Tektonske povijesno-ideološke podjele u hrvatskoj naciji i kako ih prevladati
Svjedoci smo kako prijepori između zagovornika lijevih i desnih pogleda na tematiku Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj ne posustaju nego poprimaju sve jači intenzitet i zaokupljaju sve veću pozornost političkih struktura, medija i javnosti, skrećući tako fokus s drugih važnih pitanja te prijeteći narušavanjem političke stabilnosti, a time, možda, i nacionalne sigurnosti.
Zadnji primjer tome je nedavni tzv. okrugli stol održan u Hrvatskom saboru pod naslovom Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca, a koji je s lijevog političkog spektra kvalificiran krajnje negativno, odnosno kao politička provokacija, tzv. povijesni revizionizam ili čak inkriminacija – i to usprkos pretenziji ove manifestacije na znanstveni pristup predmetnoj tematici.
U svakom demokratskom zapadnom društvu postoji diferencijacija i tenzija između lijevog i desnog političkog spektra oko različitih suvremenih tema, ali Hrvatska se čini specifičnom po tome što potonji fenomen ima dublji korijen u neprevladanim sukobima oko interpretacije Drugog svjetskog rata, i u tom okviru građanskog rata koji se odvijao između dviju tada suprotstavljenih totalitarnih koncepcija – kolokvijalno rečeno ustaške i partizanske.
Time se u Hrvatskoj postojećim i standardnim diferencijacijama oko suvremenih ideoloških ili svjetonazorskih tema pridodaje i dodatna energija koja proizlazi iz povijesne dubine i koja ima potencijal snažnije poremetiti političku stabilnost ili čak izazvati veće ili tektonske političke i društvene potrese.
Tjedna analiza Zorana Metera: Događaji se odvijaju kao da je dana zapovijed da se ide u kataklizmu
Tumače povijest sukladno svojim aktualnim političkim interesima
Zbog interesa većine relevantnih političkih aktera da događaje iz navedenog rata tumače u skladu sa svojim aktualnim političkim interesima, mnoga pitanja iz ovog razdoblja povijesti ostala su slabo rasvijetljena, a novi pokušaji istraživanja nastoje se iz istih razloga blokirati ili onemogućiti raznim pritiscima i diskvalifikacijama (kao „revizionistička“, kriminalna, provokativna i slično). Na taj način je u hrvatskom političkom životu nastala jedna problematična situacija u obliku suočenosti s problemom povijesnog nasljeđa koje je izvor dubokih neslaganja i sukoba, i koje se iz političko-stranačkih razloga ne dozvoljava kvalitetno rasvijetliti i razriješiti kako bi se uspostavilo široki nacionalni konsenzus, a time političku i strateško-sigurnosnu stabilnost.
Stoga se kao jedino rješenje nameće preuzimanje problema iz sfere političkog, medijskog i javnog nadmetanja u sferu državne nadležnosti i odgovarajućeg institucionalnog i znanstvenog pristupa kojim će se osigurati objektivna spoznaja, o tom, očito vitalno važnom dijelu hrvatske prošlosti.
Bez pretenzija za sugestijom konačnih „istina“ koje bi tek trebalo utvrditi,izgleda da se neke okvirne povijesne činjenice ipak i u startu mogu uzeti kao nedvojbene.
Intervju Zorana Metera s admiralom Domazetom Lošom: Oluja je spasila srpske živote od srpske zločinačke politike
Sukob dvaju blokova
Dakle, središnji sukob u Drugom svjetskom ratu odvijao se između dva velika geopolitička bloka formirana u natjecanju oko globalne prevlasti, jednog koji je predvodila Njemačka uz pridružene joj saveznike i satelite među kojima su najznačajniji bili Italija i Japan te drugog kojeg je predvodila V. Britanija u savezu sa SAD-om, Francuskom, SSSR-om i drugima. Pri tome je SSSR bio specifičan kao država u kojoj je 1917. g. pobijedio komunistički ideološki i politički sustav, a koji su vlastodršci odatle pokušavali širiti na ostatak svijeta zajedno s realizacijom sovjetskih odnosno tradicionalnih ruskih geopolitičkih interesa.
Nadalje, Drugi svjetski rat je bio po mnogočemu nastavak Prvog svjetskog rata u kojem je Njemačka bila poražena i potom podvrgnuta krajnje nepovoljnim uvjetima mira koji su doveli do velikog unutarnjeg nezadovoljstva, a na valu kojega je 1933. g. na vlast došao Adolf Hitler sa svojom ideologijom nacional-socijalizma, rasizma, totalitarne diktature, militarizacije i uspostave novog međunarodnog poretka u kojem bi Njemačka imala dominantnu ulogu.
Kao plod Prvog svjetskog rata i ujedno kao dio plana u sklopu ukupne britanske geopolitičke strategije nastala je na ruševinama Austro-Ugarske južnoslavenska država, Kraljevina SHS, kasnije nazvana Kraljevina Jugoslavija, a zamišljena kao britanski satelit i prepreka širenju njemačkog i ruskog te drugih konkurentskih geopolitičkih utjecaja.
Orban od Trumpa dobio sve što je htio: Presjek razgovora u Bijeloj kući i implikacije za Hrvatsku
Pavelić i radićevština
Obilježena hrvatsko-srpskim suprotnostima, nametnutom srpskom hegemonijom i državnom represijom, ta je država od početka bila vrlo nestabilna, a nakon ubojstva hrvatskog političkog lidera Stjepana Radića i hrvatskih zastupnika tijekom zasjedanja u jugoslavenskom parlamentu u Beogradu 1928. g., Ante Pavelić, također zastupnik i očevidac ovoga nečuvenog atentata, povukao se u emigraciju i utemeljio ustaše (UHRO) kao tajnu i revolucionarnu organizaciju usmjerenu na oružano rušenje jugoslavenske i uspostavu samostalne hrvatske države, a budući da je daljnje legalno ili demokratsko političko djelovanje u korist hrvatskih interesa ocijenio neoportunim.
U zemlji je u tom razdoblju najveću potporu Hrvata imala Radićeva odnosno kasnije Mačekova Hrvatska seljačka stranka – HSS, koja je u zadanim državnim okvirima zagovarala hrvatske interese i nacionalno-državni subjektivitet što je 1939. g. rezultiralo uspostavom autonomne Banovine Hrvatske, iako primarno kao poteza britanske geostrategije, poduzetog u cilju smirivanja hrvatskog nezadovoljstva i time stabiliziranja Jugoslavije pred nastupajućim ofenzivnim nastupima Njemačke i Italije.
Zoran Meter: Današnji alarmantni sastanak ruskog Vijeća sigurnosti; ludilo zahvatilo svijet
Komunisti
Nakon pobjede komunističke revolucije u Rusiji 1917. i uspostave SSSR-a, otuda se organizirano širio komunizam po svijetu, pa su i u Hrvatskoj i u ostatku Jugoslavije osnivane komunističke organizacije i ispostave, koje je režim ubrzo zabranio pa su rad nastavile u ilegali.
U početku je stajalište sovjetskog komunističkog vrha i Kominterne kao njihovog organa nadležnog za upravljanje komunističkim organizacijama u inozemstvu bilo protivno jugoslavenskoj državi koju se smatralo umjetnom tvorevinom versajskog međunarodnog poretka pod vodstvom zapadnih imperijalističkih sila, te se s te osnove proklamiralo načelo nacionalnog samoodređenja hrvatskog i drugih južnoslavenskih naroda.
No, nakon zaoštravanja sukoba s nacističkom ideologijom i uspona Hitlera u kojem se gledalo opasnost i prepreku daljnjem širenju komunizma i sovjetskog utjecaja, korigiralo se prvotno stajalište i otprilike stalo na liniju preuređenja Jugoslavije na federalnom nacionalnom načelu. U prvoj, naprijed naznačenoj fazi, stavovi hrvatskih komunista i ustaša o hrvatskom nacionalnom i državnom pitanju bili su prilično bliski čemu primjerice može posvjedočiti podrška koju je komunistički list Proleter dao ustaškom Velebitskom ustanku u Lici 1932. godine.
Napadom Njemačke na Jugoslaviju, 06. travnja 1941. i brzim slomom jugoslavenske vojske došlo je 10. travnja do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske – NDH, i to kao rezultata međudjelovanja njemačke i talijanske tajne diplomacije s jedne i ustaškog pokreta u zemlji i u inozemstvu s druge strane. Takav razvoj događaja nije bio u prvom njemačkom planu nego je Njemačka, pripremajući se u tajnosti za napad na SSSR ponudila jugoslavenskoj vladi (Cvetković-Maček) pristupanje Trojnom paktu (Njemačka, Italija, Japan) što je ista pod pritiskom i prihvatila 25. ožujka, no već 27. ožujka došlo je do državnog udara u Beogradu i preuzimanja vlasti od strane jugoslavenskih vojnih časnika i političara iza kojih je zapravo stajala britanska obavještajna služba i britanski geopolitički interes očuvanja Jugoslavije te tako suprotstavljanja Njemačkoj i silama osovine na jugoslavenskom i širem području.
Nakon početne aklamacijske podrške, hrvatska javnost je ubrzo počela mijenjati mišljenje i raspoloženje prema NDH jer je ista iznevjerila očekivanja, a naročito preuzimanjem Hitlerovog zločinačkog rasnog zakonodavstva protiv tzv. nearijevaca, potom ustupanjem Italiji velikih dijelova priobalnog teritorija (Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941.) te uspostavom totalitarnog državnog ustroja s neodmjerenom represijom prema protivnicima režima, naročito političkim Srbima, komunistima i drugima.
Takva situacija usmjerila je dio stanovništva prema partizanima pod vodstvom komunista koji su partizanskom pokretu nastojali dati pečat općenarodnog, oslobodilačkog i antifašističkog pokreta, što je našlo svoju formu i u ZAVNOH-u kao predstavničkom političkom tijelu u kojem su pod vodstvom i kontrolom komunista participirale i druge političke opcije i društveni slojevi.
Masovnijem pristupanju partizanima i njihovom gerilskom ratu protiv NDH, talijanskih i njemačkih okupacijskih vojski i protiv četnika, pridonijela je, pored objektivnih uvida situacije i uspješna agitacija komunista o navodnoj pravednosti njihovih ciljeva, o uspostavi socijalno pravednijeg društva, o adekvatnom rješavanju nacionalnog pitanja, o neizbježnoj pobjedi koalicije zapadnih saveznika i SSSR-a, i td. Za privlačenje masa u vlastite redove na području NDH komunisti su posebno nastojali iskoristiti nezadovoljstvo Srba zbog rušenja Jugoslavije, proglašenja NDH i poduzetih represalija i odmazda te nezadovoljstvo Hrvata u Dalmaciji zbog Rimskih ugovora od 18. svibnja 1941. g., odnosno talijanske fašističke aneksije južnih hrvatskih teritorija, terora nad tamošnjim stanovništvom, i td.
Komunisti ispočetka nisu odmah aktivno reagirali na uspostavu NDH što je bilo uvjetovano sporazumom između Hitlera i Staljina o međusobnom nenapadanju i prijateljstvu iz 1939. g. (koji je bio uvod u obostrani napad i podjelu Poljske), da bi onda nakon iznenadnog napada Njemačke na SSSR, 22. lipnja 1941. g. stali na stranu SSSR-a i počeli raditi na organiziranju oružanog otpora i na iskorištavanju ratnih okolnosti za provedbu komunističke revolucije odnosno za nasilno preuzimanje i uspostavljanje vlasti po uzoru na onu u SSSR-u.
Od nuklearne apokalipse do hladnoratovske ravnoteže straha (1. dio)
Domobrani
Osim ustaša NDH je imala i domobrane kao redovnu vojsku u čijem su sastavu kao vojnici i časnici participirali i pripadnici nehrvatskih etničkih skupina ili nacija uključujući i Srbe. Motivacija domobrana nije bila na naročitoj visini zbog raširenog nezadovoljstva stanjem u državi što je rezultiralo njihovim nerijetkim vezama s partizanima i predajama postrojbi, oružja i slično. Za razliku od domobrana, ustaše i komunisti su bili fanatično privrženi svojim političkim idejama i ciljevima.
Partizani nisu bili priznati od Nijemaca, Talijana i NDH kao zakonita vojska prema međunarodnom ratnom pravu pa su nakon uhićenja umjesto kao ratni zarobljenici tretirani kao pobunjenici koji su u pravilu bili ubijani. U sklopu primjenjivanih strogih protugerilskih taktika ratovanja, teškim represalijama je bio zahvaćen i širok krug osoba koje su ocjenjene kao partizanska rodbina, pomagači i simpatizeri što je utjecalo i na recipročne postupke s partizanske strane iako su komunisti i neovisno o tome, prema vlastitim „revolucionarnim“ kriterijima često pribjegavali ubijanju ratnih zarobljenika i političkih protivnika, vodeći ih pod kategorijama poput „narodnih neprijatelja“, „izdajnika“ i slično.
Tako su partizanska osvajanja onih područja koja su prethodno bila pod kontrolom NDH uglavnom obilježena masovnim ubojstvima.
Poslijeratni zločin nad Hrvatima genocidnih razmjera i četnički element
Nakon završetka rata, u svibnju 1945. g., državne vlasti, vojska i civili bliski NDH povukli su se prema Austriji u cilju predaje zapadnim saveznicima, a radi zaštite od partizanskih postupaka te možebitnog formiranja antikomunističkog saveza pod vodstvom zapadnih sila, što su neki predviđali kao mogućnost, no sve se završilo britanskim izručenjem hrvatskih zarobljenika partizanima i potom njihovim masovnim ubojstvima. Taj poslijeratni zločin genocidnih razmjera, teško je i nepopravljivo stigmatizirao i kompromitirao jugo-komunističko političko i vojno vodstvo ali i partizanski pokret u cjelini.
Poseban čimbenik u ovome ratu bili su četnici, kao velikosrpski nacionalisti i dio jugoslavenske vojske koji nije prihvatio kapitulaciju u travnju 1941. nego se namjeravao istoj suprotstaviti gerilskim ratom. Međutim iz taktičkih i oportunističkih razloga brzo su odustali od prvotno planiranog protunjemačkog gerilskog rata i opredijelili se za čekanje ishoda rata između velikih sila, a za to vrijeme su provodili genocidni plan istrjebljenja Hrvata i muslimana na prostoru NDH i Sandžaka, u cilju stvaranja uvjeta za uspostavu etnički homogene Srbije koja je na zapadu zamišljena do linije Virovitica- Karlovac-Ogulin-Karlobag.
Četnici su bili pod kontrolom izbjegle jugoslavenske vlade koja je našla utočište kod Britanaca, a članovi te vlade bili su i hrvatski predratni političari i jugoslavenski dužnosnici, članovi HSS-a. Na području NDH četnici su u početku zajedno s komunistima napadali hrvatske ciljeve i sprječavali konsolidaciju NDH, naročito na prostorima pretežito naseljenim Srbima, da bi potom već od rane jeseni 1941. g. prihvatili suradnju s NDH pod pokroviteljstvom njemačke i talijanske vojne sile. Smisao te suradnje bio je u zajedničkom nastupu protiv partizana, što su naročito u južnom dijelu NDH pod talijanskim režimom i s vrlo reduciranom prisutnošću vojnih snaga NDH, iskoristili za nastavak masovnih zločina protiv hrvatskih i muslimanskih civila i za izvršenje navedenog velikosrpskog genocidnog plana, a što se podudaralo s prikrivenom talijanskom politikom slabljenja NDH i reduciranja hrvatskog stanovništva u južnim krajevima s ciljem dugoročnog stabiliziranja talijanske vlasti na anektiranoj hrvatskoj jadranskoj obali.
Tijekom rata je dio četnika prelazio na partizansku stranu, a osobito masovno nakon što je u ljeto 1944. pod britanskim pokroviteljstvom došlo do sporazuma o zajedničkom daljnjem nastupu između Tita i izbjegle jugoslavenske vlade (Sporazum Tito-Šubašić).
Nakon rata, komunistički režim je uspostavio federalnu jugoslavensku zajednicu s nacionalnim republikama koje su imale izvjesne elemente državnosti što je u konačnici jednim značajnim dijelom poslužilo i kao osnova za međunarodno priznanje Hrvatske 1992. g., a na temelju pravorijeka Badinterove međunarodne pravne komisije.
Ubojstvo Andrije Hebranga, Hrvatsko proljeće i Tuđman
U dijelu hrvatskog komunističkog vodstva od početka su postojale tendencije prema jačem i u konačnici potpunom osamostaljenju Hrvatske te pripojenju istoj dijelova teritorija izvan sadašnje RH, a koji su imali hrvatski povijesni i kulturno-etnički pečat (Srijem, Boka) ili koji su s RH dodatno bili i geografski ili prirodno usko povezani (BiH). Međutim, takve tendencije su spriječene, a njihovi protagonisti eliminirani (npr. Andrija Hebrang je ubijen u zatvoru 1949. g., a njegovi posmrtni ostaci nikad nisu pronađeni).
Hrvatska državotvorna linija unutar komunističke strukture potom se manifestirala u obliku pokreta nazvanog Hrvatsko proljeće, počevši od kraja šezdesetih godina pa do zaključno čuvene sjednice u Karađorđevu 1. prosinca 1971. na kojoj je Tito smijenio tadašnje hrvatsko vodstvo pokrećući ujedno time i trajni progon svih koji su bili na liniji Hrvatskog proljeća odnosno na liniji hrvatske nacionalne i državne emancipacije.
Pod tako nastalim novim okolnostima, progona i tzv. hrvatske šutnje, nastao je u diskreciji krug oko dr. Franje Tuđmana koji je doktrinarno osmišljavao i postupno implementirao plan obnove hrvatske državne samostalnosti, utemeljen na procjeni neizbježnog raspada Jugoslavije kao umjetne geopolitičke tvorevine te s glavnim naglaskom na politici pomirenja između partizana i ustaša odnosno njihovih potomaka u Hrvatskoj i iseljeništvu.
Iako je službena partijska politika u tadašnjoj Hrvatskoj bila na liniji titoizma i progona hrvatske nacionalne i državotvorne ideje policijskom i pravosudnom represijom i totalitarnom ideološkom kontrolom političke i društvene stvarnosti, krajem osamdesetih godina 20. stoljeća, nakon naznaka lančanog rušenja komunističkog sustava u istočnoj Europi i u SSSR-u, partijski vrh Hrvatske se suprotstavio beogradskim pokušajima novog jačanja srpske hegemonije, centralizma i očuvanja dogmatskog komunizma ili socijalizma. Potom se pridružio slovenskim komunistima koji su napustili centralni komitet jugoslavenske komunističke partije u siječnju 1990. g. te, potom, kao i Slovenci raspisali prve demokratske izbore 1990. g. na kojima je pobijedio Tuđmanov HDZ uspjevši ubrzo dobiti većinsku potporu naroda te uspostaviti, obraniti od jugoslavenske i velikosrpske agresije, međunarodno afirmirati te u svakom smislu konsolidirati Republiku Hrvatsku.
Tko je zaspao: Vučićev i Putinov trijumf u Crnoj Gori
Izostala lustracija
Za razliku od istočnoeuropskih zemalja koje su izišle iz komunizma Tuđman nije provodio lustraciju ili administrativni postupak rekonstrukcije komunističkih praksi vladanja nespojivih s demokracijom i ljudskim pravima te uklanjanja s važnih pozicija onih pripadnika komunističke strukture koji bi mogli biti smetnja demokratskoj tranziciji. Razlog tome je što lustracija nije bila kompatibilna s Tuđmanovom glavnom idejom nacionalne pomirbe kao uvjetom za obnavljanje hrvatske države. Naime, istočnoeuropske države su već bile nacionalne države i u vrijeme komunizma, a njihova državnost naravno nije bila upitna ni nakon demokratske tranzicije, dok je Tuđman tek trebao uspostaviti samostalnu hrvatsku državu nasuprot jugoslavenskom državnom režimu, jugoslavenskim i velikosrpskim strategijama i vojnoj agresiji te sveukupnim međunarodnim pritiscima i protivštinama.
Osim toga, Jugoslavija je od svog utemeljenja 1918. g. bila geopolitički projekt zapadnih sila kao što je u vrijeme tzv. hladnog rata bila s te strane financijski i politički podupirana kao geopolitička protuteža SSSR-u i kao primjer mekše verzije komunizma koja je pored standardne komunističke dogmatike uključivala i otvorenost zapadnim političkim, gospodarskim i kulturnim utjecajima što je konačnici rezultiralo i boljim životnim uvjetima od onih koji su postojali u istočnoeuropskim zemljama.
S takve osnove mogao se očekivati i potencijalno veći unutarnji otpor lustraciji, poglavito uslijed činjenice da je jugoslavenski komunizam bio široko oslonjen na unutarnje ili vlastite nacionalne snage prekaljene kroz iskustva ilegalnog političkog rada, rata i poslijeratnog upravljanja državom, dok je u istočnoeuropskim zemljama komunizam u velikoj mjeri bio nametnut kao vanjski čimbenik od strane SSSR-a.
Nadalje, Tuđman je javno naglašavao da zbog svrstanosti NDH uz nacističku Njemačku, a nasuprot vodećim i pobjedničkim zapadnim silama SAD-u, Britaniji i Francuskoj, s kojima se partizanska strana u Drugom svjetskom ratu našla uz bok, te zbog elemenata državnosti koje je hrvatska republika imala u sastavu Jugoslavije, uspostavu pune državnosti i samostalnostitreba osloniti na ZAVNOH-u kao na zadnjem u nizu od povijesnih izvora državnosti koji se navode i u izvorišnim osnovama hrvatskog Ustava, a čiji je predsjednik Tuđman bio neposredni autor.
Ovome treba pridodati i činjenicu kako su upravo iz navedenih razloga neprijatelji hrvatskog osamostaljenja, uključujući naročito jugo-srpske tajne službe, pokušavali od samog početka kompromitirati ideju i projekt samostalne Hrvatske trudeći se prikazati je kao navodnu slijednicu NDH, npr. miniranjem židovskog groblja i židovske općine u Zagrebu u kolovozu 1991.g. i na druge slične načine.
Teorija Velike šahovske ploče: plan za američku hegemoniju
Nakon Tuđmana opet oživjele podjele
Odlaskom Tuđmana i gubljenjem dinamike i vizije dovršenja projekta nacionalnog pomirenja ili integracije dviju političkih tradicija koje su svaka sa svoje strane i na specifičan način ipak išle ususret jedna drugoj i našle se u projektu obnovljene hrvatske države 1990. g., ponovo su oživjele podjele i međusobna nepomirljivost.
Pri tome obje strane posežu za povijesnim argumentima iz Drugog svjetskog rata na jednostran, parcijalan i pristran način, nastojeći poduprijeti vlastite teze na liniji političke i ideološke isključivosti, a zanemarujući potrebno jedinstvo i široki konsenzus koji se može uspostaviti oko objektivne povijesne istine, hrvatskog državnog ili ustavnopravnog okvira i ključnih nacionalnih interesa.
Lijeva strana nastupa tako da ustaške zločine preuveličava i protivi se ponovnom istraživanju ili reviziji stajališta koja su nastala u vrijeme i za potrebe jugokomunističkog režima i u njemu prisutnih velikosrpskih tendencija. Uz to, prisutne su tendencije da se različiti iskazi hrvatskog domoljublja i identiteta, stavljanjem u široki povijesni kontekst i relacije kvalificiraju kao fašizam i da se traži njihova zakonska zabrana. Otuda je proizišao fenomen široko rasprostranjenog i neutemeljenog opažanja navodnih dokaza fašizma i u najbenignijim iskazima hrvatskog patriotizma i identiteta što povremeno ponekad obilježja kolektivne antiustaške ili antifašističke histerije. S druge strane generalno se brani jugokomunističke zločine i totalitarističke prakse stavljajući ih pod nazivnik antifašizma što je neprihvatljivo sa stajališta dosljednosti i istinitosti, a dodatno je i štetno jer može voditi rehabilitaciji jugokomunizma i time oživljavanju jugoslavenstva kao nacionalne i političke ideje. Slično nastupaju i ekstremni lijevo-liberalni pokreti na Zapadu, pripisujući konzervativnim i tradicionalnim politikama fašistička značenja, a štiteći vlastite ekstremne ideološke pozicije pod paravanom antifašizma.
Desna strana u navedenom pitanju također ima jednostran pristup baveći se isključivo istraživanjima partizanskih i komunističkih zločina ili osporavanjem preuveličanih ljevičarskih i velikosrpskih teza o ustaškim zločinima. Na taj način također doprinose podjelama, a dodatno primjerice i generalnim pripisivanjem partizanima i hrvatskim komunistima jugoslavenstva i antihrvatstva te navodne povezanosti i jednakosti s četnicima, ne dopuštajući istoj strani nikakvih povijesnih zasluga ili doprinosa hrvatskoj nacionalnoj, državnoj ili demokratskoj baštini.
U tom obrušavanju na hrvatsku povijesnu ljevicu u nekim se ekstremnijim desnim krugovima ne štedi čak ni utemeljitelja i obnovitelja hrvatske države i prvog predsjednika dr. Franju Tuđmana. Nadalje, uzdržavanjem od zdrave kritike ustaškog režima i njegovih očitih devijacija, desna strana također doprinosi nacionalnim podjelama te šteti međunarodnom ugledu i sustavu unutarnjih političkih i društvenih vrijednosti u Hrvatskoj.
Joško Badžim: Kad zakažu institucije u zaštiti države, nužan je Thompson
Tuđmanova doktrina kao jedini lijek
Dakle, jednostranim nastupima i pozicijama obiju strana trebalo bi suprotstaviti Tuđmanovu doktrinu i projekt nacionalnog jedinstva utemeljenog na pouzdanim i cjelovitim povijesnim činjenicama. Takvim pristupom potvrdilo bi se devijacije obiju ideologija i režima, počinjene masovne zločine i kršenja ljudskih prava i sloboda ali bi se potvrdilo i pozitivne elemente kojih je bilo na objema stranama i kojima se doprinosilo objektivnim interesima hrvatske nacije u njenom ukupnom povijesnom hodu. Posebnu pozornost i pijetet trebalo bi u tom smislu posvetiti vojnim i civilnim žrtvama na objema stranama.
Nedovršenost Tuđmanovog projekta nacionalnog pomirenja posljedica je njegovog fizičkog odlaska i povlačenja HDZ-a s tog strategijskog smjera. Osim mogućeg odsustva strateške vizije kod njegovih nasljednika, pribjegavanja stranačkom i osobnom političkom pragmatizmu i slično, kao razlog ovome ne može se isključiti niti utjecaj vodećih zapadnih sila.
Naime, predsjednik Tuđman, iako je u 1995. g. bio ključni partner SAD-a u razrješavanju krize na postjugoslavenskom prostoru, ubrzo je svojim bezrezervnim hrvatskim suverenizmom postao smetnja njihovim strategijama usmjerenim na novu rekonceptualizaciju zapadno-balkanskog prostora kao protuteže ruskim i drugim potencijalnim i konkurentskim geopolitičkim utjecajima, a koja je podrazumijevala i ustupke srpskim interesima u Hrvatskoj, BiH (RS) i Crnoj Gori, u kontekstu pridobivanja Srbije i srpskog faktora iz ruske u zapadnu interesnu sferu. Također je podrazumijevala i uzmak hrvatskog domoljublja, suverenizma ili tuđmanizma pred lijevo-liberalnim politikama koje su mogle bolje osigurati zapadne interese.
U Srbu nije bilo ustanka, već teškog ratnog zločina nad hrvatskim civilima
U tom smislu, moguće je protumačiti npr. slučaj financijske i političke podrške jednog bivšeg američkog veleposlanika održavanju tradicionalne jugokomunističke i velikosrpske manifestacije povodom „antifašističkog ustanka“ u Srbu 1941. g., iako je historiografski nedvojbeno utvrđeno da se radilo o teškom ratnom zločinu nad hrvatskim civilima. U istom smislu moguće je zamisliti i druge slične podrške jugoslavenske i velikosrpske dogmatike uz istovremeno potiskivanje na marginu i u zonu zabrane izraza tradicionalnog hrvatskog patriotizma ili suverenizma.
Zaključak
Zaključno, kao jedino odgovarajuće čini se institucionalno i pravno rješenje prema kojemu će državni upravni aparat umjesto sadašnjih suprotstavljenih političkih klubova, medija, dežurnih analitičara i sličnih, preuzeti zadaću suočavanja s navedenim i spornim povijesnim nasljeđem, a u interesu objektivne i uravnotežene istine i nacionalnog jedinstva.
Da bi se do toga došlo, bio bi potreban politički povratak na Tuđmanove početne ili temeljne postavke pomirbe hrvatske lijeve i desne političke tradicije i time na postizanje širokog nacionalnog konsenzusa oko povijesnih pitanja od ključnog ili strateškog nacionalnog značaja.
Sadašnje HDZ-ovo negativno kvalificiranje znanstvenog pristupa istraživanju Jasenovca, a kao navodne političke provokacije, ne daje tome osobitu nadu.
Zoran Meter: Ruski brodovi pred obalom Venezuele: Što se kuha između Moskve i Washingtona?
Ljevica se trenutno čini predaleko od navedenih Tuđmanovih postavki, a eventualni daljnji jednostrani pristup desnice usprkos očito štetnih posljedica takvog pristupa po nacionalne interese, mogao bi se shvatiti i kao fingirano, a ne stvarno domoljublje.
