Posljednja ispovijest najstarijeg živućeg Titova generala i šefa KOS-a: ‘Oni su opasni, žele krojiti novu Hrvatsku’

Vjerojatno najstariji živući general Josipa Broza Tita, Ivan Mišković Brk, iako u 106. godini, ne pokazuje znakove duboke starosti. Teže, doduše, hoda, ali zato je u glavi “sve posloženo”. “Noge nisu kao nekada, imao sam i moždani udar prije nekoliko godina, ne znam više ni kada, ali drugih bolesti nemam. Glava mi je zdrava, to je najvažnije. Problem je samo što su mi misli prebrze pa ih ne stignem izraziti ili zapisati.

Eto, počeo sam raditi i na svojoj četvrtoj knjizi, napisao sam četrdesetak stranica, ali zasad je tu stalo”, govori nam general koji je nadimak dobio po brku, a i danas ga ponosno nosi. Primio nas je u relativno skromnom stanu u pulskom naselju Veruda. Cijela njegova obitelj pobjegla je još 1920. iz rodne im Premanture pred fašistima iz Italije, najprije u Zagreb, a potom u Slavonski Brod, tada dio Kraljevine SHS. Kada se ondje 1935. godine uključio u komuniste, nije ni slutio da će jednoga dana biti jedan od najbližih ljudi predsjednika bivše države.

Štoviše, Tito ga je proglasio svojim posebnim (i u povijesti njegova režima jedinim) osobnim savjetnikom za nacionalnu sigurnost, iako je general Mišković obnašao i brojne druge važne funkcije, od kojih se svakako ističe ona višegodišnja na čelu KOS-a, jedne od najvažnijih jugoslavenskih tajnih službi. Brk je, shvatili ste, riznica znanja i nepresušno vrelo brojnih tajni, neke od njih će podijeliti, a neke ponijeti u grob, ali rado govori o stvarima koje uvijek zanimaju javnost.

Vitlao štapom

Već je kao petnaestogodišnjak, dakle, pristupio Savezu komunističke omladine (SKOJ), a ubrzo potom i Komunističkoj partiji Jugoslavije. Tijekom Drugoga svjetskog rata, zajedno s bratom Milanom – koji je od 1965. do 1967. bio savezni sekretar za unutrašnje poslove, a 1978. poginuo je u automobilskoj nesreći u automobilu u kojem je bio i Ivica Račan – bio je među organizatorima ustanka u Slavoniji, dok su u partizanskom pokretu sudjelovali svi članovi obitelji: otac, majka i šestero djece.

Do kraja rata postao je jedan od vodećih oficira Kontraobavještajne službe (KOS) u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Vrhunac karijere dosegnuo je 1963., kada je postavljen za načelnika KOS-a, a tri godine poslije, po izravnoj Titovoj naredbi, odigrao je ključnu ulogu u uklanjanju Aleksandra Rankovića s mjesta potpredsjednika SFRJ. Na čelu KOS-a ostao je do 1971., nakon čega je dvije godine obnašao dužnost Titova posebnog savjetnika za sigurnost. Godine 1973., nakon sukoba s Jovankom Broz, smijenjen je i udaljen iz Titova najužeg kruga. Priznaje kako ga je u partizane vrbovao stariji brat Milan, koji je “bio na tvrdoj liniji”. Danas general Brk nema nikoga svoga osim nećaka, poodmakla životna dob učinila je neprirodno, da je kao otac morao pokapati vlastitu djecu. O njemu se brine gerontodomaćica koja mu svakog dana dođe pomoći, no susjedi u Verudi kažu kako ga često viđaju u šetnji.

“Kada je doživio moždani udar, dobio je štap. Nakon par tjedana počeo je vitlati njime, kako bi nam pokazao da štap nosi samo zato što su mu rekli da mora, a ne zato što mu treba. Iako ima ženu koja mu pomaže u svemu, voli sam otići do dućana, prošetati po voće. Proteklih mjeseci malo je slabije pa ga ne vidimo, ali inače je stalno bio tu”, kaže konobarica u kafiću zgrade u kojoj Brk uživa svoje umirovljeničke dane. Mnogi mu predbacuju što tijekom Domovinskog rata nikada nije izdao komunizam i okrenuo se na “pravu stranu”, no Brk i na to ima odgovor.

Opasni nacionalisti

Aktivno prati politiku, dnevne novine dio su njegova jutarnjeg rituala, pa prati i zbivanja ovih dana, kada svjedočimo sporadičnim upadima maskiranih skupina na srpske manifestacije. Zanima nas smatra li, kao bivši šef kontraobavještajaca goleme bivše države, da ima točnosti u tvrdnjama da su sve to provokacije iz Srbije koje Aleksandar Vučić vješto koristi kako bi Hrvatsku prikazao ustaškom.

“Ma kakvi! To su domaći nacionalisti, ali veoma opasni. To su oni koji bi htjeli državu krojiti po svome, a ne da je ovakva, samostalna i suverena kao što i treba biti”, odrješito će Mišković. Za razliku od mnogih svojih suvremenika, Mišković se ne izjašnjava kao Jugoslaven. On je, kaže, istarski Hrvat koji je, također tvrdi, uvijek radio u interesu Hrvatske i u obrani Hrvatske. “Kad su me, ne jedanput, pitali što sam zapravo, Istranin ili Slavonac, odgovarao sam da sam istarski Hrvat po korijenima, rođenju i sudbini, ali i naturalizirani Slavonac, jer Slavoniji pripada moje djetinjstvo, ratovanje u njoj i puno joj dugujem”, kaže.

Rodnu je Premanturu napustio kao beba od deset mjeseci. “Već sam tada, mimo svoje volje, znanja i svijesti, zapravo postao budući antifašist. Suđeno mi je bilo da to budem, jer što sam drugo mogao. Dakle, moj put i život nije primarno odredila komunistička ideologija kojoj sam se tek kasnije priključio, nego sudbina Istre i moje obitelji kada je fašizam, i kao ideologija i kao praksa, ugrozio osnovne pretpostavke slobodnog života te pravo da budem ono što jesam, po sudbini i rođenju pripadnik hrvatskoga naroda”, kaže general Mišković. Smetaju mu današnje nove rasprave o stvarnoj ulozi NDH, a nedavno održani skup o Jasenovcu u Saboru smatra “užasnim, opasnim revizionizmom”.

Trajna okupacija

“Meni se neke stvari pomalo i gade. Gledam te ljude koji pokušavaju dokazati da je crno bijelo, a bijelo crno. A znamo da nije tako. To je žalosno, čisti revizionizam. To je diranje u nešto što se ne bi smjelo dirati. U ratu sam imao jednog Roma koji se zvao Nikolić, došao je u partizane kad je Jasenovac formiran. Uspio je pobjeći. Bio je kuhar i pekar. Ja sam ga primio i pomagao mu. Došao je u moje partizane. Bio je toliko zahvalan. Nikada me nije napustio. Kad sam u ratu obolio od pjegavog tifusa, na rukama me nosio s fronta. To vam govorim da shvatite koliko je zlo bilo u Jasenovcu i s kolikom nam je zahvalnošću pristupao svatko komu smo pomogli da spasi živu glavu i uđe u partizane”, prisjeća se naš sugovornik.

Mišković objašnjava kako Hrvati nemaju nikakav razlog biti ponosni na to razdoblje, ne samo zbog zločina koji su za vrijeme NDH počinjeni nego i zbog puke činjenice da NDH nije bila ni nezavisna niti država. “Nikad nije bilo dvojbeno da je ta, po okupatoru stvorena ‘država’, nastala i počela živjeti dolaskom njemačkih i talijanskih okupacijskih trupa, da je živjela, pa nestala porazom, točnije odlaskom, njemačkih okupacijskih trupa s područja cijele Jugoslavije. Ideologija ekstremnog nacionalizma imala je plodno tlo među Hrvatima koji su bili nezadovoljni ‘karađorđevskom’ Jugoslavijom, ali fašizam je na tlo Hrvatske uvezen njemačkim i talijanskim tenkovima“, objašnjava politički kontekst svoje mladosti naš sugovornik. Ističe kako nepoznavanje povijesti dopušta nekima da Hrvatima podvaljuju ideju kako je NDH bila njihova država.

“O njoj se može govoriti samo kao o obavještajno organiziranoj i smišljenoj fašističkoj podvali, koja je temelj i nekih današnjih ustašonostalgičara koji svjesno, a neki i nesvjesno, misle da su imali svoju državu. A nisu, jer niti je bila nezavisna, niti slobodna, najmanje hrvatska, jer je upravo prevarom i tom obavještajnom podvalom te po ustaškim izdajnicima ne baš mali broj Hrvata postao žrtvom i zarobljenikom lažnih iluzija o nekoj svojoj državi i nekom svom ostvarenom snu. Jedna od karakteristika ‘nezavisnosti’ tzv. NDH bila je njezina trajna okupacija od prvog dana njezina života do potpunog poraza. Ne govori li to dovoljno”, pita Mišković.

Trajna baza

“Opisat ću vam jedan slučaj iz svojih boračkih dana. U selo između Slavonskog Broda i Požege spustili smo se s brigadom. Ja sam bio komesar bataljuna u 12. slavonskoj brigadi. Ušli smo u jedno hrvatsko selo. Cijelo se stanovništvo uplašilo, neki su se sklonili, pojedini su ostali, djeca su se okupila. Tada sam ono što je ostalo u selu skupio, a bilo je dvadesetak ljudi, žena i djece. Stao sam na seoska kola, to je bila moja govornica. Rekao sam: ‘Ljudi, mi nismo došli da vam nešto uzmemo. Niti ćemo vam išta uzeti. Mi smo došli da protjeramo, da napadnemo njemačku kolonu koja je prolazila tuda i tuda. Sutra se vraćamo i povlačimo…’

Taman sam počeo govoriti o ciljevima naše borbe, kad malo iznad mene ‘zaštekće’ mitraljeski rafal. Vrlo smo se brzo organizirali, razjurili smo tu grupaciju i vratili se u selo. To je bila jedna ustaško-domobranska bojna koja je pokušala ponovno zauzeti te položaje, ali nisu uspjeli. Vjerovali su da su se Nijemci održali na toj komunikaciji, a mi smo Nijemce zapravo razbili, zato je propao taj njihov pokušaj. I mi smo ostali u selu. Nastavim ja sa zborom, kažem seljanima neka se skupe, skupilo se puno ljudi. A jedna snaša kaže, onako šokački, slavonski: ‘Alaaa, al’ ste vražji.’ U toj akciji zarobili smo jednog oficira i tri podoficira. Bili su domobranski zarobljenici. Još je oficir ostao kod nas u partizanima. Jedan je bio iz susjednog sela, pa smo ga odmah pustili te večeri. I to je selo, zahvaljujući dojmu koji smo ostavili, odbijanjem napada, vraćanjem u selo, noćenjem i razgovorom (to je bilo 1942.) postalo naša trajna baza.

Mi smo zadobili povjerenje ljudi, osim dva-tri, koje smo zvali ekstremima. Rekli smo im: ‘Ljudi, ako morate ići u vojsku, sakrijte se. Ako nećete s nama, sakrijte se. Nemojte gubiti živote.’ Pomagali smo ako je bolest bila u pitanju. Te i takve mjere omogućile su nam da u godinu dana ‘prošibamo’ od bataljuna do korpusa. To se ne može nijednom magičnom silom, bilo čijom, pa ni silom bilo kakve partije koja je bila malobrojna. To se može samo ponašanjem, vladanjem koje je objektivno vezalo ljude“, prisjeća se Mišković jedne od nebrojenih svojih borbenih anegdota iz Drugoga svjetskog rata.

Slučaj Ranković

Kao mladi komunist, Mišković se dokazao u ratu, naročito na slavonskim bojištima, no druga Tita upoznat će, otkriva nam, tek 1949. godine. “Pozvao je nas dvadesetak oficira obavještajaca u kancelariju. Sjećam se da je baš morao na neku operaciju. Na stolu je bilo svega, prava gozba. Rekao nam je: ‘Vi krkajte i jedite, a ja ću vas morati gledati i jesti splačine’”, smije se Mišković prisjećajući se prvog susreta s maršalom. Ističe kako je tada Vlado Kovačević, zamjenik Jefte Šašića (generala Ozne koji je Titu podnio izvješće da je u Jasenovcu ubijeno 576 zatvorenika, op. a.), Tita pitao: ‘Što vi mislite o Staljinu?’

“Odgovorio je oštro – ne dirajte Staljina! Mene je taj razgovor malo začudio, bio sam mladac od 29 godina. No, Tito me odmah uočio. Nakon nekog vremena pozvao me k sebi i rekao: ‘Druže Miškoviću, mene prisluškuju, vjerojatno oni oko Rankovića.’ Bila je to jedna mafija koja se tu našla. Rekao mi je da to želi istjerati na čistac. Bili su prisutni Kardelj i Bakarić, njima je rekao da ostanu sjediti za stolom, a mene je pozvao u posebnu sobu i naredio mi da otvorim istragu protiv Rankovića. U istrazi sam počeo od činjenice da je Tito rekao istinu. Ni danas ne znam što je prava istina, ali identificirali smo tu mafiju koja se okupila oko Rankovića, no nemojmo dalje, neka neke stvari odu u grob sa mnom”, kaže.

Iako je u Jugoslaviji imao mnogo uloga, povjesničari ističu upravo “aferu prisluškivanje” te kažu kako je general Mišković bio u krugu onih koji su smijenili potpredsjednika SFRJ Aleksandra Rankovića, koji je Titu sredinom šezdesetih radio o glavi. Zanimljivo je i što je njegov brat Milan u to vrijeme bio savezni sekretar za unutrašnje poslove SFRJ. Na Miškoviću je bilo da pronađe dovoljno dokaza kako bi se Rankovića moglo smijeniti, što se i dogodilo na famoznom “Brionskom plenumu 1966.”. Bio je to, za to vrijeme, događaj bez presedana koji je mogao ozbiljno destabilizirati cijelu državu, no Tito je iz te unutarpartijske bitke izašao kao pobjednik.

Politička izvješća

“Tada sam shvatio da se oko Rankovića okupila jedna strašna mafija. Neću sada o imenima, nisu ni bitna, ali bili su to ljudi koji su ugrožavali Tita i Jugoslaviju.” Na početku obavještajne karijere kao Titov posebni savjetnik, Brk se suočio i s hrvatskim proljećem 1971. Tu je nastao problem jer je Tito shvatio da u svakoj republici ima pojedinačne obavještajne službe te da ni na jednom mjestu ne može dobiti cjelovit pregled situacije. Mišković je, kao vojno lice, bio prije svega odgovoran vojsci pa nije mogao podnositi politička izvješća.

“Tito je od mene tražio da radim političke analize, što ja kao djelatnik JNA nisam smio raditi jer je vojska u to vrijeme bila strogo odvojena od politike. Ja sam to pristao raditi, ali sam se uvijek ograđivao te sam napominjao da nemam sve podatke i da nemam sve u svojim rukama. Ipak, Tito je u takvoj situaciji odlučio stvoriti novu funkciju te me odlučio postaviti za specijalnog savjetnika za sigurnost“, prisjeća se. Poznato je da ga je političke karijere koštala Titova, možda i najvažnija, supruga, Jovanka Broz.

“Ona je bila jedna bolesna žena. Ona je imala velike interese, kao predsjednikova žena, htjela je da joj podnosim izvješća. Predsjednik Tito i ja često smo vodili duge razgovore, podnosio sam mu izvještaje o svemu što se događa u državi kao šef KOS-a, a nju je to živciralo. Pitala je što mi to toliko razgovaramo. Jednom mi je prilikom rekla: ‘Druže Mišković, ja to moram imati jer ja to sve vodim.’ Pod time je valjda mislila da ona vodi Jugoslaviju, što li… Odgovorio sam joj: ‘Drugarice Jovanka, mene je postavio osobno Tito kao svog savjetnika i ja sam izravno podređen samo drugu Titu i samo njemu mogu podnositi izvještaje. Zato vas molim da to od mene ne tražite.’ Tada je pobjesnjela, nikada je prije nisam vidio takvu, pjena joj je išla na usta. Samo je rekla: ‘Dakle, tako!?’ Odgovorio sam: ‘Tako!’ A ostalo je povijest”, kazuje Mišković. “Drugog dana bio sam s ministrom Ljubičićem, rekao sam mu da idem na Brijune od Tita tažiti da me razriješi dužnosti. Shvatio sam što mi se sprema”, prisjeća se najstariji Titov general.

Grub način

Poznato je da je Mišković sa samog vrha obavještajnog aparata sredinom sedamdesetih prizemljen po hitnom postupku, poslan je na prisilno višegodišnje bolovanje. Tito je, izgleda, bio svjestan da Jovanka stoji iza svega, ali joj je odlučio dopustiti tu “nepodopštinu” koja je Miškovića, zapravo, stajala daljnje bogate političke karijere, iako za time danas ne žali. “Dan nakon tog incidenta s Jovankom stvarno sam otišao na Brijune i u vili mu ispričao sve kako je bilo. Rekao je: ‘Nema se ona pravo miješati.’ A ja njemu: ‘Druže Tito, ona je vaša žena, a žena je ta koja faktično vlada.’ To ga je naljutilo, rekao je da on to ne prihvaća. Rekao je: ‘Neka Jovanka ide kvragu!’ No, očito ga je ona nastavila ‘obrađivati’ da me smijeni jer je on osam mjeseci nakon toga kapitulirao pred njom i ja sam odstranjen na jedan grub način, ali o tome ne želim“, prisjeća se naš sugovornik. Nekoliko godina poslije režim ga je ipak “rehabilitirao” te je postao, iako u mirovini, savjetnik za civilnu zaštitu, o čemu je napisao i dvije knjige.

Dok razgovaramo, primjećujemo da interijerom njegova skromnog boravka dominira kreativni kaos. Tu su gomile knjiga, naslaganih papira, požutjelih dokumenata… Mnogi od tih papira nekada su bili državne tajne za čije bi se odavanje završilo u najmanju ruku na dugogodišnjoj robiji, a one su i danas u Brkovim rukama. Dio je iskoristio u trima knjigama, a četvrtu pod naslovom “Kako sam doživio stotu” prestao je pisati prije dvadesetak dana.

“Nemam više snage, ruke su mi slabe i tresu se”, kaže, a mi pogled upiremo u požutjeli stari PC s debelim monitorom iz prošlog stoljeća. “Ni to ne koristim. Evo, jedino što je tu da koristim ove su tabletice za tlak, to slikaj”, ponosan je Mišković što, unatoč dubokoj starosti, osim preživjelog moždanog udara nema ozbiljnijih zdravstvenih problema.

Zdrav razum

Svjesni da smo sve više smetnja starom čovjeku, razgovaramo još koju minutu o Titu, koji je za Miškovića i danas primjer državnika. “Zašto se napadi na Tita intenziviraju i danas? Tito, koji je na prostoru okupirane Jugoslavije stao na čelo borbe protiv fašizma i postao vrhovni komandant svih partizanskih snaga u Hrvatskoj i Jugoslaviji, prema stavovima nekih današnjih aktualnih političara, počinio je ‘zločin’ kao i svi mi koji smo ga slijedili, da budem ciničan, jer smo se usudili ići u borbu protiv fašizma, a na poziv slobodarskog svijeta, zajedno s Engleskom, Amerikom, Rusijom i drugima. No sva je sreća što je svjetska povijest o tim događanjima, kao i o tome tko je bio Tito, davno ispisana i ona se ne može, unatoč pokušajima i nastojanjima nekih naših ‘povjesničara’ i političkih čelnika, promijeniti.

Za zdrav razum naoko je neshvatljivo zašto se to danas čini. Ali kad se malo zagrebe ispod površine, vide se jasni politički ciljevi, a i planovi ekstremne desnice, oni prije svega žele frontalnim napadom na Tita, njegovim blaćenjem i proglašavanjem čas ovakvim, čas onakvim, oblatiti cjelokupnu našu antifašističku borbu. Zamjenom teza žele promijeniti povijesne istine o fašizmu i NDH, o ustašama i kvislinškom aparatu koji je služio okupatoru i njegovoj vlasti za vrijeme okupacije. Jedno od krucijalnih pitanja koje treba postaviti danas jest kakva bi bila budućnost Hrvatske bez boraca protiv fašizma, antifašista na čelu s Josipom Brozom Titom. Nije teško odgovoriti na pitanje kako bi Hrvatska prošla i što bi s njome bilo, bi li uopće postojala kao samostalna država, pod kim bi bila da nije bilo Tita, partizana i antifašizma. Sramotno je toliko godina nakon pojede blatiti ime čovjeka koji je bio jedan od velikana zaslužnih za pobjedu nad fašizmom uopće. O tome u svojim memoarima piše i Winston Churchill“, jasno će Mišković.

Osmijeh mu je rijetko na licu, i u tako dubokoj starosti zadržao je vojničku ozbiljnost, a kada je iscurilo naše predviđeno vrijeme za razgovor, oštro je odmahnuo rukom i gotovo poviknuo – zdravo! Ispričao se odmah potom, rekavši kako jednostavno nema snage. Tutnuo nam je u ruke knjigu “General iz Premanture”, prvi dio njegove biografije. Kao da nam je time poručio “sve što danas nismo stigli, ovdje je rečeno, pa upotpunite sliku”. I uistinu, njegova je životna priča impresivna.