Perić 46. poglavar SPC, a prije nego što je postao patrijarhom, obnašao je dužnost mitropolita zagrebačko-ljubljanskog. Na tu dužnost imenovao ga je Sveti arhijerejski sabor SPC-a na redovitom svibanjskom zasjedanju održanom 2014. Dok je bio u Zagrebu, Porfirije je u medijima predstavljan kao otvoren čovjek, svećenik koji je obilazio klubove s rock-glazbom, mitropolit koji je na svojim intelektualnim “kružocima” okupljao širok krug ljudi, iako je uglavnom bio drag onima s lijevo-liberalne fronte. No većina njegovih prijatelja iz tih zagrebačkih dana sada kaže kako se jasno vidi razlika između njegove zagrebačke i beogradske politike.
“Patrijarh Porfirije u Zagrebu je bio sjajan čovjek, pravi ekumenist, ali čovjek mora biti slijep da ne vidi da je u njegovim stavovima došlo do velikog zaokreta. Iznimno poštujem ono što je radio u Hrvatskoj, no njegove mi se izjave u Srbiji ne dopadaju, kao ni njegovo ponašanje i suradnja s vlastima u Srbiji. Odnos Crkve i države u Srbiji drugačiji je nego u nas i ne bih o tome detaljnije, ali jasno se vidi da Porfirije danas više nije onakav kakvim smo ga doživljavali u Hrvatskoj”, kaže bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović. On je prije tvrdio da Porfirije šalje poruke koje se ne odnose samo na pravoslavne vjernike nego na sve ljude. “Riječ je o čovjeku koji je došao u Hrvatsku u trenutku koji je još bio loš, a riječi mira, pomirenja i ljubavi koje šalje doista su dragocjen doprinos hrvatskom društvu. Njegove riječi i djelovanje obogaćuju Hrvatsku kao multikulturnu, multietničku i multireligijsku zemlju”, ustvrdio je Josipović koji je Porfiriju govorio da je Hrvatska njegova zemlja te da mu je drago što se on i Zagreb javno vole.
Mnogo više
Porfirijev zaokret vidi i lider hrvatskih Srba, saborski zastupnik Milorad Pupovac. “Liturgija koju je patrijarh Porfirije predvodio u Beogradu bila je parastos za žrtve urušavanja nadstrešnice u Novom Sadu, čemu je nazočio i predsjednik Aleksandar Vučić te članovi Vlade Srbije. Ne znam kako je to organizirano, je li Crkva organizirala, a predsjednik i Vlada se pridružili ili je bilo drugačije dogovoreno, kao način na koji će se Srpska pravoslavna crkva postaviti prema cijelom stanju u Srbiji… Vjerujem da obje strane u Srbiji pokušavaju pokazati pijetet prema žrtvama. U normalnim okolnostima to bi trebalo pozdraviti. No srpsko je društvo iznimno polarizirano i to se, nažalost, ne da ispraviti gestama, za to je potrebno mnogo više, ali ne znam što je to ‘mnogo više’”, kaže Pupovac pa dodaje kako je naše pitanje o Porfirijevu zaokretu “veoma precizno”, ali na njega “ne može dati točan odgovor”.
Porfirije je dosad s Pupovcem njegovao prijateljski odnos i o njemu govorio biranim riječima. “Moj prijatelj Milorad najistaknutiji je predstavnik Srba u Hrvatskoj. Dok smo u hladu sjenke koju on napravi, mnogi među nama u Hrvatskoj i ne primjećuju njegovu izloženost različitim nepogodama”, govorio je Porfirije koji se u Zagrebu uspio sprijateljiti i s pokojnim gradonačelnikom Milanom Bandićem.
Svojedobno je u društvu Željka Reinera i bivšeg premijera Tihomira Oreškovića iznosio i svoje viđenje Jasenovca, odbijajući bilo kakav oblik “relativizacije zla” koji se ondje dogodio. Mitropolit SPC-a Porfirije najavljivao je i služenje liturgije u povodu 75. godišnjice osnutka tog logora. Da je bio lijepo prihvaćen u Zagrebu, jasno je i iz naslova njegove knjige koja je predstavljena prije nekoliko godina – “Zagreb i ja se volimo javno”. Čine je njegovi intervjui i obraćanja, a na njezinu predstavljanju rečeno je kako je patrijarh Porfirije zagovornik dijaloga, ljubavi i pomirenja.
Čudna ljubav
Ljubav hrvatskih ljevičara i političke elite prema Porfiriju nastavila je cvasti čak i kad je objavljen video na kojem on u društvu pravoslavnih svećenika pjeva pjesmu koja veliča četničkog vojvodu Momčila Đujića. Tada nitko nije reagirao na to, baš kao što nitko ne reagira ni sada kada Porfirije spašava srpskog predsjednika Vučića protiv kojeg je ustao njegov narod, nezadovoljan režimom koji ih godinama guši. Pod uvjetom anonimnosti, jedan nam je vjerski vođa, koji je bio na Porfirijevim kružocima, rekao kako su mu ta okupljanja koja je vodio novinar i teolog Drago Pilsel uvijek bila “pomalo čudna”, a o srpskom patrijarhu kaže da se nije promijenio. “U Hrvatskoj je uživao veliku ljubav i podršku, ali mislim da nije bio ništa drugačiji. Odnosno, to je jedan te isti čovjek, samo što smo ga mi u Hrvatskoj malo krivo shvatili i prezentirali. S druge strane, jedno je biti mitropolit, a drugo patrijarh. No uvijek mi je bila čudna ta ljubav Hrvata prema njemu, kada su njegovi stavovi zapravo bili prilično jasni i možda samo malo maskirani. Uostalom, na istu stvar se sada žale i neki crnogorski pravoslavci, tako da je očito da su i drugi uvidjeli kako su se u Porfiriju pomalo prevarili”, zaključio je.
Povjesničar Hrvoje Klasić bio je, kaže, “među ljudima koji su bili najbliži Porfiriju u Zagrebu”. Teško se razočarao. “Bio sam među najbližima, a sada sam jedan od najnezadovoljnijih. I kada mi netko kaže da se na Porfiriju to moglo primijetiti i ranije, pitam se kako. Lako je biti general poslije bitke… Ateist sam i Hrvat, Hrvoje, a Porfirije je svima nama otvorio vrata. Okupljao je uglavnom ljevičare, ateiste i Hrvate. U Zagrebu je bio kritičan prema nacionalizmu. Govorio sam mu da se toga sjeti kada dođe u Srbiju, ali sve je palo u vodu. Govorio sam mu o papi Franji, na koji je način on utjecao na vjernike. I kada je došao u Beograd, govorili smo o tome, ali ništa od toga nije primijenio. Možda ga je promijenila pozicija moći, ali razočaran sam jer sam u njemu vidio potencijal. Mislio sam da može ponuditi više u dijalogu Srba i Hrvata, ali sada se vidi da to nije tako. Pokazao je da su crkve nacionalne i nacionalističke organizacije”, smatra Klasić. Aktivistica i članica Možemo Rada Borić također je bila na Porfirijevim okupljanjima. Kaže da je iznenađenje “preblaga riječ”.
“Razočarana sam, i to jako, potpisujem svaku riječ koje su vaši sugovornici izgovorili. Uz dužno razumijevanje da je on sada u drugoj funkciji, trebao bi imati više razumijevanja za svoj narod, a manje slušati političke elite u Srbiji”, kaže ona otvoreno. Bivša hrvatska inoministrica Vesna Pusić kratko nam je rekla kako “nije iznenađena ‘novim’ Porfirijem”. “Dalo se to primijetiti i ranije”, poručila je. Povjesničar Tvrtko Jakovina kaže kako ionako nijednog vjerskog poglavara ne vidi drugačije nego kao “kao lidera političke organizacije”. Inače, poznato je da je Porfirije volio u Zagrebu organizirati i zabave, najveće su bile one u siječnju kada je njegova krsna slava – sv. Jovan, a i prilikom ustoličenja organizirao je veliku feštu. “Tada je ‘na muzici’ bio jedan musliman, bilo je puno poznatih ‘faca’, a videopozivom se javio i Halid Bešlić”, rekao nam je jedan od sugovornika. Sve to u hrvatskim pravoslavnim krugovima nisu blagonaklono gledali, smatrajući da je Porfirije “maneken koji ne rješava prave probleme”. Jedini koji se nije odrekao svog prijatelja Porfirija jest Drago Pilsel, organizator njegovih sijela u Zagrebu, koji je odbio dati izjavu, “a naročito ako se radi o pljuvačkom tekstu po Porfiriju”.
