Mlada majka s otoka Brača, Viktorija M.P., odlučila je javno progovoriti o slučaju svog sina Bartula, a sve kako bi javnost i nadležne upozorila na neadekvatnu liječničku skrb na otocima, u njenom slučaju na otoku Braču, Supetru.
“Jer ne želim šutjeti”, njene su prve riječi kojima je započela priču koja se odvijala od 24. ožujka.
Tekst se nastavlja nakon oglasa
“Moj sin Bartul ima mjesec ipo dana. A ono što je preživio u svom prvom mjesecu života, nikada nitko, pogotovo dijete, ne bi smio iskusiti. A sve zbog nemara, neprofesionalnosti i bešćutnosti sustava koji se naziva ‘zdravstvena skrb’ “.
Sa sinom Bartulom, koji je tada imao tek 22 dana života, 24.ožujka u kasnijim jutarnjim satima došla je na Hitnu pomoć u Supetar jer je dijete imalo temperaturu 40,5. Liječnik koji je tada bio u smjeni je Viktoriji kazao kako bebi nije ništa osim što ima malo crveno grlo te ih je poslao kući s čepićima za snižavanje temperature.
“24.ožujka u kasnim jutarnjim satima dobio je visoku temperaturu. Spremili smo se i odmah otišli kod pedijatra. Primila nas je predivna medicinska sestra koja je pokazala ljudskost i inicijativu i odmah nas prve primila. Unutra smo pričekali pedijatra koji je tek stizao na posao. Pregledao je Bartula te rekao da je sve u redu, da mu je malo crveno grlo ali ništa strašno. Izračunao je dozu čepića koju da mu stavljam u slučaju temperature i savjetovao da se javimo ako temperatura ne padne i eventualno da vadimo krv sutra”, započinje priču Viktorija.
“Mislili smo da će biti dobro, ali…”
“Temperatura je na kratko pala. Mislili smo da će biti dobro.
Ali navečer, dok sam sina spremala za kupanje, temperatura je skočila na 40.5. U šoku gledam sat, trajekt je već otišao. S djetetom na rukama, u suzama dolazim do Hitne pomoći u Supetru. Tamo me dočekuje mlada sestra i doktor. Objašnjavam situaciju. On ga površno pregleda i kaže mi, smireno, gotovo s podsmijehom: ‘To vam je normalno kod tako male djece. On vam je super. Nema razloga za Split. Ne paničarite, majko.’
Dijete od 22 dana. S temperaturom 40.5. I to je sve? Na papiru koji sam dobila piše: “Dijete potpuno uredno. Nepoznati uzrok vrućice. Otpust kući.”, šokirana je Viktorija.
Liječnik je njenog Bartula, prema njenim riječima, otpustio kući kao da mu nije bilo ništa, ali ona je znala da nešto nije uredu s njenom bebom.
Zadnji trajekt za Split je isplovio, do jutra nema drugoga. Cijelu noć je Viktorija probdjela nad bebom u strahu i brizi da bi ujutro prvim trajektom krenuli za Split. Njen Bartul je odmah hospitaliziran u splitsku bolnicu gdje mu je otkrivena prva ‘šok dijagnoza’ – sepsa uzrokovana Escherichijom colli.
Šok dijagnoza – sepsa!
“Nakon pregleda kod doktora koji je poslao kući dijete od 22 dana i u nalazu napisao ‘dijete potpuno uredno’, sjedam u auto gdje me čeka otac. Suze mi idu niz lice, drhtim i zovem Split. Tamo mi kažu ‘Odmah s djetetom na hitan prijem!’, ali trajekta više nema. Cijelu noć bdijem nad svojim sinom koji ne spava i samo bespomoćno zapomaže. Ujutro prvim trajektom idem– ravno u bolnicu.
I tada dolazi istina. U Splitu, druga slika.
Odmah hospitalizacija. Krv mu se jedva izvadila, previše zgrušana. Hitno antibiotici. CRP je 211. I prva šok dijagnoza: sepsa.
Riječi koje mi je liječnica uputila neću nikada zaboraviti”; prisjeća se Viktorija te nastavlja:
“Majko, došli ste u ključnom trenutku”, ali i rečenicu koju mi je rekla na dan hospitalizacije: ‘Na Braču se doktori igraju Boga. Bartul za svoju dob ima baš jak imunitet i ovo je izgurao herojski.’ “
Dodaje kako je naknadno saznala da se u pedijatra može izvaditi CRP za pišljivih pet eura ali joj to nitko nije niti spomenuo, a kamoli ponudio. Jer da jest, na nalazu bih se odmah vidjelo da je u pitanju upala. Dan nakon hospitalizacije i šoka koji je uslijedio, mama Viktorija saznaje da je teški oblik sepse kod Bartula doveo (između ostalog) do trombocitopenije i povišenih enzima. Još uvijek čekaju dio nalaza iz zagrebačkog laboratorija gdje se nadaju pozitivnim rezultatima.
“Svakako vjerujem u mog malog heroja koliko god nas dugi put čekao za potpuni oporavak”, govori mama Viktorija. Njihova borba još nije gotova. Ona zdravstvena, ali i ona protiv trenutačnog zdravstvenog sustava tj. borba za bolju, adekvatniju zdravstvenu skrb na otocima.
Javni apel
“Ovo nije priča. Ovo je stvarnost.
Pišem ovo pismo javno – jer ovo nije samo moj problem. Ovo je problem svakog roditelja na otoku. Problem sustava koji se raspada. Gdje se majke s novorođenom djecom vraćaju kući s HITNE jer im netko bez ikakve grižnje savjesti kaže – “ne paničarite”.
Tražim odgovore. Tražim odgovornost. Tražim sustav koji spašava, a ne sustav koji umalo ubija. Tko će preuzeti odgovornost za ovo? Što bi se dogodilo da nismo otišli u Split? Hoće li netko odgovarati kad se jednom na trajekt ne stigne – i više ne bude povratka?
Ne tražim suosjećanje – tražim promjenu. Jer moje dijete nije broj. Nije statistika. On je život. A sustav mu je umalo oduzeo taj život.
Zato ovo pišem.
Jer ne želim šutjeti. Jer je moglo biti prekasno. Jer ovakva nebriga ne smije proći bez posljedica.
Moj Bartul je živ – ali samo zato jer sam, kao majka, vjerovala sebi više nego onima kojima bi trebala moći vjerovati najviše.
Za sve majke, za svu našu djecu na otoku – tražim odgovor. I tražim promjenu”, poručila je javno Viktorija.
Moja reakcija na članak je…
