TISNO – Početkom 15. stoljeća granice teritorija nekadašnje šibenske srednjovjekovne komune prostirale su se na sjever sve do Žitnića, na istok do Prosike, a na jug malo iza Rogoznice. Šibenik je tada obuhvaćao brojna naselja, od kojih većina postoji i danas, dok su neka nestala u osmansko-kršćanskim ratovima. Međutim, mnoga naselja koja danas spadaju među najznačajnija u priobalju naše županije, kao što su na primjer Vodice i Tisno, krajem srednjeg vijeka nisu uopće postojala, piše u svojoj novij kolumni za ŠibenikIN dr.sc. Ivo Glavaš.
Za razliku od drugih naselja nekadašnjeg šibenskog teritorija, Tisno je primjer naselja koje je nastalo kao posljedica bijega stanovnika povijesnih sela Oštrice i Ivinja pred Osmanlijama. Pobjegli su na najuže mjesto u Murterskom kanalu, gdje je otok Murter najbliži kopnu. To je bio posjed koji je Venecija u prvoj polovini 15. stoljeća dala Šibenskoj biskupiji. Novo naselje naziv je dobilo na najjednostavniji mogući način, prema nazivu lokacije: Tjesnac, ili Tisno u čakavskoj varijanti hrvatskog književnog jezika. U povijesnim dokumentima na venetsko-dalmatskom dijalektu, kojim se tada govorilo u mletačkoj Dalmaciji, naselje se zove Stretto, što također u prijevodu znači Tijesno.
Kada su se točno stanovnici, koji su obrađivali zemlju u Oštrici i Ivinju, preselili u Tisno? Na to pitanje zasad nemamo precizni odgovor. Povijest nam nudi odgovor u prilično širokom vremenskom rasponu od prvih većih provala Osmanlija na šibenski teritorij u drugoj polovici 15. stoljeća, do vremena tzv. Trećeg mletačko-osmanskog rata (1537. – 1540.) kad su pred Osmanlijama iz zaleđa Šibenika pobjegli gotovo svi stanovnici. Smatra se da su se u Tisno tijekom 15. stoljeća najprije doselili Oštričani, a tek stoljeće kasnije stanovnici Ivinja. Ali to je samo povijesna pretpostavka; dokaze još čekamo. U vrijeme doseljenja Oštričana i Ivinjana na otok Murter u Tisno na otoku su postojala samo dva povijesna naselja, Murter i Jezera.
Iako su stanovnici Oštrice i Ivinja nakon doseljenja u Tisno tvorili jedno naselje ipak su na neki način nastavili živjeti odvojeno. Zadržali su dugo svoje posebnosti, za što postoji mnogo povijesnih dokaza. Tako su stanovnici Tisnog birali četiri seoska suca kao predstavnike lokalne samouprave, koje bismo danas nazvali predsjednicima mjesnih odbora. Dva suca birali su Oštričani, a dva nekadašnji stanovnici Ivinja. Inače je u pravilu svako naselje u vrijeme mletačke uprave nad Dalmacijom biralo dva seoska suca.
U spisima sudske parnice za pravo korištenja mlinova iz 1705. godine doslovno piše da je ‘naselje Tisno sastavljeno od dviju populacija po imenu Oštričanii Ivinjani’. U parničnim spisima tvrdi se dalje da obje populacije koriste zajedničku crkvu, današnju župnu crkvu sv. Duha. Iako je prema povijesnim podacima tišnjanska crkva sv. Duha posvećena 1548. godine, kad je uzdignuta na razinu župne crkve, arheološki ostaci polukružnog svetišta unutar crkve navode nas na pomisao da je na njenom mjestu bila daleko starija srednjovjekovna crkva. Što opet otvara brojna pitanja o prvom naseljavanju Tisnog na koja odgovor može dati samo arheologija. Ali o tišnjanskoj župnoj crkvi sv. Duha i sličnim znanstvenim problemima pisat ću drugom prilikom. U povijesnom dokumentu o jednom drugom pravnom poslu iz 1738. godine javlja se harambaša Stjepan Stegić, koji je naveden kao sudac sela Tisnog od strane Oštrice. Uz njega su se u spisu pojavila i ostala tri seoska suca: jedan iz Oštrice i dva iz Ivinja. Svi oni, kako u dokumentu stoji, činili su seosku zajednicu naselja Tisnog.
Kad su Oštričani i Ivinjani odbacili svoj posebni identitet, usvojili zajednički i konačno postali Tišnjanima? Ni na to pitanje nema sigurnog odgovora. Najbolja je pretpostavka da se to dogodilo tek početkom 20. stoljeća.
Dr. sc. Ivo Glavaš
