Donosimo vam potresno iskustvo splitskog misionara don Jakoslava Banića. Kako kaže don Jakoslav Božja providnost ga je dovela u Ugandu u regiju Karamoja. To je istočni dio Ugande, to je najsiromašniji dio istočne Afrike zbog povijesti koji se dogodio na tom području. Iznio je potresne podatke o smrtnosti djece kako na tom području tako i u svijetu.
Don Jakoslav je u uvodu objasnio kako je davne 1970. godine narod Kamboje bio proglašen polučovjekom. “Svi vi znate kako izgleda zoološki vrt, gledali ste tamo životinje. Tamo vidimo životinje, međutim kao što rekoh Božja providnost me dovela u jedan zoološki vrt u kojem nema ni lavova, ni slonova, ima samo puno ljudi koji do 1970. proglašeni životinjama.
Dakle, proglašeni su poluživotinjom, zatvoreni su u jedan rezervat, životinjski vrt za čovjeka, tako se zvao”, kazao je.
“Polučovjek”
Tadašnji kolonizatori narod Kamboje su proglasili poluživotinjom i polučovjekom. “Tu su dovodili svoje goste iz Europe i svijeta da vide kako živi taj primitivni čovjek, koji niti je čovjek niti je životinja. Nisu mu dali nikakav razvoj niti su mu dopustili da napreduje. Narod je umirao od gladi, jer Karamoja je polupustinjski dio u kojem nema površinskih voda.
Nema pitke vode, kiša pada samo dva mjeseca u godini. Nakon 1970. dolazi prvi predsjednik Ugande koji je došao i naredio narodu da se svi moraju obući, a tko ne želi na jednu stranu, a tko želi na drugu stranu. Narod nije razumio što je odjeća jer ju nikad nije ni vidio. Narod je imao neke krpice s kojima se pokrio, a stajali su i na jednu i na drugu stranu. Svi oni koji se nisu željeli obući sve ih je dao poubijati”, kazao je don Jakoslav.
Potresni podatci
Iznio je neke potresne podatke jedan od njih je i taj da samo 20% djece doživi petu godinu života, 80% djece umire od gladi. Na dan u svijetu od gladi umre peko 30 tisuća djece.
“Kada vidite tu bijedu i siromaštvo koje vas takne u srce na poseban način, na toj djeci nikada nećete vidjeti da su nezadovoljni. Sretni su što se mogu s vama susresti.
Na tom području često roditeljima na prevaru oduzmu djecu koja će tobože zarađivati za njihov obitelji, a onda ih odvedu u glavni grad, gdje djeca na ulici prose, a nikada u životu nisu vidjeli automobile i tu često nastradaju za nekakvih 10 centi koje dobivaju po danu.
Kasnije se javi obitelji da je dijete nastradalo, obitelj ne zna da je prodano u roblje da je prodano za organe i to je jedna bitka koju vidite i kažete sebi: Ima li Boga, pa kako to Bog dozvoljava, a onda shvatite da ima Boga, da On to nije dozvolio. Ono što se dogodilo, dogodilo se ljudskim rukama. To je učinio čovjek čovjeku iz želje i sebičnosti da on ima sve”, kazao je.
Misionar tvrdi da govorio s Isusom: ‘Reci svima koliko mi nedostaje svaka duša’
Primjer Božje providnosti
Kazao je kako je sa sestrama počeo obilaziti sela. “To su male kućice od drva obloženi blatom, krovovi su od slame. Mnoga od te djece nemaju mogućnost ići u školu, jer je školovanje za njih preskupo, školovati jedno dijete u školi je 100 eura a u srednjoj oko 200 eura. To njihovi roditelji ne mogu omogućiti. Zato je školovanje jedna od najbitnijih stvari koje se provodi u Karamoji i s druge strane to je da će djeca u školi dobiti barem jedan obrok na dan.
Po djetetu se tamo jedan obrok računa tri zrna graška i žlica pure. (Palenta) To je obrok koji dijete dobiva na dan. Narod Karamoje jede samo jedan put na dana i to je obično večera.
Kada sam došao kod sestra ja sam tada dobio jednu donaciju, a sestre su rekle da nemaju više mogućnosti za platiti do kraja školovanje, bilo je nekakvih 96. djece. Onda kada smo izračunali i bilo je točno onoliko koliko sam ja dobio donaciju. I onda smo im svima platili školovanje. To je bila neizmjerna radost, svu tu djecu smo posvetili svetom Josipu i svaki dan smo počeli moliti da nam Bog providi za još jedno dijete, da mu spasimo život”, kazao je don Jakoslav.
Svećenik objavio 10 zapovijedi liječenja bolesti u Isusovo Ime: ‘On želi svakog ozdraviti’
Dječak Emi
Ispričao je i primjer dječaka Emija koji nije htio iz svog doma zbog ljubavi i poštovanja prema preminulim roditeljima. “Sjećam se jednog dječaka Emi se zvao, došli smo kod njegove kuće kaže kako je to njegov dom. Pitali smo ga s kim živi, rukama nam pokazuje gdje su mu pokopani otac i majka, ali dijete i dalje ne gubi osmijeh i dalje je radostan. Mi mu predlažemo da ostavi taj dom da ide s nama u školu i da će tamo imati svakodnevno hranu i sve što mu treba. Odbio je to i rekao da ne može ostaviti svoje roditelje.
Rekao je: Tko će očistiti njihov grob? Kolika je to ljubav i poštovanje. Nekada me to zaboli kada vidim kako mi ne poštivamo svoje roditelje, a sve su nam dali. I život i kuće i zemlje. a ovaj dječak neće napustiti niti grob svojih roditelja.
Dječak nas je zamolio hranu i da će on sam sebi spremiti hranu ali da on ne želi napusti svoj doma”, ispričao je emotivno don Jakoslav.
Jarun će gorjeti: Dolazi katolik u čijoj prisutnosti bolesti nestaju
